Sjećam se jednom, mislim da mi je tek 8 godina bilo. U kući slavlje, na balkonu gledam vatromet, ništa mi nije jasno...
Ali, večeras , tek večeras znam koji je to osjećaj...
Jednom ljudi, samo jednom proživljavate ovaj trenutak. Samo jednom uz ovoliku dramu svjedoci ste ovog pozitivnog ludila i ne dozvolite da Vam ga itko uništi. Ludila kojeg ćete pričati unucima, ludila koje će zauvijek biti uklesano u Vašem sjećanju. Ovaj dan ćete zauvijek pamtiti, vjerujte mi...
Sutra kada se probudite i kada čitate ovo, ma ono od sinoć nije bio san, Hrvatska stvarno jeste u finalu Svjetskog prvenstva! Koliko to ludo zvuči i koliko to za neke nemoguće znači, ali pobogu mi smo Hrvati i sve je moguće...
Nekako me je uvijek ljutila to- ona rečenica: „Tako mala zemlja, a vidi ih kako su dobri!“
Kao da Vam se uvijek do znanja govorilo: „Pa dobro je , Vi ionako mali nemate što očekivati!“ Ma dajte više, tko je mal i tko je nevažan. Ono što naši sportaši rade svih ovih godina nije rezultat multibrojnosti. Stavite nas u jednak broj s drugima, pa da vidimo tko je kakve snage. A, to što smo večeras/jučer vidjeli pravi je pokazatelj snage.
Možda smo imali tužnu prošlost koja je prekrila onu slavniju, ali sada imamo sretnu sadašnjost i tko zna koliko sretniju budućnost. Veselite se, pjevajte i ljubite jer to je ono što će najviše pogoditi one koji nas bez ikakvog razloga ne vole. Kao novinar, u ovo zadnje vrijeme, sam se nagledao i načitao toliko gadosti nekih portala u vezi s Vatrenim. Ali, nisam nikada to želio objavljivati... Koga uopće briga što oni misle i pišu. Sokolovi se ne bi trebali obazirati na graktanje vrana!
Mi slobodno živimo svoj život i igramo svoje Prvenstvo...
Vjerojatno svatko ima sada neku teoriju, ali nekako sam na sviranju himne osjetio da je ‘Đilkoš‘ nabijan (pogledajte nekada na snimci) i da ne možemo izgubiti od Engleza. Možda Mandžo nikada neće moći stići legendarnog Šukera na vječnoj listi najboljih strijelaca Hrvatske, ali u ovom polufinalu je njegov gol odlučio pobjednika. Ratnik je oduvijek bio, a u ovom epu je baš on bio William Wallace koji je dotukao Engleze i promijenio im pjesmu u: „we are going home!“
Možda ne idemo redom, ali što reći za Ivana Perišića. Možda ova ruska trava nije bila Ivanova, ali u Moskvi je itekako bila. Gol u stilu Ibre za poravnanje i već se tada vidjelo nešto smeđe na bijelim šorcevima Engleza. Mogli smo ih dotući i prije, ali izgleda da ne može bez drame... No, i bolje jer smo se sada dodatno očeličili u infarkt završnicama kojih nije nedostajalo.
I kako nakon posljednjeg zvižduka opisati onu ludnicu koja je uslijedila... Možda će netko neutralan moći objektivno složiti takve riječi, ali ja ne umijem, pa samo vidite ovo:
I nakon ovih snimaka se vraćam u kafić po osvježenje. Tuče Thompsonova „...dojahao bijeli vitez s mačem od zlata“, a baš u tom trenutku na platnu Luka Modrić daje izjavu... Pade mi napamet- „je li on bijeli vitez (dres Reala) s loptom od zlata (Zlatna lopta)?“
Još jedna utakmica je pred nama, najveća ovog ljeta, ma najveća stoljeća... FINALE! Ako, oni Dalićevi momci tamo u Rusiji imaju onoliko snage, imat ćemo je i mi. Ako su nekim idoitima smetali ti crni dresovi, neka ne brinu, u FINALU protiv Francuza igramo u kockastim, u tim crveno-bijelim po kojim nas je svijet pamtio, a u ponedjeljak će, kada se otrijezni, još i više!
Koje ljeto i koliko proslava u Mostaru... Ovo bi trebali nuditi strancima kao turističku atrakciju...
Dnevnik.ba