Article_Top_970x250

Fenomen Komšić: Sejdo je Sejdo, ali triput je triput!

Mister jedan posto

Fenomen Komšić: Sejdo je Sejdo, ali triput je triput!

lis 10, 2018

Piše: Josip Vričko

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Sva čast Sejdi Bajramoviću, ali on je Miloševiću, u toj srpskoj ujdurmi, poslužio za jednokratnu upotrebu. Željko Komšić Bošnjacima traje još tamo od 2006. S, doduše, malom stankom. Zato: Sejdo je Sejdo, ali triput je triput!

Jednom je prigodom, odgovarajući na pitanje o svomu upitnome legitimitetu, Željko Komšić uzvratio kontrapitanjem: A gdje se to atestira tko je koliki Hrvat?! E, pa, evo, atestiran je na listopadskim izborima; U općinama s hrvatskom većinom korifej građanske Bosne dobio je (blizu) jedan posto.

No, zato je uvjerljivo potukao bošnjačke kandidate u multietničkim bastionima, poput, primjerice, sarajevskih općina Stari Grad, Novi Grad i Ilidža, gdje - 'ajde da se u ova kukavna vremena sjetim i generala Kukanjca! - hrvatskog življa nema mnogo. Uglavnom ih, da se ne foliramo, pokazuju turistima kao uspomenu na „europski Jeruzalem“. Ili, kazao bi naš narod: ostalo ih za sjemena...

Uz to, za zlatnog su ljilijana listom glasovala i vehabijska sela. Za Komšića su, eto, i urbani i ruralni Bošnjaci, bez obzira na dužinu brade... Samo, eto, nisu Hrvati. Ali, k'o da je to sad važno?! Ukratko, stekli su se svi uvjeti da se vrati na mjesto zločina, u fotelju hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Jer, raja je Željko, kazalo bi urbano Sarajevo.

 

Kasno brat u Bosnu stiže

Slučaj Komšić je zapravo bizaran. Ne možda čak ni utoliko što se ponavlja već treći put. Možda čak još i više zbog činjenice da su bošnjačke stranke - a zašto ne kazati i Bošnjaci?! - opet posegnuli za tim halal Hrvatom u trenucima kada je Hrvatski narodni sabor uputio predizboirnu poruku, ruku prijateljstva... a Dragan Čović je višekratno na predizbornim skupavima, kad mu, dakle, vrijeme nije, Bošnjake nazvao braćom.

Kad su, međutim, glasovi prebrojani, i kada je bilo bjelodano da smo se vratili u vrijeme Alijinih Hrvata, Alijin sin nas je poučio kako je brat Čović – zakasnio. Biva, četiri godine je slao loše poruke prema Bošnjacima i trebao je, malo ću ga prepričati, voditi računa da mu oni to mogu vratiti.

Kasno se, eto, sjetitio. Riječ je, da podjsetim, o gospodinu koji je nedavno svjedočio kako razumije hrvatsku frustraciju zbog nemogućnosti izbora legitimnih predstavnika. No, ne sudite strogo; Nije Izetbegović dosljedan, ali je pravi babin sin. I Alija je pošteno priznao kako jedno misli ujutro a drugo poslijepodne.

U biti, ovo je vrlo dobra post(izborna) analiza Izetbegovića II. Sudbina hrvatske konstitutivnosti u bošnjačkim je rukama. U konkretnom slučaju državnog vrha, povijest nas uči kako su oni već posezali za Komšićima.

Za dobrim i poštenim Ivom u, doduše, nekim drugačijim okolnostima, a za „rajom Željkom“ kad su se za to stekli daytonski uvjeti. Zanimljivo je možda kako su uvijek nalazili Hrvata – slijeva.

Istina, povremeno su i ovoj temeljnoj stranci znali izmisliti kakva svoga Hrvata, ali nikada s ambicijom da afirmiraju kakva esdeaovskoga Komšića. A i što će im, uvijek je tu kvisko iz nekadašnje Lagumdžijine radionice. Sve u svemu, i nije s Bošnjacima teško, radi, ili makar govori ono što oni vole, i ne boj se. Eno Komšića nek' mi ne da lagati.

I tako je, evo, sigurno kako će Komšić ostati u povijesti upamećen ne toliko što je (zasad) triput obnašao funkciju (zapravo ulogu) člana državnog vrha iz hrvatskoga naroda nakon što je njegovo ime na glasačkim listićima zaokruživano zelenom olovkom, koliko po tomu što će u povijesnu ropotarnicu gurnuti Slobodana Miloševića i njegova osobnoga Albanca Sejdu Bajramovića.

Jer, svaka čast Sejdi i Slobi, ali njihova je ujdurma bila za jednokratnu uporabu. No triput je, ipak, triput! A to što bošnjačke stranke, kad god im se namjesti prilika, ustrajno idu stazom srbijanskoga vožda s kraja prošloga stoljeća, nije bez znakovitosti. Uostalom, nije li baš Komšić najčešće zveckao oružjem?! Mitraljezom, ponajprije!

Neću se ovom prigodom baviti bolesnom Komšićevom potrebom da, dok još i nije sjeo ispod Broza na ulju, slike koju će, uz ostale memorabilije vezane za ljubičicu bijelu, sigruno vratiti u predsjednički kabinet u Titinu 16, da otvara frontu - ne, dakle, demokratsku - prema Hrvatskoj glede Pelješkog mosta. (Hrvatski mu je ministar Butković, uostalom, već održao lekciju kako, uz ino, uopće pojma nema ni što znači sporazum Tuđman-Izetbegović ni gdje je hrvatsko-bosanskohercegovačka granica.). Više me je, naime, dojmilo njegovo razmišljanje(?!) o eventulanoj blokadi vlasti od strane Dragana Čovića, od čega strahuju bošnjački mediji, svjesni - sve u svemu - ujdurme koju su združene bošnjačke snage izvele.

 

Bosna tone, bošnjački orkestar svira

„Koliko ja znam, HDZ će praviti galamu i na kraju potrčati u vlast. Potrčali su u vlast 2014. i 2012., kada ih je Lagumdžija uveo u vlast, potrčat će opet“, prognozira bošnjački Sejdo za tzv. državnu televiziju. Ima ponešto čak i „udbaško“ u ovoj njegovoj izjavi, koja je, kao i sve druge, s velim simpatijama primljena od njegovih glasača, neredovitih, inače, pretplatnika BHT.

Mala je ovo Komšićeva navlakuša; Baca, naime, rukavicu Čoviću. Jer, ako je on nelegitiman, onda nema što HDZ tražiti u vlasti. Uz to, lidera HDZ-a i stranku općenito prikazuje kao trkače za foteljama. Pa će, eto, zbog svoje guzice zanemariti slučaj Komšić.

Zapravo, iz njega i dalje progovara perfidna bošnjačka strategija – eliminirati Hrvate iz vlasti. Nije prepreka, vidimo, ni to što je HDZ-ova koalicija druga po snazi na federalnoj razini te izborna pobjednica u pet županija. Onomu koji je izbore dobio zahvaljujući rupi u inače neustavnom Izbornom zakonu, zakon i inače malo znači.

A kad sam već spomenuo rupu: Komšić je izabran zahvaljujući rupi u zakonu, a tek ćemo vidjeti koliku je rupu njegovo instaliranje od strane Bošnjaka ostavilo na Bosnu i Hercegovinu. Bošnjaci Komšića trenutačno slave. Ali i kad je Titanic tonuo, orkestar je svirao.

Dnevnik.ba

Article_Bottom_970x250