Na prvoj stranici dnevnih novina čitam golemi naslov – “Nestao Mesićev dosje” i podnaslov – “Nalazi se na popisu dokumentacije koju je SOA poslala Državnom arhivu, ali nitko ne zna gdje je” , piše Milan Ivkošić za Zagrebački Večernji list.
Odmah sam pomislio – boli me ona stvar za Mesića i njegov dosje! Prvo, o Mesiću znamo dovoljno i previše da bismo žalili za nestankom njegova dosjea, i drugo, ova radoznalost za Udbine dokumente još je jedan dokaz da je Hrvatska okovana prošlošću, dosjeima, žrtvama pokopanim i nepokopanim, grobnicama, smicalištima, brojkama i protubrojkama stradalih u Drugom svjetskom ratu i poslije, uglavnom, mnogočime što je za povijest i povjesničare, za istraživače, što nema nikakva utjecaja na današnju sudbinu nacije. Hrvatsku kao da netko prisiljava da se bavi prošlošću da bi odvratila pogled od sadašnjosti.
Što, na primjer, za nekog mladića ili djevojku koji ne mogu dobiti posao pa su prisiljeni ići u inozemstvo znače Mesićev i Šeksov dosje, broj stradalih na križnim putevima, broj masovnih grobnica...? Ne znače im ništa, oni ostavljaju domovinu, njezinu sadašnjost i prošlost, njezine ustaše i partizane, njezine arhive i suradnike Udbe. Ako ne oni, onda će njihova djeca ili unuci biti Nijemci, Kanađani, Australci... u kojima će hrvatska povijest posve umrijeti i iz kojih će patriotizam iščeznuti. Nekom povjesničaru mogu biti zanimljivi dosjei, žrtve, doušništvo, mogu biti zanimljivi i onima koji njihove tekstove i podatke čitaju, ali ja bih mnogo radije čitao što se čini da se spriječi nestanak nacije u budućnosti nego što je novo otkriveno o stradanjima nacije u prošlosti. Ili kojeg je današnjeg značajnika Udba u komunizmu bila vrbovala te što mu piše u dosjeu.
U našem mentalnom sklopu ugnijezdila se silna radoznalost za prošlost koja je uvelike potisnula brigu za sadašnjost i budućnost. Kad ste u golemim naslovima na prvim stranicama novina pročitali neki broj koji pokazuje koliko nam otimaju profiteri iz europskih zemalja?
Kad ste, na primjer, pročitali naslov “Razvijene zemlje EU bacile su Hrvatsku na prosjački štap”? Kad ste u Saboru čuli svađu o ropskoj podložnosti ove zemlje bruxelleskim moćnicima ili prosvjed protiv tih moćnika? Kad ste čuli kako hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu postavljaju pitanja o otimanju nacionalnih bogatstava Hrvatskoj? Kad ste čuli ultimativni zahtjev ovoj vlasti da se donesu zakoni po kojima bi se spriječila pljačka gospodarstva visokim kamatama stranih banaka, po kojima bi se te banke upregnule u hrvatske gospodarske interese? Kad ste čuli ultimativni zahtjev da se uvede gospodarski pojas na Jadranu? Kad ste čuli zahtjev da se spriječi uvoz kojim se uništavaju hrvatske proizvodnje? Kad ste na hrvatskim televizijama čuli razgovor o pogubnosti ili barem svrhovitosti hrvatskog članstva u Europskoj uniji?
Tih tema u medijima gotovo uopće nema, jer hrvatske su vlasti navikle sebe i nastoje što više naviknuti i medije i građane na zaborav tema bitnih za ovu zemlju, na pokorno, ropsko prihvaćanje hrvatske podložnosti moćnim zemljama i međunarodnim financijskim institucijama koje hrvatskom gospodarstvu ne daju disati.
Ali Bleiburg, Huda jama, udbaš ovaj, udbaš onaj, ubijenih ovoliko, ubijenih onoliko - ta mrtva prošlost životnija je od hrvatskog života koji je sve nepodnošljiviji. Naravno, već vidim kako me razapinju oni kojima je ta mrtva prošlost patriotski pejzaž. No više nego oni poštovanja prema toj prošlosti i njezinim žrtvama imaju oni koji tim žrtvama vraćaju dug obogaćujući život sadašnjih i budućih naraštaja, kojima je važniji kult života od kulta smrti. Drugi svjetski rat, komunizam, ustaše i partizani, krvnici i žrtve, Udba i njezini suradnici - to je završena priča.
Ona se može obnavljati kao obožavanje povijesti, kao nastavak utjecaja u politici i društvenom životu, koji može biti i te kako važan – tvrdnja da bivši komunisti i udbaši nikad nisu bili jači nije daleko od istine - ali ono što je u toj priči mrtvo ne može biti nikakva životna odrednica današnje i buduće Hrvatske. A Hrvatska uvelike od te mrtve prošlosti živi. Mrtvu prošlost u nacionalnom bi mentalnom sklopu trebalo pokopati, što ne znači da bi se s njom pokopale uspomene i poštovanje koje zaslužuje. Kad bismo to učinili, bilo bi očitije tko nam uzima život, premda je očito i sad. Sprega bruxelleskih gazda, to jest stranih profitera te hrvatske vlasti i protuhrvatskih interesnih skupina najveća su “masovna grobnica” hrvatske budućnosti.
Dnevnik.ba