Legenda, koju je u knjigu On, Ona i mi pretočio sjajni beogradski novinar Slavoljub Đukić još dok se vožd slobodno po Srbiji šepirio, kaže kako je vijest o padu Knina Slobodan Milošević dočekao na Crnom vrhu, gdje se odmarao s svojom boljom polovicom, drugaricom Mirom te Bogoljubom Karićem i njegovom drugaricom Marom. „Gledaj, ove se budale povukle“, kazao je predsednik kad je dobio glas kako je Oluja oduvala balvansku republiku krajinu.
Ovakvo njegovo ponašanje, misli Đukić, dalo je ton beogradskim režimskim medijima, slijedom čega se programska shema državne Televizije nije mijenjala; Srbija se, naime, u tim trenucima zabavljala finalom cirkuskog festivala u Monte Carlu. Prvi se, čini se, pribrao patrijarh Pavle, koji je, još dok su cirkusanti po toj sredozemnoj poreznoj oazi gutali vatru i hladno oružje, presavio tabak i uputio pismo direktoru Slobine televizije Miloradu Vučeliću, upozoravajući ga da je odgovoran i pred Bogom i pred poviješću. Na što je ovaj, razmjerno skrušeno, odgovorio kako je novinarski posao vrlo složen
Ne odlazi cirkus
Što je, dakako, istina. Baš, uostalom, kao i što je istina da cirkus – kada je o Srbije riječ – ne odlazi iz našeg malog grada, ma koliko to tvrdio panonski mornar. Gotovo četvrt stoljeća nakon što je Miloševiću prisjeo vikend u intimnome društvu, njegov bivši ministar informiranja u Kosovskoj Mitrovici krokodilske suze roni zbog šahovnice na Kninskoj tvrđavi i tvrdi kako je taj vikendaš s Crnog Vrha bio veliki lider. Samo, ‘ajde da skratim ovu Vučićevu nebulozu, malo nerealan. Zapravo, Milošević je (samo) tipični Srbin. O čemu, u knjizi-dnevniku Bosanski rat svjedoči Dobrica Ćosić pod nadnevkom 5. kolovoza 1995.
„Sa očajanjem razmišljam o srpskim optimistima: srušit ćemo Zagreb, Split, Šibenik! ‘Za šest sati sjurit ćemo se s Petrove gore u Zagreb!‘ Takav glupački srpski optimizam doveo je Srbe u ovakav položaj. Optimisti su bili komunisti, optimisti su bili Jugoslaveni, optimisti su radikalni nacionalisti. Optimisti su bili Slobodan Milošvić i Vojislav Šešelj. Optimisti su bili Karadžić, Krajišnik, Mladić, Koljević, Plavšićka. Nije li taj optimizam samo srpska bahatost, istorijska nezrelost, sljepilo pred suvremenim svijetom, srpska neizmjerna glupost u obrani svojih prava i muci opstajanja“, pita se, rekao bih retorički, rezignirani otac nacije.
Ali, odmah i nudi odgovor: „Sudeći po ponašanju koje smo izražavali u ovome stoljeću, mi smo izrazito lakovjeran i budalast narod. Možda će nas poraz od Hrvata makar malo, makar u nečemu opametiti. Jedino je to – možda“, nadao se prvi predsjednik Savezne Republike Jugoslavije, koja se raspala, kao, uostalom, i svaka druga Yuga.
Niko ne sme da vas bije!
U međuvremenu ga je đavo odnio, tako da, evo, nije bio u neprilici čuti tzv. Aleksandra Velikog kako veličaju vožda i raspamećenim kosovskim Srbima obećava: „Nećemo dati da oružjem krenu na vas, hoćemo vas žive. Ako se netko usudi napasti vas, nijedne sekunde neću dvojiti da vas branim i zaštitim“, ispalio je, parafrazirajući svoga političkog idola i njegovo nezaboravno: „Niko ne sme da vas bije!“, izrečeno 24. travnja 1987. u Kosovu Polju nakon sukoba kosovskih Srba s ondašnjom pokrajinskom milicijom, većinski albanskom.
Kosovski Srbin koji se toga ne sjeća, onda vjerojatno može vjerovati i Vučićevoj besi iz Mitrovice.
Možda bivši srbijanski predsjednik Boris Tadić pretjeruje kada ovih dana tvrdi kako je samo osam posto Vučićevih izjava istinito. No njegov pokušaj da za još jedan srpski poraz na Kosovu krivi prethodne srbijanske režime, naprosto je bježanje od realnosti.
Što je, pak, u suglasju s netom objavljenom analizom CIA u kojoj se kaže kako je riječ o podvojenoj ličnosti. Činjenice, naime, kažu kako su Kosovo izgubili „veliki lider“ Milošević i Acin politički otac Vojislav Šešelj. Krivica nije u dvijetisućitim već u devedesetim, kako je to, najavljujući početkom ljeta početak Vučićeva kosovskog debakla a onda i političkog kraja, primijetio beogradski profesor i diplomat Vladeta Janković, dometnuvši odgovornost sekundanata – tadašnjeg generalnog tajnika Radikalne stranke i glasnogovornika Slobinih socijalista Ivicu Dačića.
Ovu je opasku važno imati na umu u trenutku kada se u Hrvatskoj propituje - predsjednicu i premijera ponajprije - treba li s ovakvom (vučićevsko-dačićevskom) Srbijom prekinuti odnose? Nakon svega rečenog, odgovor se sam nameće.
Što je s belim orlovima?!
Mogu se, ipak, složiti s Kolindom Grabar Kitarović koja kaže kako joj Vučić neće nametati teme. Ali samo pod uvjetom da se i hrvatska predsjednica u budućnosti kloni izljeva nježnosti, poput one kada je Vučićevu predsjedničku inauguraciju iskoristila i za babine te maloga Vukana Vučića darivala medaljonom s likom Majke Božje s Kamenitih vrata. Uz to, ako ton aktualnoga Vladina priopćenja ne može biti ništa izravniji od onoga jadnog Plenkovićevoga: „Što je previše, previše je“, a nakon što je Vučić 5. kolovoza 2018. Hrvatsku uporedio s nacističkom Njemačkom, onda bolje – ništa. Neka taj balkanski prvak u patetici i dalje palaca. Tamo daleko!
Međutim, kad bih ja kojim slučaj - a Hrvatska, ipak, nije zaslužila takvu kaznu - bio predsjednik, na Vučićevo spominjanje šahovnice na Kninskoj tvrđavi, uzvratio bih: A što je s belim orlovima na Avali?!
Da, i što je (više) s (hrvatskim) Zemunom?!
Dnevnik.ba