Učinci su bombi bili različiti. Nagasaki se nalazi na više brežuljkastome terenu, pa je to onemogućilo veći učinak u odnosu na bombu bačenu na Hiroshimu. Od prvoga udara, kako kaže zvanična procjena, poginulo je u Hiroshimi oko 70.000 ljudi. Još 40-50.000 ljudi preminulo je tijekom narednih mjeseci od učinaka radijacije, za koju većina Japanaca u to vrijeme nije niti znala. Kako kažu izvješća, iznenada, ljudima bi pozlilo, počela bi im opadati kosa, a onda bi počeli obilno krvariti na nos, uši, i usta. Nakon toga bi preminuli.
Po svim mjerilima međunarodnoga prava, riječ je o ratnome zločinu. To naravno nije bio jedini ratni zločin što ga je, tijekom Drugog svjetskog rata, počinila saveznička avijacija. Takozvani fenomen ‘bombardiranja morala‘, kako ga je nazvao jedan britanski general ratnoga zrakoplovstva, koncipiran je ubrzo nakon početka Drugoga svjetskog rata. Važno je razumjeti da se radilo ne o reakciji na praksu koju su započeli Hitler i zrakoplovstvo Trećega Reicha, nego o samostalnome britanskom izumu: bombardiraš civilno stanovništvo sve dok ne shvati da ga rat košta previše, dok ono ne izgubi ‘moral za nastavak ratovanja‘ (odatle naziv ‘morale bombing‘ koje je Goebbels nazvao naprosto ‘Terrorangriffe‘, teroristički napadi, kao što je i red). Kako je kasnije naglasio Albert Speer, Hitlerov u Nirnbergu osudjeni ministar industrije i gradnje, sa stajališta onemogućavanja njemačke vojne mašinerije, saveznički zračni udari nisu imali smisla. Jer, ti udari nisu ničim negativno djelovali na njemačku vojnu industriju i gradove koji su opskrbljivali njemačku vojsku, primjerice, topništvom i artiljerijskim streljivom.
Jedan od najvećih zločina takvim, klasičnim strateškim bombardiranjem gradova, počinile su američke zračne vojne snage: tijekom samo jedne noći napada na Tokio, 9. ožujka 1945., od neposrednih učinaka bombardiranja stradalo je oko 100.000 ljudi. Nije bilo čudno kada je japanska vojna vrhuška, pred samu kapitulaciju, reagirala dosta hladno na bombardiranje Hirošime i Nagasakija. Za njih se, u usporedbi sa primjerice bombardiranjem Tokia, nije radilo o velikoj ili bitnoj razlici.
Iako to nije toliko bitno za sam sukus onoga što ovdje želim reći, kada govorim o ovome ratnom zločinu, dva sam kurioziteta uvijek bio sklon istaknuti. Prvo, tijekom 1950., Abba Eban, izraelski veleposlanik u SAD, predavao je vjerodajnice američkome predsjedniku, Harry Trumanu, upravo onome koji je naredio bacanje atomskih bombi. Tijekom niza ustoličenja novih veleposlanika, te je godine Truman svima njima ponavljao jednu rečenicu: „nisam izgubio niti jednu noć sna zbog bačenih bombi na Hiroshimu i Nagasaki.“ Eban nije vjerovao da Truman ovo može reći pa je, u svojoj knjizi Diplomacija za sljedeće stoljeće, naglasio da vjeruje kako je Truman ustvari izgubio mnoge noći sna. Čini se da, za Ebana, ova repetitivnost Trumanova iskaza konotira ustvari traumu, a to onda dodatno konotira neki obrambeni mehanizam: primjerice, negaciju (u smislu ‘denial‘) vlastite odgovornosti.
Kada sam o ovome predavao studentima jednog diplomatskoga tečaja na Malti, jedan je iskusni švicarski diplomat, veleposlanik Dietrich Kappeler, naglasio da je pak možda bila riječ o nečem drugom: Truman je ustvari htio reći da neće imati problema sa uporabom atomskog oružja u sukobu u Koreji (koji je 1950. upravo počinjao). Ova hipoteza meni se čini mnogo hladnijom, ali i mnogo trezvenijom. Truman je vjerojatno patio od mesijansko-evangelističkog poremećaja neke vrste, pa je u bacanju bombi na Hiroshimu i Nagasaki vjerojatno vidio samo ‘kažnjavanje zlih ljudi jednom vrstom produžene Božje Ruke‘ (Johan Galtung, jedan od najvećih živućih tumača i teoretičara sukoba, primjetio je da, u većini slučajeva, opravdanja posjedovanja takve vrste naoružanja idu ruku-pod-ruku sa teološkim vokabularom: primjerice, Pakistan posjeduje tu vrstu naoružanja kao krajnje sredstvo obrane Islama, a Indija ju posjeduje kao štit za obranu hinduizma; i pogledamo li u učinke u Hiroshimi i Nagasakiju, produkti Božjeg gnjeva usmjerenog na Sodomu i Gomoru, prema starozavjetnom opisu, čovjeku odmah padaju napamet).
