Nastup Boške Ćavar, vijećnice Naše stranke u Gradskom vijeću Grada Mostara u Podcastu Bura (koji vodim i uređujem) potaknuo je dio bošnjačke javnosti da pokuša pokrenuti hajku protiv nje, zbog izrečenog stava kako je Željko Komšić nanio zlo ne samo Hrvatima u BiH, nego cijeloj Bosni i Hercegovini.
Riječ je o trezvenoj i moralnoj prosudbi gospođe Ćavar koja je odbila biti na bilo kakav način povezana s osobom Željka Komšića ali i sa, još važnije, fenomenom koji on personificira.
Brojni bošnjački twitter-analitičari i pojedini mediji promptno su skočili u obranu „Komšićeva lika i djela“ pri tom pokušavajući oblatiti gospođu Ćavar kao i Našu stranku u cjelini. Tako se najčešće postavljalo pitanje što je točno Komšić učinio što bi se moglo okarakterizirati kao zlo?
Odgovori su varirali od tog kako se za 10 godina sjedenja u udobnoj fotelji hrvatskog člana Predsjedništva niti jednom nije udostojao posjetiti bilo koju većinski hrvatsku sredinu u BiH te da je svojom retorikom zatrovao hrvatsko-bošnjačke odnose. Zapravo, cijeli prigovor se sveo na to da Komšić nije ništa konkretno uradio tijekom svoja tri mandata čime bi se približio Hrvatima u BiH, odnosno čime bi doprinio podizanju njihovog životnog standarda. Pri tom se odmah išlo i u relativizaciju poznatim bh. tezama kako su „svi na vlasti isti, i Dodik i Čović i Izetbegović i Komšić…“.
Summa summarum, i protivnici i obožavatelji Komšića sveli su „diskusiju“ na to je li ili nije dovoljno dobro radio te jesu li drugi političari u BiH dobro radili svoj posao ili nisu.
No, sve je to zapravo lažna dilema. Željko Komšić je mogao izvanredno dobro raditi svoj posao, mogao je uistinu doprinijeti poboljšanju životnoga standarda Hrvata u BiH, mogao je biti najbolji političar u povijesti BiH, ali i dalje bi ostao persona non grata bilo kojeg politički samosvjesnog Hrvata.
Problem Željka Komšić nije u tomu što je on učinio ili nije učinio. Njegov je problem u tomu što ga hrvatski narod u BiH nikad nije izabrao za dužnost koju obnaša. Željko Komšić je simbol političkog obespravljivanja Hrvata u BiH jer je iskoristio rupu u Izbornom zakonu BiH te doslovno na prijevaru, bošnjačkim glasovima, uzurpirao političku dužnost rezerviranu za političkog predstavnika Hrvata.
On je, dakle, pristao biti sredstvo obespravljivanja cijelog jednog konstitutivnog naroda u BiH i kao takav je neprihvatljiv bez obzira na sve njegove druge postupke.
Naravno, Komšić kroz čitav svoj politički vijek nije učinio ništa dobro ni za Hrvate ni za BiH. No, on to nikad nije ni mogao učiniti. Moralan i dobronamjeran čovjek nikad ne bi pristao biti sredstvom obespravljivanja svojih sugrađana. Osoba koja to pristaje biti, zapravo sije sjeme zla koje nikad ne može uroditi bilo čim dobrim.
K tomu, on nikad nije ni pokušavao raditi bilo što dobro, nego i dalje egzistira upravo na upornom širenju mržnje prema cijelom jednom narodu u BiH.
Svoje predizborne kampanje je bazirao na širenju govora mržnje prema Hrvatima, njegovi „fanovi“ pozivali su na ubojstvo Dragana Čovića i silovanje Kolinde Grabar Kitarović, a savjetnici na uništavanje turističke sezone u Dalmaciji terorističkim napadom bh. vehabija.
Rezultati njegova djelovanja su pak totalno pogubni i kod mnogih bude opravdanu sumnju u postojanje bilo kakve šanse da se BiH ikada ustroji kao zajednička država triju naroda s jednakim političkim pravima. Upravo suprotno – svaki dan postojanja fenomena Komšić dodatno urušava bilo kakvu šansu da BiH profunkcionira kao država.
Također, njegovom pojavom hrvatsko i bošnjačko političko društvo postali su do kraja podijeljeni s malim šansama da se jedno drugom približe. Dovoljno je pogledati komentare na društvenim mrežama i pojedinim sarajevskim portalima kako bi se ta podjela vidjela i golim okom.
U cijeloj je priči iznimno je važno naglasiti kako je u rođenju fenomena Komšić nečasnu ulogu imala i međunarodna zajednica na čelu s veleposlanstvom SAD-a koja je 2006. godine „odobrila“ Zlatku Lagumdžiji da „izmisli“ Komšića, kao i SDA Bakira Izetbegovića koja ga je kasnije, sve do danas, koristila kao sredstvo obračuna s hrvatskim političkim bićem u BiH. Ne s HDZ-om ili Draganom Čovićem, kako se često podmeće, nego upravo s Hrvatima kao suverenim narodom.
Komšić nije nanio nikakvu štetu ni Čoviću ni HDZ-u. I Čović i HDZ su danas jači nego ikad ranije jer upravo zbog fenomena Komšić imaju plebiscitarnu podršku naroda kojeg predstavljaju. No, zato je hrvatski narod zbog upornog nametanja Komšića izgubio vjeru u BiH te mogućnost bilo kakvog političkog pluralizma. Država BiH danas je tako postala najveći neprijatelj hrvatskom narodu, ne i hrvatskoj politici.
Naslijeđe Željka Komšića bit će katastrofalno i ostat će upamćen kao osoba koja je nakon rata državi BiH i njenim narodima pričinila nesagledivu štetu.
Na koncu, Komšića se ni na kakav način ne može uspoređivati ni s Dodikom ni s Izetbegovićem ni s Čovićem. Naime, Dodik, Izetbegović i Čović su od svojih naroda izabrani lideri, oni se lažno ne predstavljaju i oni su jasan izraz političke volje srpskog, bošnjačkog i hrvatskog naroda. Može se raspravljati o tomu kakvi su kao političari ili osobe, što su uradili i jesu li mogli više i bolje (naravno da jesu), ali oni su jasan izraz na izborima nesmetano iskazane političke volje triju konstitutivnih naroda.
Komšić je pak jeftina i prozirna podvala bošnjačke političke elite, ne samo Hrvatima, nego cijeloj BiH. To je njegovo naslijeđe i to je zlo koje je učinio cijeloj BiH.
Dnevnik.ba