Na današnji dan 1992. godine izglasana je na referendumu neovisnost BiH. Svoj glas neovisnoj Bosni i Hercegovini, kao državi u svemu jednakopravnih konstitutivnih naroda, u ogromnoj većini dali su i Hrvati. Za neovisnost su bili i tadašnji Muslimani, dok su protiv bili Srbi.
Odnos bh. naroda prema Bosni i Hercegovini nije se promijenio do danas. Za Srbe je danas dan žalosti a ne neovisnosti, jer smatraju da je ishod referenduma odredio sljedeće četiri krvave godine povijesti BiH.
Bošnjaci danas slave, jer smatraju da su time dobili „svoju“ nacionalnu državu, dok Hrvati prema današnjem datumu imaju podijeljene osjećaje.
S jedne strane Hrvati osjećaju ponos, jer su u tom presudnom povijesnom trenutku bili svjesni toga što se oko njih događa; raspadom Jugoslavije pred Bosnom i Hercegovinom je bio izbor ili ostati u krnjoj Jugoslaviji (Srboslaviji) ili samostalnost BiH, unatoč tomu što je ta odluka, kasnije se pokazalo, vodila u rat.
Hrvati su u tim vremenima bili spremni stati iza svojih odluka. Tako su se prvi suprotstavili agresiji tadašnje JNA, koja je bila ništa drugo do srpska vojska. Organizirali su obranu kako svoga, tako i muslimanskog naroda od nadmoćnog neprijatelja. Svojom žrtvom Hrvati su zapravo spasili Bosnu i Hercegovinu i omogućili da ona i uistinu postane samostalnom državom.
No, sve ono što se događalo nakon rata tjera Hrvate da se preispitaju: je li glas za nezavisnost BiH bio mudar potez? Iz rata su bh. Hrvati izašli kao ratni pobjednici, spremni graditi Bosnu i Hercegovinu kao državu jednakopravnih naroda.
To se, pak, pokazalo težim zadatkom nego obraniti se u ratu.
Dok su Hrvati pokušavali (i još uvijek pokušavaju) graditi Bosnu i Hercegovinu kao državu po mjeri njenih naroda, odnosno svih njenih stanovnika, Muslimani, koji su u međuvremenu postali Bošnjaci, gradili su svoju vlastitu nacionalnu državu.
Bošnjaci su svu svoju energiju usmjerili na privatiziranje državnih institucija, a Srbi na njihovo negiranje. I jedni i drugi imali su, a imaju i danas, svoje partikularne ciljeve: Srbi žele što slabiju BiH, jer smatraju da tako RS postaje sve jača, dok Bošnjaci žele urušiti državu jednakopravnih konstitutivnih naroda u nadi da će na njenim ruševinama uspjeti izgraditi vlastitu nacionalnu državu. Spletom okolnosti, bošnjački apetiti su svedeni na teritorij Federacije BiH.
U takvom kontekstu, hrvatska nastojanja da se izgradi država u kojoj će biti zadovoljeni interesi sva tri naroda često su se činila uzaludnima.
Kako su predstavnici međunarodne zajednice u devedesetima stali na stranu Bošnjaka te kasnije intervencijama u Ustav BiH i Izborni zakon narušili osjetljivu ravnotežu među konstitutivnim narodima, Hrvati su svjedočili kontinuiranom urušavanju svoje ustavno-pravne pozicije kao konstitutivnog naroda.
Danas Hrvati imaju vrlo malo utjecaja u institucijama države, a hladna je činjenica da im je oduzeto pravo legitimnog političkog predstavljanja i da bošnjački „partneri“ čine sve kako bi im se to pravo i trajno oduzelo.
Zbog toga su danas u hrvatskom političkom biću sve glasniji glasovi koji govore kako bi Hrvati trebali preispitati svoj odnos i prema BiH i prema Bošnjacima.
Ipak, unatoč svim doživljenim nepravdama, Hrvati su i danas spremni graditi Bosnu i Hercegovinu kao državu jednakopravnih konstitutivnih naroda. Jer samo funkcionalna BiH je jamac opstanka Hrvata na ovim prostorima.
Alternativa je pretvaranje u BiH u labavu uniju s ograničenim rokom trajanja dvaju nacionalnih entiteta, srpskog i bošnjačkog, u kojoj za Hrvate neće biti mjesta.
Dnevnik.ba