Article_Top_970x250

(J)oj, živote!

(Mono) drama

(J)oj, živote!

velj 01, 2019

Piše: Josip Vričko

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

U novije vrijeme novine, a i portali, bez Karleuše su k'o Mujo bez Sulje. Zato evo priča o tomu zašto je ta fudbalerska muza kriva što je Josip Pejaković u Munchenu operiran „na teku“

Stigla je, evo iz Munchena, radosna vijest: nekadašnji sarajevski kirurg svjetske reputacije dr. Milomir Ninković uspješno je operirao Josipa Pejakovića: Tako je, ipak, sretno okončana drama toga sarajevskog glumca, koji se s zdravljem kuburi  dulje vrijeme, a do sada se liječio u Sarajevu i  u - zahvaljujući angažmanu neumornoga Milana Bandića - Zagrebu.

No kako stvari stoje, Pejaković je, zapravo, operiran na veresiju. Naime, operacija, kojom mu je spašena noga, koštala je 35 tisuća eura, a u trenutku kada je glumac već bio spreman za kirurški zahvat skupljeno je 15 tisuća eura manje. Pretpostavljam da je riječ dr. Ninkovića bila dovoljna.

Eh, da si jučer doš'o...

Međutim, kronologija ovoga slučaja vrlo je edukativna. Višestruko; ima tu i one židovske: dabogda imao pa nemao, ima i priče o političkoj naivnosti, ali i – dostojanstvu.

Socijalno osiguranje koje je Pejaković imao u Bosni i Hercegovini nije mu odobrilo plaćanje troškova operacije, pa se mobilizirala švedska dijaspora te na stranici „20 kruna za čovjeka“ uspjela je skupiti 20 tisuća eura. Ta je humanitarna akcija trebala trajati do kraja siječnja, ali kako nije prikupljeno dovoljno, produljena je do 14. veljače.

Vjerujem kako će iseljena BiH osvjetlati obraz, jer će, zapravo, tako okajati stare grijehe. I, evo, sada u ovo potresnu priču s, ipak, sretnim epilogom, ulazi Karleuša. K'o šaka u oko! Otkud ona?! Evo odgovora: Srbijanska kraljica silikona i muza srpskih (s obje strane mitske Drine) fudbalera kriva je, makar i djelomice, zbog toga što je glumac operiran „na teku“. Negdje u jesen 2017. Pejaković je u Oslobođenju svjedočio o svojim lošim iskustvima s tom porno divom. Ali, nije riječ o onome što svaki čitatelj očekuje već i na spomen Jelene - žene koje, blagodareći silikonu, - svuda ima. Mada, najeb'o je, sve u svemu, i taj naš glumac..

Pejaković je, naime, stigao u New York 1. ožujka na Dan neovisnosti BiH, uvjeren kako će kao i uvijek ganuti tamošnju bh dijasporu kakvom svojom mono dramom. Ali, kad je izašao pred zemljake, shvatio je da ih je sedamdesetak u dvorani koja prima 700 gledatelja. Odlučio je, ipak, da se i pred tim malim skupom obračuna s onima koji (njega) uvjeravaju kako nema Bosne. Malo se plakalo malo se smijalo, i prođe monodrama k'o mutna voda.

Nije, međutim, Pejakoviću đavo dao mira. Voli glumac Bosnu, voli dijasporu, ali od kako su Feničani izmislili novce ni oni mu nisu mrski. Zato je pitao organizatore: Koja (to) dijaspora živi u New Yorku? Srebreničani, odgovorili su mu, mrtvi-hladni... I dodali: da si došao jučer ili sutra bilo bi puno. Sve je to otišlo na Karleušin koncert.

Bosanac da 'prostiš!

Oj, živote, pretpostavljam da se otelo Pejakoviću u tim tragičnim okolnostima. Osobito zbog činjenice da su Srebreničani Dan neovisnosti Jedinstvene, Tisućljetne i Nedjeljive odlučili slaviti s Karleušom a ne s njim – višekratno atestiranim domoljubom. Bosancem da 'prostiš! Je li i dalje bio spreman sučeliti se sa svakim tko mu Bosnu dovede u pitanje – ne znam. Uglavnom, ako se do sredine veljače Nijemcima izmiri veresija, Pejaković će moći braniti svoju tvrdoglavu tezu. Ima, brate, Bosne – u dijaspori! A i pare su, da se ne foliramo, uglavnom tamo. I – hvala im!

Moram, pak, priznati da sam se slučaja Pejaković sjetio ponajviše zbog – Srba. Tamo daleko upravo traje polemika ima li glumcima mjesta u politici. Povod je, dakako, angažman braće Trifunović, štoviše aktualno političko liderstvo starijega brata, koji je preuzeo Pokret slobodnih građana. Što me je, dakako, podsjetilo na doista zanimljiv politički put njihova starijega sarajevskog kolege. Slijedom kojega moram kazati kako mi je, istina, drago da Srbi - osobito po ovoj zimi - hodaju po Beogradu i drugdje, ali ne mogu biti toliki nacionalist pa ih ne upozoriti: Riješite se tog volšebnika. Nije to za glumce! Jedan je, ipak, Regan.

