Roman se originalno zove ‘‘Jugoslavija, moja dežela‘‘ aludirajući na prijeratni turistički, a kasnije i politički slogan ‘‘Slovenija, moja dežela‘‘. Već sam nakon ‘‘Smokve‘‘ odlučila pročitati sve što je Vojnović napisao, a to znači da mi preostaje njegov prvijenac ‘‘Čefuri raus!‘‘. Ovim romanom Vojnović nije postao samo slovenska senzacija, nego slovenski skandal. Po izlasku knjige protiv njega je podigao tužbu Matjaž Šinkovec u ime slovenske policije koju roman vrijeđa, kako su ocijenili. Tužba je povučena nakon intervencije ministrice kulture i nekoliko umjetničkih društava koji su stali u obranu slobode govora.
‘‘Jugoslaviju‘‘ Vojnović pripovijeda u prvom licu - tridesetogodišnji Vladan je sin Slovenke Duše i Srbina Nedjeljka koji se početkom rata razdvajaju, ali i prešutno rastaju. Pripovjedač s majkom odlazi u Sloveniju, a otac ostaje ratovati. Sad već odrasli Vladan saznaje da mu je otac živ, iako mu je majka još ‘91. kazala da je poginuo. Optužen je za ratne zločine i skriva se, a Vladan kreće u potragu za istinom. Na tom putu Vojnović nam pripovijeda o prošlosti i sadašnjosti, ali prije svega o djetinjstvu, obitelji i traumatičnim obiteljskim odnosima. U pokušaju da upozna oca Vladan upoznaje ponajprije sebe.
Iz dva Vojnovićeva romana jasno je kojim je temama zaokupljen. Istina, o ratu i raspadu Jugoslavije govori mnogo, ali mu ti događaji služe više kao podloga za obiteljske i pojedinačne drame književnih likova. Već sam na početku napomenula da se ne radi o jugonostalgiji, ali Vojnović roman započinje rečenicom: ‘‘Moje djetinjstvo završilo je jednog običnog dana početkom ljeta 1991.‘‘ što je za one rođene osamdesetih prošlog stoljeća i prije okidač za uspomene. Kad dijelite život na onaj prije i poslije rata tada unatoč svemu osjećate nostalgiju na nekoj osobnoj razini prisjećajući se događaja koji su nas zauvijek obilježili. Pritom ne mislim isključivo na rat, nego na djetinjstvo koje nas oblikuje i više nego što smo spremni priznati.
Odnos oca i sina srce je ove priče. Većina sinova odraste u nikad zadovoljenoj želji za emotivnom povezanošću s ocem najčešće zbog urođene sklonosti prešućivanju osjećaja. Gubitak roditelja/djeteta nije nužno vezan za smrt, Vojnović nas uči da je moguće umrijeti više puta. Otac je početkom rata nestao iz života svoje obitelji, kasnije je i promijenio ime i na taj način su ga Duša i Vladan prvi puta pokopali. Pod drugim imenom je pokušao izgraditi novi život, ali prošlost na Balkanu čini se progoni jače nego bilo gdje na svijetu. Od narodnog heroja do traženog kriminalca – toliko puta viđen film! U vrlo kratkim epizodama doznajemo kako živi Nedjeljko, sada Tomislav Zdravković, čovjek koji na umu ima samo još jednu misao – da se susretne sa sinom. Iako je u središte zbivanja Vojnović stavio Vladana i Nedjeljka ipak mnogo više doznajemo o Duši, ženi koja je jednog dana bila prisiljena napustiti dom i vratiti se roditeljima u Sloveniju. Tamo će krenuti ispočetka, ali njezin sin neće biti spreman za novu sredinu, novu obitelj, očuha i polubrata. On će postati osamljenik koji zbog prošlosti neće biti sposoban izgraditi zdrave prijateljske i ljubavne odnose.
Vojnović je jednim dijelom romana jako dobro iscrtao slike poslijeratnog društva, ljudi s ruba društva koji dane provode u kafanama uz turbofolk koji na njih djeluje kao droga, mafijaška mreža koja je zahvatila sve sfere društva i pojedinac koji se bori s neravnopravnim neprijateljima. ‘‘Jugoslavija, moja domovina‘‘ je roman traume, nacionalne i pojedinačne, to je roman o obiteljskim odnosima, ljubavnim katastrofama i roman o potrazi za identitetom i odgovorima.
Dnevnik.ba