Iako se sad to čini gotovo nevjerojatnim, no postojalo je vrijeme u poslijeratnoj povijesti BiH kad se činilo da je moguć dogovor o temeljima BiH između političkih predstavnika triju konstitutivnih naroda.
Bili su to „posljednji trzaji“ postratnog entuzijazma koji su u potpunosti izblijedjeli 2010. godine ponovnim izborom Željka Komšića bošnjačkim glasovima u Predsjedništvo BiH i formiranjem platformaške Vlade FBiH početkom 2011. godine.
Iako platformaška Vlada FBiH korespondira s krajem političke karijere Sulejmana Tihića (a i njegova života – umro je na današnji dan 2014.), izigravanje hrvatske političke volje nikad nije bila politika koju je vodio.
„Ja ne bih SDA uvodio u platformašku Vladu FBiH, ali što ću onda s tisućama članova SDA koji su zaposleni po raznim institucijama i agencijama na federalnoj razini“, pojašnjavao je u to vrijeme Tihić svoju odluku da SDA ipak pristane nijemo promatrati SDP-ovu akciju podjarmljivanja Hrvata.
Ipak, Tihićeva je politika bila nešto drugo: on je zajedno s političkim predstavnicima Srba i Hrvata pokušavao doći do recepta kako „složiti“ tri jednakopravna naroda u dva entiteta. Osobno je bio spreman na kompromis, vodio je politiku „malih koraka“ i sve do pojave „fenomena Komšić“ i platformaša bio je predvodnik „umjerene struje SDA“.
Pojavom platformaša velikobošnjački duh je dobio zamah u SDA, nestala je „srednja struja“ a to je bio Tihićev kraj.
Nakon Tihića na čelo SDA došao je Bakir Izetbegović i nastupilo je razdoblje ubrzane islamizacije kako SDA tako i Bošnjaka u cjelini. Izetbegović je s jedne strane poticao unutarbošnjački sukob - u prvom redu s SBB-om Fahrudina Radončića, a s druge je strane Bošnjake u potpunosti uspio otuđiti od Hrvata i Srba. Istovremeno, polako ali sigurno, Izetbegović Bošnjake od miljenika međunarodne zajednice pretvara u sigurnosni problem za Europu. K tom, u SDA danas imamo samo dvije struje: rigidnu islamističku i birokratsko-foteljašku. S jedne strane, dakle, imamo panislamizam, a s druge strane mešetarenje javnim budžetima na svim razinama,
Istovremeno, Izetbegovićevo dodvoravanje Erdoganu i čelnicima islamskih zemalja ne prolazi neopaženo u međunarodnim krugovima i samo je pitanje vremena kad će Erdogan preko Izetbegovića u potpunosti odvući Bošnjake iz Europe ka Bliskom istoku.
Umjesto da je nastavio graditi BiH kao zemlju jednakih konstitutivnih naroda, Izetbegović se odlučio na politiku „pokoravanja“ u prvom redu Hrvata, a u sljedećoj fazi vjerojatno i Srba. Međutim, to je recept za propast BiH.
Kako danas stvari stoje, Izetbegovićeva SDA će učiniti sve da opstruira promjene Izbornoga zakona BiH koje bi onemogućile da jedan narod drugom bira političke predstavnike a to će biti jedan od posljednjih čavala zakucanih u pogrebni kovčeg BiH.
Izetbegovićevo populističko dodvoravanje biračima preko velikobošnjačkog sentimenta i insistiranje na Bošnjacima kao (lažnoj) bezgrešnoj žrtvi rata i „temeljnom narodu“ nije put koji će BiH dovesti do funkcionalne države. Naprotiv, to je put koji je vodi u raspad.
U svega tri godine Izetbegović je uspio potpuno zatrti klicu povjerenja među narodima u BiH koju je Tihić bio brižno njegovao, od SDA je napravio stranku koja brani islamske ekstremiste a Bošnjake je zavadio s kim god je mogao. Osim s Turcima, naravno.
Dnevnik.ba