Kada je u pitanju revizija tužbe BiH protiv Srbije, svako sa zrnom pameti je odavno mogao zaključiti da od toga nema ništa. Ili barem onaj ko o osnovama prava zna staru pjesmicu iz škole za pačiće male: pravo i pravda nisu isto, pravo i pravda nisu isto, pravo i pravda nisu isto… Ako bismo doista igrali na kartu prava, onda bismo donekle i mogli prihvatiti da je Srbija odnosno Srbija i Crna Gora, odnosno SR Jugoslavija, a donekle i SFRJ agresor na BiH.
Piše: Vuk Bačanović, Dnevnik.ba
Njene trupe su u trenutku proglašavanja nezavisnosti doista bile na tlu BiH, te su nakon 6. aprila sadejstvovale u sukobima srpskih “paravojnih” formacija sa “legalnim” paravojnim formacijama onoga što se nazivali Republikom BiH. Tako to, donekle, izgleda, ako se ne uzme u obzir da je izglasavanje referenduma u kupštini SR BiH bilo nelegalno, te nije prošlo kroz Komisiju za međunacionalnu ravnopravnost. No, ako ćemo poledati istini u oči i zanemariti i ovu činjenicu (a opet zbog pravednog rasuđivanja da je ova kotraustavna djelatnost, uz kosovsku, srpsku, hrvatsku, slovenačku i krajiškosrpsku bila samo jedno od kontraustavnih djelovanja koja su “nemoguću konfederaciju SFRJ dovele do raspada), onda nam preostaje drugo pravedno rasuđivanje.
Ono prema kojem jedan od konstitutivnih naroda nikada nije prihvatio neustavno proglašenu nezavisnost BiH, da je za njega svaka jugoslovenska i srpska vojska bila vlastita vojska u vlastitoj zemlji, te da RBiH, unatoč međunarodnom priznanju, nije bila ništa do jedna u nizu “failed state” slučajeva u rangu Somalije. Kvaziargument da bi Srbija trebala da bude proglašena krivom za agresiju na BiH zbog toga jer su neki oficiri VRS-a primali platu iz Beograda time postaje još jednom razgoljen kao manipulacija za široke narodne mase. Nezavisna BiH, odnono teritorije pod kontrolom ARBiH i VRS, nastaju u procesu sloma ogromnog političkog, pravnog, ekonomskog, vojnog i obavještajnog sistema SFRJ, u kojem niko od sukobljenih strana nije sijekao granu na kojoj sjedi. Ni HZ HB, ni RS, ni RBiH.
Drugim riječima, tvrditi da su plate oficirima VRS koji su iste imali regulisane u bivšoj JNA dokaz “agresije” Srbije na BiH je jednako tvrdnji da su vojnoobavještajne veze tzv. RBiH sa SAD, Saudijskom Arabijom, Iranom, Turskom i drugim zemljama koje su (p)održavale propali projekat Alije Izetbegovića, “agresija” na istu tu državu. Vojska Republike Srpske, kao i sama Republka Srpska bi bile neodržive bez pomoći Beograda, na isti način na koji, unaprijed propala, Republika BiH ne bi bila održiva beu međunarodne političke, ekonomske, humanitarne a na kraju i vojne pomoći . Upravo zbog toga je 2007. međunarodni sud i presudio da je Srbija isključivo odgovorna zbog “propusta da spriječi genocid u Srebrenici kao i da kazni ili izruči Tribunalu počinioce tog zločina, a u prvom redu generala Ratka Mladića”, a ne radi toga što je izvršila “agresiju” na RBiH koja je postojala samo na papiru, ili kao oruđe duguročnih američkih geopolitičkih planova.
Sve to je Bakiru Izetbegoviću i grupi intelektualaca čija se pamet svela na parolašenje opskurantske Antidayton grupe savršeno jasno. Kao i to da bošnjački interesi i interesi državne zajednice BiH nisu i ne mogu biti isto. Štoviše ti interesi su najčešće u potpunoj koliziji. Budući da ni srpskom ni hrvatskom rukovodstvu ne pada na pamet da se petljaja u novu neodgovornu avanturu Bakira Izetbegovića, onda je jasno da “reviziju” tužbe protiv Srbije vodi bošnjački establišment i da se radi o čisto bošnjačkoj tužbi protiv Srbije. I sa tim, pravde radi, niko ne bi trebalo da ima problema. Budući da je propala RBiH, ako zanemarimo svakom razumu kontradiktornu propagandu, de facto, bila i ostala prva bošnjačka nacionalna država u povijesti. Barem od 1993. kada se bošnjačka nacija konstituira.
Da li su RS i Srbija, koje su, u periodu 1992-1995 djelovale ponekd simultano, ali i jedna protiv druge, odgovorne za patnje bošnjačkog naroda? Pravedno bi bilo reći da je to tako. Jer jeste tako. Nema sumnje da je pravedno zaključiti su brojne paravojske koje su ubile na hiljade nevinih bošnjačkih civila dolazile i iz Srbije i da je iste naoružavala beogradska Državna bezbjednost, kao i to da je Srbija podržavajući RS, suodgovorna za sistemske zločine počinjene nad Bošnjacima. Ali, budući da dejtonska BiH nije samo bošnjačka država, to ona ne može služiti kao instrument za zaštitu isključivo bošnjačkih interesa. Drugim riječima, ne može se agresijom na BiH smatrati nešto što trećina njenog konstitutivnog stanovništva nije niti će ikada smatrati agresijom i za to zloupotrebljavati institucije zajedničke države.
Još gore u vrijeme kada dva konstitutivna naroda ne žele imati ništa s tim. I stoga preostaju dva izbora. Ili će se produžiti sa simboličkim klanjem zajedničke države u svrhu bošnjačke imaginarne stvarnosti, ili će se težiti razumnoj koegzistenciji bez bespotrebnih ekscesa. Što bi nesumnjivo rezultiralo stabilnijom BiH, koja je najbolji bošnjački interes. Ukoliko ovo drugo bošnjačkom establišmentu nije politički isplativo, a čini se da nije, onda će morati početi da razmišlja o kreiranju vlastite države koja će imati mogućnost da tuži koga hoće, kome hoće i za šta hoće. Ali ta država više neće biti Bosna i Hercegovina. Ni svojim nazivom, ni svojim granicama. Ali će priča o agresiji tek onda imati smisla.Ako se sukcesija riješi kako treba. Ali to je već igra bez granica.
Dnevnik.ba