Drugo, bacanje atomskih bombi bilo je, dijelom, reakcija na krivo prevedeni japanski ‘diplomatski telegram‘ upućen Americi, koja je tražila odgovor na pitanje o kapitulaciji Japana. ‘Telegram‘ je sadržavao japansku riječ ‘mokasutu‘, koju su Amerikanci preveli kao [Vlada Japana] ‘ignorira [američki zahtjev]‘ umjesto, kako je trebalo, kao ‘razmatra [američki zahtjev].‘ No, istina je i da se ‘mokasutu‘ može rabiti u oba značenja.
Zbog čega smatram vrijednim spominjanje Hiroshime i Nagasakije, ne samo početkom kolovoza svake godine, obilježavanjem obljetnice, nego i svake godine svaki dan? Dva su primarna, isključivo moralna razloga, i to vezana uz sam pojam ljudske vrste.
Prvo, iako je riječ o ratnome zločinu, počinitelji tog zločina nisu nikada ne samo kažnjeni, nego nikada nisu niti izvedeni pred sud, a nisu niti osuđeni u smislu ‘javnoga morala‘. Jedan od pilota Enola Gay-aviona, koji je bacio bombu na Hiroshimu, patio je od psiholoških problema cijeli kasniji život, a o tome je Günther Anders objavio vrlo zanimljivu, dapače dirljivu knjigu. Međutim, takva reakcija nije niti dovoljna niti dovoljno pametna.
Glavno je pitanje kako trebamo reagirati na činjenicu nekažnjavanja tog zločina. Jer, jedna od stvari, koju svi izravno poznajemo, zapravo je gora od dotičnog zločina. Dakle, desilo se, od samoga zločina, nešto mnogo gore što je nadograđeno na zločin. Zločin je naknadno uvijen u mrežu ideologijske laži o navodno ‘dobrome ratu‘; i ne samo to: sam ratni zločin (protiv Hiroshime, Nagasakija i Tokia, između ostalih) kasnijom je ideološkom intervencijom opravdan moralnim terminima. I tu imamo posla i s obmanom i samo-obmanom. Zločinac je sebi ispričao jednu priču kojom je sebe pretvorio u junaka pripovijesti o spašavanju ljudskoga roda.
Dakle, glavni, najčešće spominjani argument glasi: Hladokrvno umorstvo civila u Hiroshimi itd. spasilo je milijune američkih vojnika, te time samu pobjedu Amerike, u dobrome ratu kojim je svijet oslobođen najmanje dva velika tirana i luđaka, učinio je lakšom, sigurnijom, bržom i bezbolnijom (za pobjednike i one koji se bore na strani dobra; vidi npr. tekst Georgea Friedmana, utemeljitelja Stratfora: https://worldview.stratfor.com/article/debating-morality-hiroshima). To je, naravno, totalna besmislica. Čisto historiografski: povijesni dokumenti pokazuju da se japanska vrhuška odlučila predati zbog Staljinove objave rata Japanu, koja je došla nakon bombardiranja Hiroshime i Nagasakija. Nakon te objave, i ulaska 1.7 milijuna ruskih vojnika u rat protiv Japana u oblasti Mandžurije, japanska vlada shvaća da spasa više nema. U njihovim kalkulacijama, Hiroshima i Nagasaki ne igraju skoro nikakvu ulogu.
No, i čisto logički i empirijski: je li moguće dokazati da je nešto što se nije dogodilo (nastavak rata) onemogućilo nešto što se nije dogodilo, ali, zapravo, nije niti bilo posve vjerojatno (pogibija milijun američkih vojnika)? Naravno da nije. Svako ubojstvo može se „opravdati“ tako što će se smisliti priča o nastavku nečijeg života koji proizvodi neko veliko zlo/opasnost, a koje je ubojstvom onemogućeno. Glavno je pitanje naravno sljedeće: je li zamišljena opasnost, prema argumentu, dovoljno realna? Dakle, je li realno da SAD u nastavku rata izgubi još milijun vojnika? Naravno da je moguće ako ih odluči žrtvovati, ali ne ako su vojni stratezi dovoljno pametni. Jer, u tome trenutku Japan je na koljenima, a u rat protiv Japana sprema se i Staljin, s vojnom silom koja je de facto potukla Njemce na euroazijskome kontinentu, i to skoro posve samostalno (Amerikanci i Churchill zapravo su Rusima samo slali ogromne količine oružja; iskrcavanje na Normandiju bilo je plod izvanredne situacije, Staljin ih je sve iznenadio brzinom prodora prema Njemačkoj, a Amerikanci su imali na plažama Normandije ogromne žrtve upravo zbog ubrzanoga, i manjkavog, planiranja).