Pejaković, čiji je vokabular, zanimljivo, sličan onome Trifunovića mlađeg, najbolji je dokaz;  Podsjećam mlađe generacije, u politiku je ugazio s reformistima Ante Markovića. A posljednji je jugoslavenski premijer pred raspad SFRJ okupio doista jaku ekipu: Emir - kasnije Nemanja - Kusturica, Milorad Dodik, Dragan Kalinić, Nenad Kecmanović... da spomenem samo neke od samoproklamiranih „spasitelja Jugoslavije“.

I svi su oni, više-manje, dozvali pameti, samo je Pejaković sredinom ratne 1992. i dalje pjevušio od Vardara pa do Triglava. „Ovoga trenutka svečano izjavljujem da sam Jugoslaven i to nepopravljivi po uzoru na Strossmayera, Broza i sve one koji su me učili da poštujem razlike, sve ono što podrazumijeva toleranciju“, guslao je usred ratnog Sarajeva, dometnuvši kako „danas nema veće bijede nego biti Hrvat, Srbin ili Musliman“.

Godinama poslije rata s Strossmayera i Broza, imenjak doživotnog predsjednika prešao je na Lijanoviće, Jerka osobito. Našlo se, naime, u Lijanove djece para ali i – mercedesa. U plavom dresu Lijanovića - sa srcem nasred tolerantnih grudi! - Pejaković je istrčao na općinske izbore 2012. U (svojoj) Općini Centar dobio je 24 glasa. Ne bi činjenica kako mu glas nije dao ni sav komšiluk toliko pogodila Pejakovića, da nekoliko mjeseci ranije nije u 87. godini - skoro k'o Tito! -  iznenada umro još jedan njegov mecena – Ante Marković, s kojim je, kao press ataše, nešto petljao po Hercegovini s mini hidrocentralama.  No ovako, čim je posadio 87 ruža za Antu II., glumac je pohitao put Visoke Glavice, Lijanovićima na kazan.

Pa, dobro: Gdje su pare?!

Jest kazan (bio) dubok, ali kako je policija imala nezgodan običaj Lijanovim nasljednicima pokucati na vrata u nevrijeme i odvesti ih na puni pansion o državnome trošku, glumac se ubrzo – distancirao.

Uz sve rečeno, kućni obrt Pejaković&sinovi godinama su radili dokumentarnu emisiju U ime naroda. A bilo je - ne bi se baš uvijek Karleuša našla na putu - i turneja s Oj, živote, On meni nema Bosne... i sličnih predratnih Pejakovićevih uradaka koji su, dakako, palili kod bošnjačke svukud rasute dijaspore.

Pa, dobro – to, u biti, otpočetka teksta želim pitati: Gdje su novci?! Osobito zna li se kako je Pejakovićev šarplaninac svojevremeno kvalitetnije jeo od dobrog dijela glumčevih susjeda. (Eto zašto je tako dobro prošao na onim izborima!). Čudi me, uz to, i to kako Pejakoviću nisu, umjesto da se po svijetu skuplja sadaka, pritekli Željko Komšić, kojega je u listopadu, odmah poslije izbora proglasio spasiteljem Bosne i - čak! - Hercegovine, te njegov stari reformist Dodik, čijem se dolasku (sic!) u Sarajevo toliko razveselio.

Sve u svemu; danke Munchen, danke dr Ninković... jer tko zna što bi se dogodilo da je Pejaković, poput njegova uzora Tite, zaglavio u Ljubljani.  Ipak, ne mogu a na kraju ne kazati koju o dostojanstvu.

Odmah poslije nove godine u Beogradu je umro srpski glumac Marko Nikolić, širom bivše države znan kao Giga (Moravac) Popadić iz kultne predratne serije Bolji život. Nepravda je, u biti, što ga publika ponajviše pamti po toj teve seriji, jer riječ je o prvaku srpskog glumišta s nizom velikih kazališnih uloga. Popadić je bolovao od neizlječive bolesti, a tek kad se zavjesa definitivno spustila, mnogi su doznali o njegovim teškim bolesničkim danima. Pa i istinitu anegdotu iz beogradskog trolejbusa, kojim je veliki glumac išao na kemo terapiju. U golemoj gužvi, gotovo poput one sarajevske, prepoznao ga je jedan krupniji suputnik i upitao: „Gospodine Marko, da ja nekoga dignem!“

Nije (ni to) dao. I umro je ispraćen s poštovanjem kolega i Beograda kojem je dao cijelu svoju umjetničku dušu. Samo to...

Dnevnik.ba 

Povezane Vijesti

Article_Bottom_970x250