Uobičajena je fraza „političkih analitičara“, poglavito onih sarajevskih, kako u BiH postoje tri problematične nacionalne politike koje sve redom ugrožavaju BiH. Riječ je o plitkim analizama kojima je cilj relativizirati odgovornost političkih elita za loše poteze, ali i dati „opravdanje svojima“ za nelegitimne i nelegalne političke akcije.
Nije nikakva tajna da Bošnjaci žele unitarnu (građansku) BiH, odnosno cijelu zemlju staviti pod svoju dominaciju i to preko nametanja načela „jedan čovjek jedan glas“. No kako se RS za sada pokazuje kao pretvrd orah, bošnjačka politika bi se zadovoljila i uspostavljanjem dominacije na prostoru FBiH, odnosno nametanjem političke volje samo Hrvatima a s RS-om bi se obračunavali kasnije
Istovremeno, srpska politika želi odcjepljenje i samostalnost RS-a, ali samo u slučaju da se pokuša oslabiti položaj RS unutar BiH. To se u Sarajevu gotovo nikad ne kaže do kraja, nego se ponavljaju Dodikove izjave o tomu kako manje BiH znači više RS-a, ili kako je RS trajna a BiH prolazna kategorija.
Između ove dvije politike stavlja se znak jednakosti i pokušava se zamagliti da je jedna od tih politika akcija a druga reakcija. Štoviše, pokušava se stvoriti dojam da je samo srpska separatistička politika nelegitimna, dok se bošnjački unitarizam pokušava na različite načine racionalizirati (pa i plitkim narativom o dvostrukoj agresiji na BiH).
Ipak, i jedna i druga politika su nelegitimne jer se izravno suprotstavljaju Ustavu BiH, krše njegova temeljna načela, odnosno načela Daytonskog mirovnog sporazuma.
Naime, Bosna i Hercegovina je, prema daytonskom Ustavu, država koja se sastoji od tri konstitutivna naroda i dva entiteta, teritorijalno je nedjeljiva, a konstitutivni narodi moraju biti jednakopravni. Kršenje, odnosno negiranje, bilo kojeg od navedenih načela predstavlja kršenje i Ustava BiH i Daytonskog mirovnog sporazuma i zbog toga su i unitarizam i separatizam zapravo nelegitimne, protuustavne, političke agende.
Istovremeno, kako se u BiH teži konstantnoj relativizaciji odgovornosti po načelu „jesu krivi naši, ali njihovu su krivi još i više“, kao nelegitimna politika se pokušava predstaviti i hrvatski zahtjev za političkom, institucionalnom i pravnom jednakopravnošću s druga dva naroda.
Tako se u posljednje vrijeme iz bošnjačkog političkog Sarajeva sve češće može čuti niz malicioznih fraza koje hrvatske težnje za jednakopravnošću izjednačavaju s ratnozločinačkom politikom, koja se tako pokušava prikazati nelegitimnom kao i bošnjački unitarizam ili srpski separatizam.
Međutim, zahtjevi za poštivanjem načela jednakopravnosti konstitutivnih naroda ne negiraju niti sadašnji Ustav BiH niti presude Ustavnoga suda BiH niti Daytonski mirovni sporazum. Hrvatska politika u BiH ne poseže za jednostranim akcijama i za svoja se prava bori kroz institucije sistema.
Danas, hrvatska politika se jedina bori za izgradnju institucija države BiH, između ostaloga, i zbog tog što samo jaka i funkcionalna država BiH može jamčiti svim građanima BiH, pa time i Hrvatima, njihova Ustavom zajamčena individualna i kolektivna politička prava.
No, političko Sarajevo da bi dobilo legitimitet za svoje protuustavne akcije, i to u očima međunarodne javnosti, pokušava prikazati Hrvate kao separatiste (jednako kao i Srbe) te time opravdati političko-pravno nasilje koje vrše nad institucijama Bosne i Hercegovine.
Dojma smo kako su bošnjačke stranke danas spremne srušiti svaku instituciju Bosne i Hercegovine koju u potpunosti ne kontroliraju, odnosno koju moraju dijeliti s Hrvatima i Srbima.
U tom kontekstu treba promatrati i bošnjačko odbijanje provođenja presude Ustavnoga suda BiH u predmetu „Ljubić“ i pokušaje da se problem Izbornoga zakona BiH s državne spusti na entitetsku razinu.
Hrvatska politička neravnopravnost se može izmjeriti i u praksi i ona nije nikakav mit. Dvostruko ponavljanje fenomena Komšić te federalnih Vlada alijanse i platforme su najbolji praktični dokaz te činjenice.
Dakle, tri politike u BiH nisu iste, nego su zapravo prilično različite, a evo i kako:
Bošnjačka politika unitarizma je i nelegalna i nelegitimna i pokretač je i uzrok srpske separatističke politike, koja je također i nelegalna i nelegitimna; dok je hrvatska politika „srednjeg puta“ odnosno konsocijacije i federalizma i legalna i legitimna jer poštiva osnovne ustavne i daytonske odredbe.
I dalje, pak, ostaje nejasno zašto Zapad, barem na pojavnoj razini, podržava nelegalne i nelegitimne politike u BiH.
Dnevnik.ba