Šefik Džaferović je ono što u svim bh. javnostima zovemo „odani stranački vojnik“ – čovjek bez vlastitoga stava i mišljenja, ali zato revnostan i dosljedan zagovaratelj mišljenja i stavova stranačke centrale. Kao takvoga, Bakir Izetbegović ga je odabrao kao žrtvu preko koje bi trebao zadržati kontrolu u poljuljanoj Stranci demokratske akcije.
Što zbog „gužve“ na bošnjačkoj političkoj sceni, što zbog kroničnog odsustva osobne karizme, a što zbog unutarstranačkih neslaganj u SDA, jako je teško očekivati da će se Džaferović uspjeti izboriti za fotelju bošnjačkoga člana Predsjedništva BiH. Denis Zvizdić bi imao puno više šanse, makar zbog činjenice da je kao predsjedatelj Vijeća ministara jednostavno bio vidljiviji u javnosti u protekle četiri godine. Također, Zvizdić ima i nedvosmislenu podršku utjecajnih krugova unutar Islamske zajednice.
No, Zvizdić bi, ukoliko bi ušao u Predsjedništvo BiH, potencijalno mogao ugroziti i poziciju predsjednika SDA, a Bakir Izetbegović to sebi ne može dopustiti. Treća osoba koja je bila u igri, Sebija Izetbegović, nije kandidirana jer bi to ipak bila prevelika blamaža – naime, nitko, pa ni bošnjačko izborno tijelo, nije toliko naivno da pruži podršku nekomu čija je jedina kvalifikacija to da je bračni partner predsjednika/predsjednice stranke. Izetbegović je tako odlučio poštedjeti suprugu nepotrebne blamaže i u predizbornu utrku staviti Džaferovića.
Njemu su, pak, šanse male, jer je glavni favorit u utrci za bošnjačkoga člana Predsjedništva Fahrudin Radončić , predsjednik SBB-a, a drugi je Denis Bećirović iz SDP-a.
Radončić se u protekle četiri godine uspješno nametnuo kao jedina kvalitetna i vjerodostojna alternativa Izetbegoviću i njegovoj SDA unutar bošnjačkog političkog bića. Tako Radončić priča o Bruxellesu i Europskoj uniji, dok Izetbegović priča o Erdoganu i panislamizmu. Dok je Izetbegović opravdavao odlazak Bošnjaka u ISIL, Radončić se protiv tog borio, jednako kao i protiv paradžemata… Dok Izetbegović Bošnjake vuče ka Bliskom Istoku, Radončić ih pokušava vući na Zapad…
S druge strane, SDP se kroz četiri godine ipak uspio oporaviti od brodoloma koji su doživjeli na prošlim izborima. Iako se unutar SDP-a ništa značajno u međuvremenu nije promijenilo u smislu izgradnje kvalitetnih politika, ova stranka ima jaku biračku bazu i razgranatu infrastrukturu, te se kao takva u međuvremenu uspjela oporaviti. SDP je i dalje tvornica za proizvodnju ispraznih fraza i slogana, s vrlo malo kapaciteta za činiti bilo što drugo. Ali njihovom biračkom tijelu to ne smeta. Riječ je o biračima koji žele jake parole, u stilu legendarne „država nešto da uradi“, kakve su navikli slušati u komunizmu, i oni osim tih parola ništa drugo ni ne traže. To im SDP i Bećirović mogu isporučiti i zbog toga je Bećirović, pored Radončića, jedini ozbiljan kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva.
U međuvremenu, u protekle četiri godine SDA su potresali brojni unutarnji sukobi. Iz stranke su nastale i najmanje dvije nove respektabilne stranke, a SDA je napustio čitav niz njihovih dotadašnjih jakih kadrova. Sve to jasno upućuje na zaključak da će Džaferović vrlo teško sjesti u fotelju bošnjačkoga člana Predsjedništva BiH. I sam je toga svjestan, obzirom na to da je cijeli život proveo u politici i jasno mu je kako taj svijet funkcionira.
No, to svakako i nije svrha njegove kandidature. U SDA zapravo glavne nade polažu u Željka Komšića! Ulaskom Komšića u Predsjedništvo BiH SDA će biti na dobitku. S jedne strane izgurat će onog kandidata za kojeg bi dominantno glasovali Hrvati, a istovremeno bi dobili čovjeka koji bi dokazao i pokazao kako se „država urušava kad SDA nije tu“.
U slučaju ulaska Željka Komšića u Predsjedništvo, SDA bi dobila i „jare i pare“. On bi primoravao bošnjačkog člana Predsjedništva da zastupa određene politike koje će zagovarati SDA, a kako mandat bude odmicao, tako će Komšić bivati sve destruktivniji. To bi naposljetku trebalo pokazati kako sustav ne može funkcionirati bez SDA. Tako bi se otvorio prostor za Izetbegovićev „trijumfalni povratak“ u Predsjedništvo. Jer nitko „Bosnu ne spašava bolje“ od klana Izetbegović.
Sjetimo se ovdje samo kako je to SDA već jednom odradila 2006. godine i to kad su se za ovu dužnost natjecali Haris Silajdžić (tadašnja Stranka za BiH) i pokojni Sulejman Tihić. Iako je SDA tad nadmoćno pobijedila u utrkama za razne parlamente, Silajdžić je potukao Tihića. Tad smo na djelu vidjeli kako funkcionira infrastruktura SDA po sistemu od usta do usta, od džamije do džamije i od džemata do džemata.
Uzimajući u obzir i činjenicu da Komšić odbija bilo kakvu suradnju sa strankama tzv. bošnjačke ljevice, postaje jasnije da je dio nekog drugog plana. A riječ je o planu koji podrazumijeva žrtvovanje Džaferovića kao „zalog za budućnost“.
No, cijela stvar bi se Izetbegoviću vrlo lako mogla obiti o glavu, jer je riječ ipak o kompliciranoj operaciji. Puno je izvjesnije da će kod Bošnjaka pobjedu odnijeti Radončić, kod Srba vjerojatno Dodik, a kod Hrvata Čović, čija se kandidatura tek očekuje.
K tomu, sasvim je lako moguće da bošnjački udio u vlasti uzmu SBB, SDP i neka od stranaka nastalih raskolima u SDA. To bi bio težak udarac za SDA, udarac od kojeg bi se teško oporavili.
Zbog toga je „igranka“ sa Šefikom Džaferovićem dvosjekli mač za Bakira Izetbegovića i mogla označiit početak njegova kraja.
Dnevnik.ba