Zanimljivu je predigru imao ovogodišnji (tzv.) Dan mladosti - dan radosti; Predsjednik Saveza društava “Josip Broz Tito” Jovan Vejnović i još dva mu druga pozvani su u Krapinsko-zagorsku policijsku upravu u Zaboku. Začudilo je, po osobnome priznanju, druga predsjednika što ga policija uznemirava baš uoči posljednjih priprema za proslavu rođendana ljubičice bijele što je iznenada uvenuli prije gotovo 40 godina.
I to je, eto, podijelio i s hrvatskim medijima, od kojih su neki iskazali veliko razumijevanje za Vejnovića.
Trese se, trese na “titovki” cvijeće
Jovinu čuđenju (tek) nije bilo kraja kada je upozoren da nije baš primjereno po Zagorju (zelenom) - pa makar se tu rodio i mali Joža - mahati trobojkom s crvenom petokrakom te se, istovremeno, i šepiriti s “titovkom” na glavi. Nisu, naime, davno bile devedesete kada su se te zastave vijorile združene s crnim četničkim, isto kao što se s tih kapa, baš kao i s šubara treslo isto, četničko cvijeće.
Začuđeni se Jovo nije, međutim, dao zbuniti… Drug je to, ipak, posebna kova… pa je tražio da mu policajci pokažu zakon na kojemu se temelji policijsko upozorenje/preporuka.
“Općenito nitko nam nije znao obrazložiti koje su zakonske osnove na temelju kojih od nas traže da kažemo ljudima zašto ne bismo trebali nositi zastave i kape s petokrakama ili pjevati pjesme koje se pjevaju godinama”, prepričao je predsjednik SD “JBT” svoja iskustva iz policije.
I kako je tomu, doista, tako, u Kumrovcu su mahali zastavama propale države, rimovano se klelo da se neće skrenuti s Titina puta, a zaigralo se i Kozaračko, koje, kad se malo više popije zagorskoga cvičeka, tradicionalno preraste u Žikino kolo.
E, sad… Tko je, zapravo, drug Vejnović, predsjednik te nekrofilske družine čiji se članovi tradicionalno povampire oko 25. svibnja, koji je u pokojnoj Yu instaliran kako rodni dan tzv. najvećega sina svih naših naroda i narodnosti. Mada, nikad nije utvrđeno kada je rođen taj kumrovečki vragolan. (Neki, uz to, sumnjaju i u dan kada je iz Ljubljani otišao Bogu na istinu. A neki - sumnjam ja i na Jovu - ne vjeruju da ga je đavo uopće odnio. Ikad!).
Jovankina suza nema roditelja
Vejnović je, zanimljivo, promicao duh nesvrstanih i nakon što je onaj, sad već, mitski paun bolnim krikom ispratio doživotnog predsjednika na onaj svijet, a Kenet Kaunda ronio gorke suze (i) više od drugarice Udovice. (Poslije će se vidjeti da je Jovanka plakala jer je znala da joj muž nije ništa ostavio.)
Naime, drug Jovo bio je veleposlanik u Libiji. I to – hrvatski. Danas, samo što je zaprimio policijske naputke glede pokojnikova rođendana, sjeća se kako su Libijci Hrvatskoj nudili razne obliku suradnje. A sve to dok su - pod šatorom - u čaju uživali pukovnik Gadafi i (pričuvni) general bojnik Stevan Mesić. I opet se ex-ambasador čudi. Suradnja je propadala, sjeća se k’o da je jučer bilo, ali uvijek pod raznim izgovorima s naše strane. A onda je i Pukovnik propao. U zemlju, naime.
Ova veza starostavna Jovo-Stevo objašnjava, međutim, i zašto je Mesić ove godine održao rođendanski govor odmah preko puta kuće u kojoj se navodno rodio trostruki narodni heroj. I baš kao što je nekada opjevao Juru i Bobana, taj je bivši predsjednik SFRJ i RH opjevao i na rođendanu opravdano odsutnoga slavljenika. Biva, da nije bilo Tite ne bi bilo ni Hrvatske. Zanimljivo…ponajprije zbog (nekih) povijesnih usporedbi.
No, pogledajmo prvo zbog čega se zapravo po Kumrovcu moglo mahati zastavama propale države i igrati kolo dok su se tresle “titovke” na glavama junačkim? U Hrvatskoj, istina, postoji Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira. Međutim, niti jedna vlast nije precizirala koji su to tekstovi i simboli koji remete javni red i mir.
Aktualna je Vlada premijera Plenkovića svojedobno formirala Vijeće za suočavanje s prošlošću koje je, uz ostalo, trebalo dati odgovor i na to pitanje. No nisu se (baš) jasno očitovali glede petokrake (s pet lista/to je značka komunista!). Rekli su samo kako je simbol antifašizma koji je, što bi rekao hrvatski Ustav, temelj na kojem počiva suvremen Hrvatska, ali su pripomenuli i kako su u bivšem komunističkom režimu pod tom crvenom zvijezdom počinjeni zločini te da je bivša J(N)A pod jugoslavenskom zastavom s petokrakom napadala i razarala Vukovar. (I ne samo Vukovar, dometno bih.)
Neke su zagrebačke novine, e kako bi, valjda, upozorile policiju da “vaspitne palice” u Kumrovcu druže u mirovanju, prizvale i mađarska iskustva. Postoji, naime, presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju Attilla Vajnai. Taj je Attila - bič komunistički - tužio rodnu zemlju jer je zabranila, osim na Heinekenu, mahanje petokrakom po Mađarskoj.
Presuđeno je kako je zabranjeno neselektivno zabranjivanje i sankcioniranje višeznačnih simbola kao što je zvijezda petokraka. Jer, uz to što je simbol komunizma, ona je i simbol antifašističkog i radničkog pokreta koji se borio za pravednije društvo. To što su se pod Njom u Mađarskoj jednako kao i u Hrvatskoj provodili masovni zločini… nikome ništa.
Uostalom, vidjeli smo – Titina je sljedba i u Bleiburgu mahala trobojkom u neposrednoj blizini najvećega hrvatskog stratišta.
Za Hrvatsku – spremni!
A onaj Varaždinac što je iz zajebancije mjerio kukuruz 18. svibnja još je u austrijsom pržunu, a onaj traktorist okićen komunističkom ornamentikom mogao bi - možda već iduće godine u Kumrovcu - biti proglašen narodnim herojem.
Ali, vratimo se “višeznačnim simbolima”; Bio, ili, što bi - s zakašnjenjem konstatirala - hrvatska predsjednica, ne bio stari hrvatski pozdrav “Za dom spremni” je (baš) – višeznačan. Kompromitirali su ga ustaše ’41.-’45., ali su ga “lustrirali” oni koji su se pod njim borili protiv združene petokrake i kokarde od ’91. do ‘95.
Da njih nije bilo, ma što o tomu mislili prijatelji pukovnika Gadafija, ne bi bilo Hrvatske. Ne makar one kojoj je glavni grad – Zagreb!
I točka.
Dnevnik.ba