Građani čitavog svijeta, ne samo BiH, već su mjesecima svakodnevno putem medija bombardirani svakojakim informacija o pandemiji korona-virusa. Kako se ispočetka ništa puno nije znalo o bolesti, građani su pozorno upijali sve što imaju reći stručnjaci i „stručnjaci“ pokušavajući sebi stvoriti sliku što se točno oko njih događa. Tako je i lockdown tijekom proljeća ove godine protekao bez većih problema i pobune stanovništva. Žitelji BiH su tijekom ožujka i travnja čak bili uzorni i poštovali su opću karantenu.
No protokom vremena mnoge stvari su se izbistrile i pokazalo se da virus u stvarnosti nema puno veze s onim što stručnjaci i „stručnjaci“ pričaju. Iako samo rijetki ljudi negiraju njegovo postojanje, činjenica je da se danas malo tko virusa boji. Ljudi su svjesni nekih osnovnih mjera kojih se treba pridržavati, a riječ o svim onim stvarima koje činimo svakako kako bismo bili u što boljem zdravstvenom stanju.
Međutim, kako je prestajao strah od samog virusa, počelo se putem određenih medija, iz usta razno-raznih stručnjaka i „stručnjaka“ tražiti od vlasti da uvede sve rigoroznije protupandemijske mjere. Tako se medijima svakodnevno provlače potpuno besmislene informacije o, recimo, broju umrlih na infektivnim odjelima bolnica tijekom prethodnoga dana (bez obzira na uzrok smrti), broju zaraženih koje se predstavlja kao oboljele i broju testiranih. Riječ je o izbacivanju brojki koje se ne nalaze ni u kakvom kontekstu i za koje nisu ponuđena nikakva objašnjenja. Smisao im je, čini se, samo stvarati i pojačavati u javnosti nekakav strah od zaraze korona virusom kako bi stanovništvo što lakše pristalo na uvođenje različitih restriktivnih mjera. U istoj je funkciji i medijsko ispiranje mozga o, recimo, (ne)nošenju maski.
Kako se to događa diljem zemaljske kugle, onda je čak i prilično razumljivo da prosječan stanovnik Bosne i Hercegovine nije mnogo mario za to kakve se sve mjere uvode. Znao je prosječan stanovnik naše zemlje da uvedene mjere nikog ni na što ne obvezuju. Ta vidio je još tijekom proljetnog lockdowna kako su upravo politički dužnosnici bili prvi koji su kršili mjere koje su sami donijeli. Kako tad, tako i danas. Svaku donesenu mjeru vjerojatno su prvo prekršili upravo oni koji su je prethodno sami i donijeli. Stoga se nitko nije ni bunio protiv očigledno glupih i nelogičnih mjera. Svatko je za sebe odlučivao što će poštovati a što neće. BiH je zemlja u kojoj presude Ustavnoga suda ništa ne znače kao ni čitav niz zakona. Zemlja smo bezvlašća u kojoj je moguće nastradati samo ako se bavite dovoljno malim kriminalom. Što veći kriminal, to ste sigurniji pred zakonom. Tako su nedavno uvedene kazne za nenošenje maski u Kantonu Sarajevo. Kao što rekosmo, što beznačajniji prekršaj, to su veće šanse da platite kaznu.
Ipak, jedna mjera je zaintrigirala stanovnike BiH. Riječ je naravno o organizaciji nastave u školama te o utjecaju mjera na rad dječjih vrtića. Budući da je riječ o djeci koja se sama ne mogu niti trebaju braniti od nasrtaja gluposti i nelogičnosti koje dolaze iz razno-raznih stožera, roditelji su morali nešto poduzeti kako bi pokušali zaštiti vlastitu djecu.
Tako su roditelji u Hercegovačko-neretvanskoj županije preko udruge Naša djeca pokušavali, pokušavaju i dalje, utjecati na vlast kako bi se nastava odvijala sa što manje problema i kako bi djeca dobijala što kvalitetnije obrazovanje. Odmah da ovdje naglasimo, kvaliteta obrazovanja u školama u BiH je svakako bila upitna, s korona-mjerama vjerojatno će se do kraja srozati.
