Sada kada je Gojakova peta, ili, kako sad, evo, vole kazati, štikla Dinamu konačno otvorila europska vrata, lako je biti navijač modrih. Zapravo, trebalo bi biti lako; Sjećam se, naime, vremena kada su neki, osobito novinari, prizivali kardinala da istjera zloduha iz Maksimirske šume e ne bi li tako skinuo prokletstvo s uvijek sanjanog, a nikad dosanjanog europskoga sna. A ako vam kažem da sam se - ne valja se rugat‘! - rodio 1959., godinu poslije posljednje Dinamove titule u Onoj ligi, pa da sam onda čekao sve do Ćirinog bijelog šala i ’82., tek onda će čitatelju biti jasno kako je tada bilo teško pjevati Volim te mama, ali ne više od Dinama.
Bilo je tu i stanovitog mazohizma. Nije se, međutim, svih tih desetljeća nijedan kardinal odazvao. Ali, evo, Europa se ipak ukazala – i bez egzorcizma. O šampionskim mi je titulama u međuvremenu osvojenim, neprijatno i govoriti. Zbog navijača Hajduka, ponajprije.
Ima jedan čovjek čudan
Vratimo se zato dosanjanoj Europi, ali i gotovo nevjerojatnoj situaciji: Evo, naime, opet nečastivog! Izvukao se iz, valjda, najmračnijega maksimirskog kuta! Umjesto da se (samo) slavi, povijesnoj pobjedi nad Spartakom iz Trnave gleda se u zube. Točnije, pomno se analizira slavljenički repertoar. Igrača, osobito. Jer, navijači su slavili uz Za ljubav ja dao bih sve, opet omiljenog Torcidinog(?!) Mladena Grdovića, a igrači su udarali u neke druge tambure. Navodno su - čak! - i kolce zaigrali.
I eto odjedanput u centar pozornosti Mitra Mirića. Dinamovci su, eto, u svlačionici digli, koliko ih grlo nosi: Ne možemo nam ni‘ko ništa, jači smo od sudbine. Čini mi se kako bi purgerski dio „plavoga puka“ prešao preko ove ćirilice e da nije riječ o omiljenoj pjesmi najpoznatijega hrvatskog - pa i šire - migranta Zdravka Mamića. (Zanimljivo, ista je pjesma himna laktaškoga lole, koji, vidjeli smo, nakon 7. listopada, Mitrov refren živi. Njemu, drugu Mići, dakle, doista nitko ništa ne može). A ni Mitrovu pokloniku iz Međugorja, dodao bih.
Evo zato, uinat rečenim glazbenim kritičarima, riječi jedne Mitrove ljubavne pjesme. Naprosto da se vidi o kakvu je poeti, zapravo, riječ. Balada, zasad još ne dovoljno znana, zove se Doberman. Znam, ne biste nikad na prvi pogled kazali da je to ljubavna, ali ne kudite pjesmu koju niste čuli. Evo zato:
Preko mene živog
Drugi neće da te dobiju
Tako doberman
Čuva teritoriju
Prava stadionska! Mada, ima MM i onu jednu, još jednu nježniju: Okreni se, ne okrenula se! Nemojte me krivo shvatiti, ali nekako mi se čini da je lakše slaviti uz tu, kazali bi u ZG, kuruzu, nego uz Beži Jankec, beži Jankec, Cug ti bu pobegel.
A ako ćemo se baš, kao naš dragi Mitar, okretati, moram kazati da se sjećam zime ’94., kada su na Maksimir dolazili Franjo Tuđman i pripadajuća mu svita, Bad Blue Boysi i tek pokoji bolesnik, sa mnom na čelu. Koga je još interesirala ondašnja liga? Na minus 10. I još usred rata. No ma koliko hladno bilo, Boysi su, koliko ih promrzlo grlo nosilo, pjevali: Ima jedan čovjek čudan ime mu je Franjo Tuđman/Svaku noć prije spavanja mijenja ime Dinama. Naime, kaj: bivši je predsjednik Partizana prekrstio Svetinju u Croatiju.
Bio je taj pjesmuljak, zbog kojega su organi reda gdjekad znali isprazniti Sjever, hit sve dok se prvi predsjednik nije upokojio potkraj ’99. Već na Valentinovo sljedeće godine, Velimir Zajec je obznanio kako je vraćen povijesno ime Dinamo. Nakon 3 156 dana!
Slušaj Kineze i ne boj se!
Iz ove perspektive gledajući, dojma sam kako Dinamovim navijačima uvijek treba( neki) Tuđman. Već dugo je to Zdravko Mamić, pa, evo, i sad kad je u izbjeglištvu. Budući da mu je glazbeni ukus vrlo usklađen s onim njegovih nogometaša, jasno je da su onda i oni zbog kolca i Mitrove ćirilice na tapetu. Tako, primjerice, jedan stari Zagrepčanec (od starih Zagrepčana na nerve mi više idu samo još stare Sarajlije) kaže: „Užas. Zove se Dinamo, al‘ to sa starim Dinamom i Zagrebom nema nikakve veze“.
A jedan novinski komentator piše: „Sklon sam razmišljanju da je 48 godina čekanja i sva histerija oko toga precijenjena. Dinamovi navijači su propatili, danas imaju pravo na sreću. Ja ću ipak pričekati drugi trenutak. Kad mi se vrati moj – Dinamo“!
Pa će se onda pjevati u Maksimiru (samo) Beži Jankec, beži Jankec, Cug ti bu pobegel, Cug ti bu pobegel.
Jasno mi je, dakako, povratak kojeg Dinama čeka ovaj žurnalistički nostalgičar. Jer, jedan je njegov slavni predšasnik, pokojni, nažalost, kroničar, iz Maksimirske šume svojedobno napisao da će Dinamo biti pravi kad u prvih jedan desetorica bude iz Zagreba. Uvijek se toga sjetim kad gledam lige petice. Prije nekoliko godina, igran je u Engleskoj derbi kola u kojemu su na terenu bila samo dva Engleza. A, evo, u nedjelju su u Bundes ligi igrali E. Frankfurt i Schalke. Komentator je primijetio kako su u obranama obje momčadi samo golmani Nijemci. A Frankfurtov napad, dodao bih, čini balkanska veza Jović i (naš Rebić). Ne vjerujem da oni poslije utakmice pjevaju Danke Deutchland.
Prepričat ću zato malo staru kinesku (ono o mački): Nije, dakle, važno je li igrač purger ili nije, važno je da zabija golove. Pa makar i štiklom. Ili: bolje je možda da - kao što mu i jest običaj - Metkovčanin Bruno Petković u svlačionicu donosi mamine punjene paprike, negoli štrukle. Dok, dakako, zabija – pa makar i škaricama.
Jer, dok je tako Ne može mu ni‘ko ništa. Njima svima, zapravo.
Dnevnik.ba