Article_Top_970x250

Lagumdžija je kao Kibe, miri Izetbegovića i Radončića

Dobro, nije Bajram svaki dan, ali...

Lagumdžija je kao Kibe, miri Izetbegovića i Radončića

lis 14, 2017

Piše: Josip Vričko

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Ali - kad će nesreća! - Bajrama niotkud! I to sad kad je najpotrebniji. Eh, da su makar Fahro i Bakir od onih što im je Bajrma svaki dan... već bi Kibetova agda bila spremna.

Prije nekoliko dana Silvio Berlusconi je za rođendan Vladimiru Putinu darivao posteljinu s likovima, u gotovo prirodnoj veličini, njih dvojice. Ima li tu kakvih primisli... nitko, osobito u Rusiji, ne smije pitati. Ali, stari je Silvijo stari perveznjak... A i razlika u godinama, kao što znamo, više nije nikakva prepreka. Ni kod muškaraca, ni kod žana – ni mješovito! Samo nekoliko dana potom, Dragan Čović je otputovao u dvodnevnu prijateljsku - a da kakvu bi?! - posjetu susjednoj Republici Srpskoj.

    Ne znam je li nosio kakve ponude domaćinu, ali sigurno je kako je tamo daleko uobičajeno toplo primljen. Rijetke su ptice Hrvati u boljoj polovici BiH, pa kad god ugledaju kakva Hrvata, pravo mu se obraduju. Čoviću poglavito. Okružen svom mogućom pažnjom, hrvatski je Član pošteno Dodiku priznao kako između njega i bošnjačkog Člana nema sklada. Što je, inače, duševnoga Milorada toliko pogodilo da, javljaju iz Banje Luke, danima ne spava. Samo noću.

 

Isti babo!

   A i na hadezeovskom se lideru vidi kako mu teško pada neusklađenost s Bakirom. Bakir, to vam je, inače, onaj gospodin što je prije stanovita vremena u Mostaru kazao kako može razumjeti hrvatske frustracije zbog Izbornog zakona. No, koliko god brzo shvaća, mlađi Izetbegović još brže zaboravlja. Isti babo!

    Tu, na žalost, ne završava priča o međusobnim, povremeno poremećenim, osjećajima u naših političkih prvaka. Osobito u Bošnjaka, koji i jesu onako po prirodi vrlo senzibilni. I, jasno, slijedom te tankoćutnosti osjećaji im variraju. Nikad, zapravo, ne znaš kad će, i što je najgore, kako će eksplodirati. O golemim je, pravo da vam kažem, amplitudama tu riječ.

    O Zlatku Lagumdžiji se u posljednje vrijeme malo čulo. Malo je, pošteno govoreći, komu i falio. Početkom tjedna su, međutim, portali pod kontrolom Fahrudina Radončića i Izetbegovića II. pokucali na vrata zaboravljenog asa. Optužili su, naime, Profesora za grijehe starostavne. Sinkronizirano. Zapravo, usklađeno. Što pokazuje kako bi se Bakir, koliko god neusklađen s Čovićem, ubrzo mogao uskladiti s Fahrom. Otkako su, dakle, zajedničkim snagama udarili po bivšem Zlatku, svakog dana čekam vijest da su ručali Kod Kibeta. Baš kao i prije dvije godine kad su na Bajram, uz baklavu ta dva stara najbolja neprijatelja priznali kako nisu važna njih dvojica, nego Bosna (i Hercegovina).  Odmah ih je pohvalio aktualni reis, dok je ex-reis navijestio kako je kavansko bajramovanje najvažnijih u Bošnjaka možda i najavažniji, povijesni događaj.

    No, koliko god je Lagumdžija posljednjih godina samozatajan, to nikako ne znači da je mutav. Presavio je tabak i napisao pismo i jednom i drugom. Čime nam je sugerirao kako bi to uskoro opet mogla biti ista adresa. Ko ono onda za Bajrajm i malo, ali samo malo poslije. Ali - kad će nesreća! - Bajrama niotkud! I to sad kad je najpotrebniji. Eh, da su makar Fahro i Bakir od onih što im je Bajrma svaki dan... već bi Kibetova agda bila spremna.

