Article_Top_970x250

IZBORNI ZAKON O čemu Čović ne treba pregovarati s Izetbegovićem?

Narodi su izborne jedinice

IZBORNI ZAKON O čemu Čović ne treba pregovarati s Izetbegovićem?

velj 23, 2021

Piše: Jurica Gudelj

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Bošnjačka politika je polazila od toga da se treba potpuno promijeniti ustavna arhitektura države BiH ili da se fenomen Komšić treba ozakoniti. Dakle, ili će Bošnjaci vječno Hrvatima nametati političke predstavnike i time ustavnu arhitekturu BiH učiniti nebitnom, ili će Hrvatima oduzeti mehanizme preko kojih mogu ostvarivati svoj status konstitutivnog naroda tj. promijeniti ustavnu strukturu zemlje.

Nakon završetka sage oko održavanja lokalnih izbora u BiH (iako proces još uvijek nije gotov – 11. travnja održavaju se ponovljeni izbori za načelnika općine Travnika) u fokus političkog života BiH ponovno dolaze promjene Izbornoga zakona. Evidentno je kako postoji podrška međunarodnog faktora da se problem izbora političkih predstavnika konstitutivnih naroda napokon riješi.

Riječ je o problemu koji opterećuje BiH već duže od 20 godina i potpuno je jasno kako će proces izmjena Izbornog zakona teći mučno, uz obilje govora mržnje po medijima i društvenim mrežama te s potpuno neizvjesnim rezultatom.

Jasno je i kako doslovno sve bošnjačke političke stranke, od Naše stranke, NiP-a i SDP-a, preko SDA i DF-a pa sve do BPS-a ili GS-a jednoglasno žele oduzeti hrvatskom narodu pravo na izbor političkih predstavnika, a potom ih u cijelosti odstraniti iz političkog života BiH.

Iako su takve težnje bošnjačke politike u izravno sukobu s ustavnim odredbama kao i Daytonskim mirovnim sporazumom, ona od njih neće odustati. Upravo suprotno, učinit će sve što je u njenoj moći da se nikakve promjene u izbornom zakonodavstvu ne dogode, a ako se već moraju dogoditi, onda će bošnjačka politika nastojati da se fenomen Komšić ozakoni, odnosno da se legalizira da jedan narod drugom nameće političke predstavnike.

Upravo je to ključno načelo oko kojeg Dragan Čović, kao predsjednik Hrvatskog narodnog sabora BiH i HDZ-a BiH, odnosno kao pregovarač ispred hrvatskog naroda, ne bi trebao uopće raspravljati.

Do sada su svi napori za izmjenama Izbornoga zakona propa(da)li jer između bošnjačke i hrvatske strane nije bilo suglasja o temeljenim načelima izmjene Izbornoga zakona.

Bošnjačka politika je polazila od toga da se treba potpuno promijeniti ustavna arhitektura države BiH ili da se fenomen Komšić treba ozakoniti. Dakle, ili će Bošnjaci vječno Hrvatima nametati političke predstavnike i time ustavnu arhitekturu BiH učiniti nebitnom, ili će Hrvatima oduzeti mehanizme preko kojih mogu ostvarivati svoj status konstitutivnog naroda tj. promijeniti ustavnu strukturu zemlje. U tom je onda slučaju nebitno to će Hrvati birati svoje političke predstavnike jer svakako neće moći značajno utjecati na političke procese u zemlji.

Tako sada vidimo oblikovanje stava unutar sveukupne bošnjačke politike i pripadajuće joj javnosti kako mogu pristati na to da hrvatski narod nesmetano bira svoje političke predstavnike, ali da zauzvrat treba smanjiti ovlasti domova naroda na način da oni postanu ikebane u političkom životu BiH te da služe samo za ukras.

Nije, dakle, da bošnjačka politika ne razumije u čemu je „kvaka“ s fenomenom Komšić, ona to vrlo dobro zna i vješto iskorištava te isto tako vješto u javnosti zamagljuje svoje prave namjere.

Tako se u javnost plasiraju maliciozne priče kako je „apartheid“ omogućiti da svaki konstitutivni narod nesmetano bira svoje političke predstavnike, iako je u praksi apartheid upravo oduzimanje prava narodu da bira svoje političke predstavnike.

