Sve je, dakako, počelo prošlotjednim, neki bi kazali ponižavajućim izvješćem State Departmenta o vjerskim slobodama u Hrvatskoj u prošloj godini. Spominjanje Zlatka Hasanbegovića i Jakova Sedlara u kontekstu „veličanja ustaštva i protusrpskih osjećaja“ sugerira - onako na prvu - kako su se američki analizatori dobrim dijelom oslonili na beogradske izvore, zagrebačku im ispostavu ušančenu u Pupovčevim Novostima, ali i još neke domaće izdajnike, koji poput crvene barunice hrvatskoga lijevoga novinarstva, Jelene Lovrić nisu ni časa časili e ne bi li detektirali crnu transvezalu Charlottesville-Zagreb.
Dobro, ex-ministar je inspirirao vitu Jelu, pa je, eto, uslijedio brzi odgovor. Obrecnula se na njegovu analizu analize u kojoj je američku pisaniju o hrvatskim ustašlucima krstio neutemeljenim besmislicama te, zapravo, falsificiranim izvješćem hrvatske ljevičarske scene. Jasno, Hasanbegović je u posljednje vrijeme na nišanu ponajviše zbog uspješnog inzistiranja da Maršal Tito konačno s najljepšeg hrvatskoga trga odjaše u povijesnu ropotarnicu. Ali, i da nije rečena kolumnistica zagrebačkog jutranjeg tabloida povezala hrvatsku metropolu i grad u Virginiji u kojemu su rasisti ustali protiv uklanjanja spomenika Robertu E. Leeju, paralela (ne, doduše, crna) se nametnula sama po sebi.
Suza za zagorske brege
Taj je južnjački general, osim što je bio mizogeni rasist, antisemit i natražnjak, inače - na koncu - bio jedan objektivni gospodin koji je 1865. u Appomattoxi potpisao predaju generalu pobjedničke vojske sjevera Ulyssesu S. Grantu. Život je proveo lišen prava glasa i, baš nekako po partizansko-boljševičkom modelu, bez imovine. Kada je umro, njegova je kuća pretvorena u muzej, pokopan je u kapelici u blizini, a, svjedoči Slavenka Drakulić, jedna od brojnih hodočasnica tomu američkom Kumrovcu, njegov konj Traveller s kojim je ujahao u povijest ukopan je tik do kuće, koja je, eto tako, u stanovitoj mjeri promovirana i u mauzeloj. Budući sam upozorio na paralelu, ne mogu odoljeti da ne pustim suzu nad nepravdom učinjenom našemu trostrukom narodnim heroju. Pored Leeja su pokopali vjernoga mu dorata, a pored uvenule ljubičice bijele, ne baš osobito vjernu, drugaricu Jovanku. Pa, je li to Tito zaslužio?! (Ovdje, kako mi ruka ne bi zadrhtala, namjerno ne spominjem tri Brozove pudlice. Jesu li one, prije ex-prve drugarice, zavrijedile da se nađu u Kući cvijeća?!)
Spomenik južnjačkome generalu podignut je 1924. i odolijevao je sve do danas, kada su mu se očito primakli zadnji dani. Budući me koji put, baš kao ovih ljetnih dana, đavo nanese pored bivše sarajevske vojarne Maršala Tita (kojega stare Sarajlije, ta gotovo izumrla vrsta, zovu Titov logor) bacim letimični pogled i na Augustinčićeva Titu. I nešto si mislim: Koliko li će taj drug posebna kova – izdurat?! Kolega mu, također vrhovni komandant, je izdražao gotovo stoljeće. No, žureći - tko će (više) svojim rukama vjerovati?! - pored imenjakova monumenta na um mi je pala njegova unuka. Saša, zna se!
Ma nisu ni sva djeca ista
U ovim mojim poznim godinama kriteriji - na žalost ne samo oni! - znaju opasno (o)pasti, ali nije o tomu riječ. Dumajući kada će Sašinoga djeda vrag iz Sarajeva odnijeti, sjetio sam se kako je žurno reagirala najbolja drugarica Brozovih pudlica, kad je jabuka sa grane konačno pala u Zagrebu. Eh, da je Saša bila uz djeda ‘41. - ‘45., dali bi Brozovi još narodnih heroja. I tko zna kako bi se Švabe (tek) onda proveli! A što bi sve bilo s domaćim izdajnicima, strah me je i pomisliti!
I onda mi naum pade: Pa, ima li taj Lee potomaka?! Kad tamo - ima! Ali, za razliku od naše samo na prvi pogled pitome Saše, to je zbilja neki pristojan svijet; Vidjevši kako im je pretkovu spomeniku odzvonilo, kazali su kako mu možda doista i jeste mjesto u muzeju gdje bi bio postavljen unutar povijesnog konteksta. Dok obitelj prvog i jedinog predsjednika Konfederacije Američkih Država (1861. - 1865.) Jeffersona Davisa poručuje kako je generalovu spomeniku, ukoliko vrijeđa osjećaje dijela građana, mjesto u muzeju. I na koncu, američki izvori citiraju samoga Leeja koji je prije smrti pisao da je protiv konfederacijskih spomenika jer oni - dakle i bez „možda“ i bez „ukoliko“ - potiču podjele američkog društva. Čime se preporučio da mu spomenik prenesu u Hrvatsku, podijeljenu do raspamećenosti.
Ali, pustimo spomenike i vratimo se „veličanja ustaštva i protusrpskih osjećaja“. Za Dom spremni, što se gdjekad čuje po hrvatskim stadionima je, dakako, inspirirao autore ove američke stigme. A zbog toga što je ZDS, uz sporadično mjerenje kukuruza, obvezni prvi čin Thompsonovih nastupa, koncerti su mu zabranjeni u brojnim europskim zemljama. Pa i Njemačkoj.
Za Hessea – spremni!
No, prošloga je tjedna njemačka policija odobrila ekstremnim desničarima da u Berlinu održe skup povodom 30 godina od smrti (objesio se u zatvoru Spandau u 93. godini) Rudolfa Hessea, desne Hitlerove ruke i zamjenika šefa Nacionalsocijalističke partije. Uz, doduše, ograničenja. Primjerice, dozvoljen je jedan transparent na 50 učesnika, a strogo je zabranjena vojna muzika. Na jednom od transparenata kočilo se: Ne kajemo se!
Jasno, brojne su kontroverze - uostalom kao i onaj u Charlottesvillu - obilježile ovaj skup, koji je, za razliku od američkog pandana prošao bez tragičnih posljedica. A uoči neonacističkog happeninga oglasio se berlinski senator za unutarnjih poslova Andreas Geisel: „Iako bih htio zabraniti taj prosvjed, jako smo pažljivo proučili to pitanje i došli do zaključka da temeljni liberalni i demokratski ustroj nažalost vrijedi i za njih.“
Pa, tko mu ne bi dao spomenik. Geiselu – ne Hesseu!
Dnevnik.ba