 

Zlatni vakif

     Ipak, dok ne svane taj lijepi dan, podsjetimo se, primjerice kako se nekad voljelo dvoje (relativno) mladih. Nije se, doduše, slala posteljina s znakovitim šlingerajem, ali da se nije štedjelo na račun drugog, nema dvojbe. Kad je, primjerice, Zlatko letio za Meku na sjednicu lidera Organizacije islamske konferencije, Fahro je izd'o naređenje da se žurno digne njegov avion. Neće valjda šef diplomacije vlakom u Saudiju. Drugo je, pak, pitanje je li Lagumdžija nakon Meke došao (i) tobe. Što se Radončića tiče, on je danas srca kamenoga. (Znači li to da je došao tobe, teško mi je reći). Zlatko mu piše, a on ne otpisuje. Jer, kaže, Lagumdžija je politička prošlost.

    A glede prošlosti, sjećamo se onog vremena divne usklađenosti ovoga dvojca. Nije se Lagumdžija držao zakona kao pijan plota kada je, danas samo u budućno zagledani Radončić trebao platiti porez. 'ajde, bogati, k'o da je milujun maraka nešto. Radončić je bio izbjeglica, bez ičega je, samo s svojih deset nokata, sve stekao. Ubrzo je nikao jedan toranj, pa drugi... Tada je  nastala i ona glasovita izjava Mustafe Cerića: „Radončić nije kakav vjernik, ali zna s parama.“ Lakše mu je, doduše, bilo znati, kad je imao Zlatka. Ali, tadašnji reis Lagumdžiju nije ni spomenuo. Sam je Zlatko kriv! Kad je efendija Mustafa odlučio graditi Upravnu zgradu Rijaseta Islamske zajednice, u narodu bolje znanu kao reisovi dvori na Kovačima, Radončić se isprsio s milijun maraka. Je li to onaj Lagumdžijin milijun od poreza?! E, to samo dragi Allah zna. A svi znamo da je Fahro tada postao zlatni vakif. Mada je Lagumdžija, i zbog imena i zbog poreza imao sve predispozicije da to postane.

 

Blog-fetvom na dušmanina!

    Bilo kako bilo,  Cerić sada iz mirovine poručuje kako dušmani, oni koji napadaju Izetbegovića, moraju znati da on nije sam. Misleći pritom na konkretnog dušmana. Jer, baš kao što nije žalio maraka za reisove dvore, sada ne žali papira; Danas, gluho bilo, u petak 13. listopada, izašao je 174 nastavak feljtona o političkim ubojstvima. Kraj se ni ne nazire. Ne boji se, eto, Radončić ni Cerićeve fetve. Ali, ne zato što nije kakav vjernik, nego što je ono o dušmanima tek blog-fetva.

  Sjećam se kao da je danas bilo kada je nesuđeni bošnjački član troglavog kolektivnog rukovodstva biranim, ali zato ne manje dirljivim riječima izvijestio pučanstvo kako su on i Zlatko opet ko prst i nokat.. „Nije to“, kazao je glasoviti bošnjački neimar u rano ljeto 2012.,“odnos lidera oporbe i lidera vlasti. Vratilo se staro prijateljstvo“. Malo tko je tada mogao zadržati suze. Nerijetko i one – muške. Koliko je, i je li uopće, restauracija ljubavi stare koštala poreske obveznike, nitko ne zna.

    Ali, čini se kako Lagumdžija, ipak, nešto zna. Nakon što mu je ex-jaran poručio da ga ne zanima, oglasio se na Twiteru. „Fahru ne zanimam jer ne primjećuje prošlost. Za njegovu se ne bih mijenjao. Sadašnjost još manje. Budućnost – ni slučajno.“

     Znakovito mi je, a možda je to samo moja pusta želja, ovo oko Radončićeve budućnosti kako je vidi nesuđeni zlatni vakif. Iako, mislim da glede toga više zna Izetbegović, koji se, inače, ni na Lagumdžijino pismo ni na njegovo tvitanje nije ni osvrnuo. Čuju se, međutim, glasovi kako je Bakir u šoku što mu nikad nije palo na pamet da zapjeva Erdoganu. Ne može vjerovati da je Dačić Tayyipu pjevao „Osman-agu“ usred Beograda. Pored njega živog?!  Nakon toga je naprosto zanijemio, pa zato neka mu Lagumdžija ne zamjeri.

  A Možda čega Bajram, pa da Kod Kibeta opet bajramuje s Radončićem? Nema veze što su mu one baklave prisjele. A možda čega pravnu državu... kao ono kad se Fahro vraćao s vikendice. Jednog ne tako davnog ponedjeljka.

Dnevnik.ba

Article_Bottom_970x250