Article_Top_970x250

Kad se sjetim suza krene

uspomene, uspomene

Kad se sjetim suza krene

ožu 30, 2017

Piše: Josip Vričko

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Iz predratnog referendumskog pitanja ispala su hrvatsko, srpsko i muslimansko nacionalno područje. A onda je sve počelo. I što je najgore, još nije prestalo.

Nedavno je Hrvatski medijski servis objavio mali podsjetnik na sve sporazume o ustroju BiH prije, ali i za vrijeme rata. Sve do Daytona, kada je država zakopčana u luđačku košulju u kojo se batrga evo svih ovih godina. Osim što je, osobito za nove generacije, edukativan, ovaj svojevrsni vremeplov još jedanput naglašava jednu pomalo zaboravljenu činjenicu; Svi su, naime, sporazumi predmnijevali podjelu BiH. Svi – zaključno s onim postignutim u američkoj vojnoj bazi. Iza žice, reklo bi se.

No, budući je na današnji dan, 30. ožujka 1994. u  Ustavotvornoj skupštini većinom glasova ozakonjeno ono što je već dogovoreno u Washingtonu dvanaest dana ranije i što su potpisali premijer Republike Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić i predsjednik Predsjedničkog vijeća Hrvatske Republike Herceg Bosne Krešimir Zubak, taj sporazum zavrjeđuje da ga se posebno izdvoji.

Zaustavite Reutera!

Dijelom i zbog toga što je, uz ino, bio povod žestoke raspre između bivšega hrvatskog (ratnog) člana Predsjedništva BiH i ex-sarajevskog gradonačelnika Ive Komšića i zagrebačke profesorice Mirjane Kasapović. Ali, još i više zbog okolnosti u kojima je donesen. A napose što je tada formirana bošnjačko-hrvatska federacija. Dakle Federacija – ta danas, u bošnjačkom njezinu dijelu, tako omrznuta riječ. Osobito u redovima sarajevske nacionalsocijalističke ljevice.

Tako, primjerice, povjesničar Davor Marijan podsjeća kako je Washingtonski sporazum potpisan u trenutku kada je Alija Izetbegović shvatio da ne može vojno riješiti središnju Bosnu. Naime, u veljači 1994. Treći korpus Armije BiH se praktički raspada uslijed jakog otpora hrvatskih snaga. Lašvanska dolina je, podsjeća Marijan, bila u sličnom položaju kao i muslimanske enklave u istočnoj Bosni, koje su na kraju pale. No, hrvatske su enklave, obranjene. Budući je Izetbegović još ranije isticao kako njegova vizija države ovisi od količine oružja, tj. stanja na bojišnici – sporazum koji su supotpisali Silajdžić i Zubak bio je, zapravo, logičan.

Bitni su pritom, dakako, bili i interesi velikih sila, osobito Amerike, koja se, vidjevši kako u Bosni nema kraja bratoubilačkog rata, ozbiljnije uključila u zbivanja na Balkanu. Profesorica Kasapović podsjećajući Komšića I., toga nepokolebljivog zagovornika (navodno izvornog) Washingtonskog sporazuma i nesuđenog njegova potpisnika, na okolnosti u kojima je do sporazuma došlo, priziva njemačkog analitičara rata u BiH Jensa Reutera.

Taj je Nijemac, naime, tvrdio kako su inzistirajući na sporazumu, Amerikanci kanili postići tri cilja, a prvi je bio spriječiti nastanak „čiste muslimanske države na europskome tlu“. Drugi je cilj bio prevladati krajnje teške probleme teritorijalnog razgraničenja Hrvata i Muslimana, te, na koncu, elegantno riješiti muslimanski zahtjev da dobiju izlaz na more.

Da te nije Alija

Usto, Evan Kohlmann u knjizi „Al.Qa'idin džihad u Europi. Afganistansko-bosanska mreža“, piše o strahu Zapada od stvaranja muslimanske države u Europi, „koja je potencirala ratna aktivnost stranih islamističkih skupina i organizacija na muslimanskoj strani“. Rečeni autori ne spominju Kongres bošnjačkih intelektualaca u sarajevskom Holiday Innu potkraj rujna '93.