Hrvatska pozicija se pak temelji na postojećim odredbama Ustava BiH i Daytonskog mirovnog sporazuma koji kažu kako je BiH država triju konstitutivnih naroda. To pak znači da su upravo konstitutivni narodi izborne jedinice iz kojih se biraju hrvatski, srpski i bošnjački politički predstavnici u tijela vlasti namijenjena političkom predstavljanju konstitutivnih naroda. To su domovi naroda na razini FBiH i BiH te Predsjedništvo BiH, a to je jasno utvrđeno i presudom Ustavnoga suda BiH u predmetu „Ljubić“. Ovom presudom je nedvojbeno utvrđeno kako su konstitutivni narodu tvorci države Bosne i Hercegovine a ne teritoriji (u presudi se konkretno misli na kantone/županije). Također, presudom je jasno rečeno kako u domovima naroda trebaju sjediti ljudi koje su izabrali konstitutivni narodi (Hrvati hrvatske izaslanike, Bošnjaci bošnjačke a Srbi srpske).

Bošnjačka politika već godinama odbija priznati ovakvo činjenično stanje stvari nadajući se kako će doći trenutak kad će moći do kraja izbaciti Hrvate iz političkog života i to upravo manipulacijama izbornim procesom. Kako to točno planiraju izvoditi vidjeli smo već nekoliko puta u zadnjih 20-ak godina. Sjetimo se Alijanse za promjene i platformaške Vlade FBiH koja je totalno izbacila iz vlasti političke opcije za koje je dominantno glasovao hrvatski narod.

Tu je naravno, kao krunski dokaz hrvatske neravnopravnosti, i trostruki izbor Željka Komšića bošnjačkim glasovima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, a prije njega, početkom milenija, u istoj smo ulozi imali Jozu Križanovića.

Stoga bošnjačka politika i danas priču o Izbornom zakonu zamagljuje potenciranjem modela rješavanja ovog pitanja bez da je prethodno pristala prihvatiti temeljno načelo izmjena tog zakona, odnosno načelo konstitutivnosti.

Tako uspijevaju u javnosti u istu ravan stavljati potpuno neustavne, protudaytonske i kao takve potpuno nelegitimne prijedloge izmjena Izbornoga zakona s onima koji su u potpunosti u skladu s Ustavom BiH i Daytonskim mirovnim sporazumom. Onda iz te pozicije traže „kompromisno“ rješenje. Traže, dakle, „kompromis“ između onog što Hrvatima već svakako pripada prema, unatoč svemu, i dalje važećem Ustavu BiH i onog što nemam nikakvo ni zakonsko ni ustavno uporište. Tako nastoje relativizirati priču o izmjenama Izbornoga zakona, provođenju presuda Ustavnoga suda i usput predstaviti Hrvate kao nekog tko „odbija kompromis“.

Nažalost, nerijetko se događalo da hrvatski politički predstavnici naivno budu uvučenu u rasprave ovakvog tipa.

Dragan Čović bi stoga trebao paziti da ne upadne u pripremljenu mu zamku.

O modelima izmjena Izbornoga zakona uopće ne treba razgovarati sve dok se ne utvrde načela na kojima se izmjene temelje. Osnovno načelo mora biti da su konstitutivni narodi ujedno i izborne jedinice za domove naroda i članove Predsjedništva BiH.

Postoji čitava lepeza rješenja/modela kojima se to načelo može operacionalizirati.

U ovom je pak trenutku jasno da bošnjačka politika to ne prihvaća i da će nastojati svim silama dodatno zamagliti stvari i dočekati izbore 2022. godine sa sadašnjim Izbornim zakonom koji je prepun rupa na štetu hrvatskog konstitutivnog naroda.

No, to u javnosti treba jasno artikulirati i jasno pokazati tko i kako jedan narod želi pretvoriti u građane drugog reda.

Izetbegović će u pregovorima o izmjenama Izbornoga zakona pričati o svemu osim o tomu da jedan konstitutivni narod drugom ne bi smio birati političke predstavnike. Na Čoviću je da ga natjera na suočavanje s malicioznim elementima bošnjačke politike koja nastoji Hrvate u političkom smislu poništiti i koja vodi BiH u propast. Jednako kao što je srpska politika pod Miloševićem odvela u propast Jugoslaviju.

Dnevnik.ba