Nismo, mada se ne treba prestati nadati, dočekali da čovjek ugrize psa. Ali smo zato (makar) doživjeli da kokoši pojedu lisicu. U Francuskoj, doduše; Na farmi u Brittanyju lisica je ušla u golemi kokošinjac, vrata su se automatski zatvorila i kokoši su kljunovima napali nezvanu gošću. I tu joj je bio kraj!
U nas, u našem, pak, kokošinjcu, bošnjačka je oporba i dalje lak plijen esdeoaovske lisice; Uporno, još tamo od listopada, kokodaču kako neće s temeljnom strankom - i ostalim "nacionalistima svih boja" - ni za živu glavu. A onda, čim Izetbegović II., zapucketa prstima, lete, da im frca perje na sve strane, u esdeaovsku centralu. Primjerice, Fahrudin Radončić i njegova tzv. Bolja budućnost, za koju je (i) inače posljednjih godina teško odrediti jesu li uopće opozicija... Osim kad im je Predsjednik na punom pansionu o državnom trošku. Povremeno.
Koji toranj, Fahro?!
Nema ni deset dana kako je uže SBB-ovo rukovodstvo išlo na ljukorub najboljem starom neprijatelju, poslije čega su obje strane izrazile zadovoljstvo što su se opet nakon dugo vremena sreli. Što ćete, poželjeli se. Predsjednici im - naročito! Sve je mirisalo na novo povijesno pomirenje dvojice najvažnijih (u) Bošnjaka. Zanos je, međutim, kratko trajao. Ubrzo se, naime, pročulo kako Utemeljitelj nije zadovoljan onim što mu je Sin ponudio, pa se zahvalio. Što, navodno, ljubaznom domaćinu umalo historijskog dogovora nije uopće teško palo. Pa, ipak, nerijetki su - znajući ovaj dvojac - sumnjali kako opet spremaju neku ujdurmu.
Sumnja je bila toliko izražena, da je Radončić odlučio reagirati. Odlučno. "Ja ne znam trebam li skočiti s tornja kako bih dokazao da nas sudjelovanje u vlasti ne zanima", zapitao je novinare?! Koji su ostali zbunjeni. Nije im, naime, bilo jasno s kojeg bi tornja taj rezignirani ali i najveći bošnjački neimar trebao skočiti e ne bili otklonio sve objede kako mu je vlast važnija od riječi? Onog, dakle, već izgrađenog, ili - možda?! - onog kojeg je najavio graditi kada je po treći put zaredom jesenas izgubio predsjedničke izbore. Tek, dakle - tad?!
U SDP-u, istina, nitko nema namjeru niotkud skakati. A i otkud im toranj?! No nitko i ne kokodače kao oni. Nema tjedna da ne sazovu uže rukovodstvo e ne bi li odlučili hoće li s Bakirom. Više! Uoči novog vikend-summita u Tuzli, tamošnji je prvi županijski drug Enver Bijedić ponovio (svoje) staro upozorenje: Ako ne uđemo u vlast, državu predajemo Beogradu i Zagrebu. Ali, džaba je kokodakao. Nije, istina, završio - poput onog pijetla rano-ranioca, u loncu, ali neće, ma koliko ih plašio srpsko-hrvatskom aneksijom, drugovi zelenom, tj. esdeovskom transverzalom. Tuzla nije pala! Iako... dobio je drug Enver u subotu još jednu prigodu formirati vlast s takozvanom građanskom (lijevom) opcijom kontra SDA. Polako, nije vlast zec!
A u cijeloj ovoj priči, Željko Komšić je prilično samozatajan. Nije se, kako on to već zna, oglasio svojim narodnim doskočicama čak ni kada je Izetbegović mlađi kazao kako će okupiti stranke koje su proistekle iz SDA. Čime je zapravo obnarodovao povratak sinova razmetnih. Moglo se, barem mi se čini, očekivati da zlatni ljiljan digne svoj kronično borbeni glas. Ali, ništa.
Logično, jer i njegovo je instaliranje u Titinu 16 "proisteklo" iz SDA, čije upute, osobito u predizbornoj kampanji, Bošnjaci, usprkos svemu, najbolje slušaju. Pa, zašto bi onda lider Fronte zaludu kokodakao i dodatno otkrivao, ionako (već) otkriveni položaj?!
Vraća me, međutim, ova "oporbena situacija" u rano postizborno vrijeme; U jednom ondašnjem intervjuu, esdeaovski se čelnik - kao pravi dobri sin - sjetio oca. "BiH je brava koju otvara ključ s tri zupca. SDA ima samo jedan", kazao je u četiri oka Alija svome jedincu. U aktualnoj situaciji Sin se sjetio Oca, te ga, evo, parafrazira:
Eh, da te nije Alija?!
"Nažalost, nije bolje ni s tzv. građanskim strankama, i one imaju samo jedan ili jedan i po zubac. Jake su u Sarajevu, Tuzli, Bihaću i istočnom dijelu Mostara. Nema ih ni u tragovima u Banjoj Luci, Prijedoru, Širokom Brijegu, zapadnom dijelu Mostara. Nema ih i ne trude se da ih ima", predočio nam je ovu svoju geografsko-političku analizu nadahnuti njegovatelj uspomene na Oca (nacije).
Ovo (Alijino i Bakirovo) s bravom i ključevima, na prvu priziva - kalauz. Ali nas i vraća na epizodu s početka o nesretnoj lisici, kojoj su automatska vrata uskratila spasonosni uzmak. A nije imala ni jedan, a ne kamoli tri zupca. Nemaju, naime, bošnjačke oporbene kokoši ni blizu toliko lukavstva - kao francuske kolegice! - pa da namame (svoju) liju u klopku i naplate joj stare grijehe.
I zato; Prije će Radončić skočiti s tornja, nego li će tzv. bh građanska ljevica ozbiljnije nauditi temeljnoj stranci u Bošnjaka. Samo kokodaču, a jaja ne nose. A i kad im se jaje omakne, ono - mućak. Frontalni!
Sve u svemu, basne su u Bosni i Hercegovini dosadne. Predvidljive, takoreći. Daleko je lijepa Francuska!
Dnevnik.ba