Ali, tu je zato jedan od svjedoka Fahrudin Radončić, koji ovih dana, usred žestokoga unutarbošnjačkoga sraza tvrdi kako ni onda nije dao (On?! Onda!!!) da se stvori fildžan-država Bošnjaka, a danas ne da - pogotovo! I ne da pogotovo - Bakiru Izetbegoviću, koji po njegovu sudu, baš to želi. Kao što je kanio, po svjedočenju Muhameda Filipovića, najpametnijeg u Bošnjaka u kronično objektivnom zboru Avaza, babo mu. Štoviše, glasoviti je akademik svojevremeno, prije otprilike pet godina u bošnjačkom nezavisnom političkom dnevniku tvrdio da nije bilo Alijinog koncepta muslimanske države, ni Zagreb ni Beograd ne bi crtali granice velike Hrvatske i velike Srbije. Jesu li ga zbog toga ovjenčali titulom najpametnijeg?! Pravo da vam kažem – ne znam. Ali, da je zaslužio, to opće ne dvojim!

Glede straha, ovdje često spominjanog, od „čiste muslimanske države“ i ratne nazočnosti stranih islamističkih skupina, treba se zapitati, je li taj strah i danas - aktualan? Zapravo, realan. Vratimo se zato na Washingtonski sporazum. U svojoj knjizi „Preživjela zemlja“, Komšić piše kako se konstrukcija Federacije BiH zasnivala na sedam načela. A prvo je bilo „hrvatsko-muslimanski entitet ne smije imati nacionalna obilježja, a Hrvati i Muslimani ne smiju biti razdvojeni nacionalnim granicama“.

Fildžan viška

Danas te granice doista ne postoje. Osim u glavama ljudi. Iscrtao ih je, naime, život poslije Daytona. Što se najbolje zrcali u rezultatima posljednjeg popisa.

Baš kao što je nikad očiglednija granica, u biti  nepomirljiva crta razdvajanja između bošnjačkog unitarizma, kojega, zanimljivo, trenutačno najsrčanije promiču lijeve bošnjačke snage. Koje, upornim konstatiranjem hrvatskog brojnog stanja, sugerirarju kako su Hrvati ovdje fildžan viška. Slijedom čega se političko Sarajevo sve više doima kao predratni Beograd.

Nekada se pod šifrom obrane Jugoslavije i jugoslavenstva, pod unitarizmom dakle - krilo velikosrpstvo, a danas bosanski unitaristi više i ne kriju svoj bošnjački nacionalizam, pod lozinkom Jedinstvene i Nedjeljive... Na temelju čega je iznjedrena rezolucija - kao odgovor na onu Europskog parlamenta - na jednonacionalnom (bošnjačkom) okupljanju u Federalnom parlamentu. Uzalud su iz Strasbourga tumačili kako dokument donesen u EP nije dokument kojim se nešto nameće BiH, već da je riječ o visoko usuglašenoj ocjeni izravno izabranih predstavnika država članica o stanju u toj zemlji kroz prošlu godinu, sarajevski su jastrebovi prepoznali potencijalno uskrsnuće Herceg Bosne.

Nakon čega je hrvatski europarlamentarac Tonino Picula, i sam ljevičar, svojim zabludjelim drugovima sarajevskim pokušao objasniti kako načela decentralizacije, legitimne zastupljenosti i federalizma, pojmovi koji su korišteni u europskoj rezoluciji o BiH za 2016. godinu, nisu nikakav smokvin list za poticanje separatizma i daljnje etničke podijele zemlje. Uzalud, međutim.

I ako smo počeli, tako i završimo s vremeplovom. Osobito da bismo se sjetili prvotne verzije referendumskog pitanja iz '92. koje je koncipirao HDZ  BiH. „Jeste li za suverenu neovisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda, hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)?“

Kao što je znano, u konačnoj verziji nacionalna su područja ispala, a u Daytonu su dogovoreni (?!) neki drugi kantoni/županije. Ali, su i usprkos tomu Hrvati, listom glasujući Za, dali legitimitet referendumu. Koji se danas slavi(?!) kao državni praznik.

U bošnjačkom dijelu Federacije.

Dnevnik.ba

Article_Bottom_970x250