Roditelji su bezuspješno pokušavali sastati se s odgovornima iz Vlade HNŽ, svoje stavove su izložili putem medija a organizirali su i prosvjednu šetnju. Ništa od tog nije pomoglo da ostvare svoj cilja – da djeca nesmetano idu na nastavu i da korona-mjere ne utječu na kvalitetu obrazovanja.
I to je sasvim razumljivo. Malo je tko ikad u BiH ostvario svoje zahtjeve upućene vlastima nakon nekoliko izjava u medijima i jedne prosvjedne šetnje. Uostalom, sve je to bilo pomalo i nezgrapno urađeno te niti jednom nije rečeno od koga se to točno traži da provede zahtjeve roditelja. Također, nije istaknuto ni što će to roditelji učiniti ako se ne saslušaju njihovi zahtjevi.
To je pak posljedica potpune nezainteresiranosti za politiku i političke procese ogromnoga dijela populacije. Jako velik broj ljudi koji žive u BiH politiku smatra prljavim i nečasnim poslom s kojim ništa ne žele imati. Ogroman broj njih se i boji politike i političara jer su nepotistički, klijentistički ili jednostavno „preko štele“ dobili poslove od kojih kako-tako žive pa se onda ne žele zamjerati svojim „dobročiniteljima“. To je omogućilo da praktično svako selo u BiH ima nekog vlastitog lokalnog šerifa koji je „nesmjenjiv“ i bez kojeg se ništa ne može uraditi.
Tako recimo ogroman broj onih koji su pogođeni protupandemijskim mjerama u školama uopće ne zna da u HNŽ-u nakon posljednjih izbora nije formirana nova vlast. Dakle, već pune dvije godine. Ne znaju ni da ljudi koji sjede u Vladi HNŽ-a istovremeno sjede i u Skupštini HNŽ-a odnosno da u sebi sjedinjuju izvršnu i zakonodavnu vlast. Naposljetku, nemaju nikakvu predstavu tko su osobe koje čine stožer koji diktira protupandemijske mjere niti tko ih je i kako izabrao.
Danas smo tako u situaciji da se gotovo više nitko ne boji same bolesti, nego se u ljude pokušava utjerati strah kaznama za nepoštivanje propisanih mjera koje su u velikom dijelu ili neprovedive ili potpuno nelogične i nerazumne. To je siguran put ka tiraniji.
Stoga bi roditelji, ali i svi ostali stanovnici BiH, umjesto prosvjedovanja i pobune protiv konkretne ove ili one mjere trebali se buniti protiv u cijelosti otuđene vlasti koja slabo ili nikako ne komunicira sa svojim stanovništvom. Ako se fokus stavi na samo jednu mjeru, čak ako se jedan dan ljudi i izbore da se promijeni, moguće je da se stvari već sutra vrate na staro pa onda valja ponovno prosvjedovati.
Potrebno je da građani zatraže odgovornu vlast, da zatraže uspostavljanje veze između izabranih političara i onih koji biraju. Vlast pripada narodu i iz naroda proistječe. Ona ne pripada političarima, oni su samo zaposlenici naroda. Narod im je dao posao koji trebaju obavljati.
Uvođenje odgovornosti u politički život BiH pak nije posao koji se može brzo i lako obaviti.
Tužna je istina da je danas u BiH veza između naroda i vlasti raskinuta. Rupe u izbornom zakonu omogućile su da se ta veza i formalno razvrgne (fenomen Komšić), što je onda dovelo do tog da se i narodi koji žive u BiH u cijelosti odvoje jedni od drugih te je nemoguće da zajednički uđu u borbu za bilo kakav, pa makar i zajednički, cilj.
Prosvjedovati, dakle, treba protiv neodgovorne vlasti i tražiti odgovornost od političara doslovno za sve što rade a ne samo za jednu ili dvije stvari. Čak i tu treba biti precizan. Ne smije se ući u zamku generaliziranja po principu „svi su oni isti“, jer nisu svi isti. Ogromna je razlika od županije do županije. I ogromna je razlika od ministra do ministra. Zato je potrebno da građani prate političke procese i da na vrijeme pozivaju na odgovornost konkretne osobe zbog konkretnih stvari.
Prva takva konkretna stvar može biti upravo organizacija nastave u osnovnim i srednjim školama kao i organizacija rada u vrtićima.
Dnevnik.ba