Article_Top_970x250

Koji ćemo simbol izabrati: Orašje ili Brijune?

kolumna

Koji ćemo simbol izabrati: Orašje ili Brijune?

sij 08, 2019

Piše: Ivica Šola

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Foto V. M. Tauber/cropix

Fabijan Šovagović bio je zvijezda gdje god bi se pojavio. Ogroman talent, gromada od umjetnika, ipak, samo u jednom mjestu nije bio zvijezda. To su Ladimirevci, malo slavonsko selo u kojem je rođen, selo za koje je govorio da ga je "sa sobom ponio u grad i godinama ga nosi u sebi".

On u Ladimirevcima nije bio zvijezda, kada bi došao, samo se reklo da je doš'o Fabo, kao da se vratio ukućanin koji je upravo nahranio konje vrativši se s njive. Obilazio bi bake i đedove, pitao se s njima o zdravlju, o marvi, o životu, drmnuo bi koju ljutu sa suseljanima pa sokakom kući, kao da nikada nije otišao, prenosimo kolumnu Ivice Šola za Slobodnu Dalmaciju.

Koliko ga je obilježila slavonska ravnica i Ladimirevci, govori i činjenica da je i glumu uspoređivao s oranjem, ali ne ovim današnjim s klimatiziranim traktorima, nego oranjem iz svoga djetinjstva kada je stoka vukla plug, a od orača se tražio napor, pravo umijeće, pa i umjetnost dijaloga sa stokom.

Kada su mu za vrijeme Domovinskog rata "dirnuli u ravnicu", kao da su mu dirnuli u dušu, pa je sa "Zlatnim dukatima" snimio onaj snažni spot "Ne dirajte mi ravnicu". Fabo tu plače, ne glumi. On ustvari nikada ni nije glumio, a to je svojstvo koje razlikuje mediokritete od glumačkih genija: prvi recitiraju tekst, drugi ga uskrisavaju. Fabo je ovaj drugi...

Karakter iz prirode

Ode nam i drugo dijete ravnice, bosanske Posavine, Ivo Gregurević. Ono što su za Fabu bili Ladimirevci, to je za Ivu Donja Mahala. U Donjoj Mahali, u Orašju, Ivo nije bio zvijezda, bio je onaj koji bi banuo za kolinje, došao na čvarke, obišao ljude, maznuo koju s dečkima, šargija ili tamburica svejedno, i vratio se nazad u egzil, u Zagreb.

Sve što vrijedi za prvog genija, Fabu, vrijedi i za Ivu, a to je, među inim, da ne postoje male uloge, samo mali glumci. To se uči u zavičaju, tu nitko nije nevažan, niti stoka koja te hrani, kamoli ljudi. Priroda i prirodnost koju daje malo selo, Donja Mahala ili Ladimirevci, pretače se u karakter, u prirodnost jednako na daskama kao i u životu.

Da su izdali Donju Mahalu ili Ladimirevce, nikada ne bi bili tako veliki, prirodni glumci koji ne recitiraju, već uskrisavaju bilo da se radi o Shakespeareovim likovima, bilo o domaćim đilkošima, od Čaruge do Đuke Begovića.

S Gregurovićem i Šovagovićem padaju sve isprazne priče o ruralnom i urbanom, o provincijalizmu i kozmopolitizmu, oni svjedoče svojom biografijom da je provincija mentalna kategorija, da je svakom autentičnom čovjeku potrebno gajiti duhovnost provincije nasuprot snobovskom i apstraktnom "građaninu svijeta", koji je zapravo ništa, esteta, pozer i šuplji konzument ako ga iščupaš nepovratno iz Ladimirevaca ili Donje Mahale, svejedno.

Ništa, zapravo, nije tako provincijalno kao prijezir provincije, samodoznačeni elitizam u kojem čuči palanačka samodopadnost gdje se ksenofobija i stereotipi zamataju baljezganjima o urbanosti, o gradu nasuprot selu.

Iako su veliki gradovi, kako veli Chesterton, mjesta u kojima caruje uskogrudnost, skučenost, gdje ljudi, za razliku od malih zajednica, biraju društvo i kvartove u kojima će živjeti, koji odražavaju njihov materijalni status, rasu, naciju ili neke druge sklonosti i predrasude, jer ne živi isti soj ljudi na Pantovčaku, u prvom ili petnaestom pariškom arondismanu. Grad nije mjesto različitosti, već pozornica za grupiranje istih, pozornica koja se zove (ograđeni) kvart u koji se ulazi s karticom.

Sok zemlje

Svijet koji simbolizira Donja Mahala ili Ladimirevci postupno nestaje, globalistička homologacija, kulturološka, vrijednosna i svaka druga, briše sve razlike, nestaje izvornost, nestaje posebnost, neponovljivost, sve ono što su bili Fabo i Ivo, bez te ukorijenjenosti i njihova glumačka originalnost ne bi postojala, ona se ne uči na akademiji, već na i u zemlji iz koje si upio neponovljivi sok kojim potom napajaš svijet različitošću, posebnošću, izvrsnošću, a ne šablonama po mjeri trenutne mode ili trenda.

Nije stoga čudno da je Ivo Gregurević, još dok se topovske cijevi nisu ohladile, Dane hrvatskog filma organizirao u – Orašju. Dajte dite materi. Nije mu palo na pamet takvo što gurati na mondena mjesta poput Brijuna, gdje bi ti dolazilo birano društvo, političari, saborski zastupnici i to sve za par kuna.

Festival u Orašju je za narod, to je umjetnost koja se ne getoizira na elitnom otoku sa šakom snobova koji ne razlikuju kralja Leara od Kraljevića Marka, koji s prijezirom gledaju na svoja rodna sela, na svoje korijene, na Hrvatsku, kojima je uspjeh u sporednim ulogama u Hollywoodu malj za provincijalno razmetanja svojim globalnim likom i djelom, pri čemu nitko nikome ne osporava glumački talent, već funkciju u koji je taj talent stavljen, a ona je parapolitička, parahumana i kvazielitna.

Ivo je otišao od tamo odakle je i došao, iz Donje Mahale. Njegova smrt ga nadilazi, ona postaje pitanje upućeno Hrvatskoj, što joj je budućnost, ono što simboliziraju Ladimirevci, Donja Mahala, Orašje, ili ono na Brijunima?

Dnevnik.ba

 

Article_Bottom_970x250