Dakle, još jednom: Zločin je počinjen i ne samo da nije kažnjen nego je i opravdavan ideologijom i quasi-povijesnim narativom. Čijim? Naravno, uglavnom američkim i, dijelom, britanskim. Umjesto toga, moglo se naprosto reći: „U tome ratu mi smo, kao i druga strana, spali na razinu zvijeri. Užasno smo pogriješili. Nastojat ćemo onemogućiti svako buduće ponavljanje dotične greške. Nastojat ćemo svaki budući veliki, svjetski sukob riješiti sredstvima pregovaranja.“ No, što bi onda radili Martin Lockheed i drugi veliki proizvođači ratno-industrijskih komponenti? Na koju bi se priču Amerika mogla osloniti, u svojim budućim intervencijama, ako bi izgubila priču o svom posljednjem velikom, dobrom, smislenom, i definirajućem ratu (protiv paradigmi ‘anti-demokracije‘ i ‘tiranije‘)?
Naglašavam ovo kako bih uputio na jednu dodatnu činjenicu. Lako je poraziti moralnost Amerike koja od malih država, poput RH, traži neke ‘topničke dnevnike,‘ ili kažnjava neku ‘šestorku‘ u Hagu, a nije niti pomislila kazniti svog predsjednika koji je jednim potezom pera ubio, skoro u dahu, 400.000 ljudi (što je četiri puta više od cjelokupnog broja žrtava u ratu u BiH, koji je tretiran dijelom kao ‘genocid‘ od strane SAD). Lako je Ameriku optužiti za dvostruke standarde. Ono što je teško jest sljedeće: pokazati, kao mala država, što je moralnost i odgovorno međunarodno ponašanje, pred velikom državom, kao što je SAD. Ono što je teško jest, zapravo, ne otvoriti prostor tim ‘velikim lažovima‘ da nas prisiljavaju na moralno upitne poteze prema vlastitim državljanima. To niti Tuđman niti kasnije vlade RH nisu bile u stanju učiniti. Zato RH još uvijek ostaje mala država, ne samo teritorijalno nego i u moralno-političkome smislu.
I upravo zbog toga, jedan bivši američki veleposlanik, Peter Galbraith, koji ni po čemu nije predstavljao uzor bilo kome, u stanju je, prije nekoliko dana, održati, za RH, kratko historiografsko predavanje u kojem je ustvrdio da je, primjerice, ‘Oluja‘ spasila 40.000 građana Bihaća, koji su se, istina, nalazili u okruženju sprskih snaga. Besmislica. Galbraith nas želi opčiniti i zaglupiti jednim sofizmom. To on kazuje jedino zbog toga što želi prikriti odgovornost Amerike za omogućavanje nastavka rata i u Bosni i Hercegovini i u RH, tako što je, koncem 1993., podržala Izetbegovićeve zahtjeve. Naime, upravo su ti Izetbegovićevi zahtjevi pokopali ‘Sporazum o Uniji tri republike‘ (konačno u rujnu 1993.; vidi AP Izvješće od 3. rujna 1993.: ‘Bosnian peace talks collapse‘), a te su zahtjeve izravno podržale SAD (iako se radilo o lako rješivim zahtjevima, da su SAD to tada željele riješiti: vidi i https://hr.wikipedia.org/wiki/Owen_-_Stoltenbergov_plan). Drugim rječima, za činjenicu, da se u kolovozu 1995. 40.000 građana nalazi u lošoj poziciji u Bihaću, krivo je i ponašanje SAD u rujnu 1993. (naravno da su krivi i svi ostali: Izetbegović, Milošević, Tuđman...). A priča o spasavanju Bihaća ‘Olujom‘ upravo i jest servirana kako bi se prikrila odgovornost SAD za događaje u rujnu 1993., te za mnoga slična američka blokiranja mirovnih pregovora što su ih vodili uglavnom europski posrednici, počev od 1992. pa sve do početka 1994.
Ljudi, vjerujte svojim očima, a ne ‘američkim,‘ i Americi prodanim, ‘ustima‘: svi su ratovi ogromno zlo, i nisu nam se smijeli dogoditi. Neće biti dobro ukoliko se ne počnemo kritički odnositi prema greškama koje smo svi počinili početkom 1990.-ih. Ne shvatimo li to, nikada nećemo razumjeti zlo koje je ‘proizvelo‘ bljeskove i oluje u Hiroshimi i Nagasakiju u kolovozu 1945. (vidi http://www.bbc.com/news/in-pictures-33787169). Ali, nikada nećemo niti razumjeti dubinu koja je proizvela jedan glazbeni hit, o američkom bombarderu ‘Enola Gay‘, kojeg je britanski duo O.M.D. skladao tijekom 1980. (http://www.rockremembers.com/2008/09/enola-gay-omd-1980-synthpop.html).
Dnevnik.ba