Početkom tjedna u Zagrebu je predstavljena knjiga mons. Jurja Batelje "Bl. Alojzije Stepinac - spašavanje Židova i Srba u II. svjetskom ratu". Još je to jedno od vrijednih svjedočanstava postulatora kauze za proglašenje svetim blaženog zagrebačkog nadbiskupa. Vrlo je uz to zanimljiva jedna sekvenca s promocije toga djela; Naime, jedna od promotorica, njemačka sutkinja dr. Claudia Stahl kazala je kako je njezina jedina veza s Hrvatskom bio hrvatski kardinal.
Kao pravnica uočila je da je proces protiv Stepinca bio nepošten. A kako bi mogla proučavati dokumente na temelju kojih je saznala detalje o njegovu životu (i stradanju) naučila je hrvatski jezik. Što je vjerojatno ponukalo i drugoga predstavljača Buteljina uratka, povjesničara dr. Miroslava Akmadžića da naglasi nužnost prevođenja hrvatskih izvora vezanih za "slučaj Stepinac" na strane jezike.
Pamfleti KaPeJota
Slijedom čega se onda otvara pitanje: Na temelju kojih izvora je zapela - zaustavljena štoviše! - kanonizacija bl. Stepinca? Dio odgovora ponudio je, uoči same promocije njegova djela (konačno i engleskom jeziku) i mons. Batelja, posvjedočivši o jednome svome razgovoru s Irinejom. Budući je patrijarh u tome razgovoru ustrajavao na denuncijaciji blaženika, postulator ga je upitao otkud mu ti podaci. Na što je "veliki patrijarh" mrtav-hladan kazao kako je čitao Magnum crimen.
Riječ je zapravo o pamfletu Viktora Novaka objavljenom 1948., a naručenom od Komunističke partije Jugoslavije e kako bi se, u biti, pokrenula represija prema svećenicima i Crkvi - općenito. Znakovito, beogradska izdavačka kuća "Nova knjiga" reizdala je tu tzv. knjigu 1986. (s reprintom tri godine kasnije) kao neku vrstu pripreme za velikosrpsku agresiju.
A o kontroverznosti samoga Novaka najbolje govori njegov životopis; Bio je katolički svećenik, a potom jedan od osnivača i prvi predsjednik (od ‘47. - 54.) Srpske akademije nauka i umjetnosti, kasnije upamćenoj po zloglasnom memorandumu. Zapravo, memorandumima...
No, nije Novakov pamflet jedini falsifikat na kojemu svoju perfidnu igri temeljili lobisti Srpske pravoslavne crkve. Sprega KaPeJota i SPC osvjedočena je i u slučaju "Stepinčeva pisma",koje je bilo predmet raspre na montiranom procesu protiv kardinala u listopadu 1946. Tom je prigodom javni tužitelj Jakov Blažević zagrebačkom nadbiskupu pokazao svežanj papira, upitavši: "Je li to vaše pismo?", na što je Stepinac, pozorno pregledavši ponuđeno, kazao kako to nije njegovo.
A riječ je bila o pismu datiranom 18. svibnja 1943. za koje je tužitelj tvrdio kako ga je optuženi poslao papi Piju XII. Komunističke vlasti i njihovi propagatori željeli su (i) ovim falsifikatom postići, kako je to nedavno detektirao povjesničar dr. Jure Krišto, dva cilja: Htjeli su pokazati i uvjeriti narod da je Stepinac štitio Pavelićev režim i zagovarao opstanak NDH-a. Drugo, htjeli su optužiti Katoličku crkvu u Hrvatskoj i BiH da je mrzila pravoslavlje i Srbe što se pokazalo u "prijelazima pravoslavaca na katolicizam". Na ruku im je išlo što se u tom "Stepinčevu pismu" indirektno priznaje kako je u vrijeme NDH-a 240 tisuća pravoslavaca prešlo u Katoličku crkvu.
Pismo "velikog patrijarha"
Pa iako je to famozno pismu bilo sasvim neobična izgleda, napisano na običnom papiru bez zaglavlja, Papa se oslovljava na neobičan način, nema urudžbenog broja, nije - čak! - ni potpisano... Blažević je ustrajavao na njemu kao jednom od ključnih dokaza. I ne samo taj tužitelj koji se pokorno držao glasovitoga Brozova naputka: Ne držite se zakona kao pijan plota.
Njegovim stopama išao je i Irinej, koji to pismo spominje i u pismu papi Franji od 30. travnja 2014. koje je - po općem sudu - ponukalo Svetog oca da zaustavi zadnji korak u kanonizaciji bl. Alojzija. Dakako, Stepinčevo pismo papi Piju XII. je doista postojalo. Izvornu verziju objavio je biskup Ratko Perić u svojoj sjajnoj knjizi (punoj autentičnih dokumenata) "Nada koja ne postiđuje". Izvorna je verzija, naime, na talijanskome, a prijevod na hrvatski je izrađen za potrebe suđenja nadbiskupu.
Budući ima onih koji tvrde kako papa Franjo ima krive informacije o "velikom patrijarhu", dobro bi bilo predočiti mu i ovaj slučaj, pa će odmah biti razvidno kako nije riječ o "velikom patrijarhu" već naprosto o - velikom falsifikatoru.
Kako smo posljednjih dana, poglavito nakon aktualne Papine izjave o kanonizaciji bl. Stepinca, svjedoci, zapravo, nekoj vrsti novog suđenja, nužno je kazati kako suvremeni blaževići ponavljaju tezu kako "nije uradio dovoljno". Evo zato samo nekoliko izvadaka iz pisama koje je pisao Anti Paveliću.
"Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem svoj glas i kažem da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim da poduzmete najhitnije mjere na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje zaslužuje smrt", pisao je Stepinac poglavniku 14. svibnja 1941.
Ili o Jasenovcu: "Sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku", piše nadbiskup Paveliću 24. veljače 1943., nakon likvidacije sedam katoličkih svećenika iz Slovenije u tome ustaškome logoru.
Taško je, gotovo nemoguće naći ijednog (nad)biskupa u ratnoj Europi da je na ovakav način komunicirao s (nacističkom ili fašističkom) vlašću. Ali današnji Stepinčevi isljednici misle kako je nadbiskup zagrebački trebao uzeti pušku i otići u šumu - u partizane. Ili (makar) osobno presuditi Paveliću u Zagrebu.
Dnevnik.ba