Evo sad će, tko je zaboravio, Dan žena. A prošle godine u ovo doba, stari najbolji neprijatelji Fahrudin Radončić i Bakir Izetbegović su, jedan za drugim - ali ne kako bi obilježili 8. ožujka - davali intervjue. Prvo je najveći neimar u Bošnjaka ponovio staru priču kako je na njega pripreman atentat. I kako tu, zapravo, nije kraj te dramatične priče. Štoviše!
„U državi u kojoj vladaju obavještajci SDA ne očekujem da će ikada išta poduzeti kako bi se atentat na mene istražio, da se realno utvrdi što se doista dogodilo. Mogu samo očekivati da pomognu atentatorima da me ne bude“, rezigniran je u praznično predvečerje bio lider Bolje budućnosti.
Dan kasnije, uzvratio (mu) je predsjednik SDA. Malo se, doduše, nećkao, kao sve je to deplasirana priča. A onda, ipak: „To nema veze s mnom, sa SDA. Političari izmisle atentate s vremena na vrijeme. Oni su toliko važni da netko treba da ih ubije. Nije Radončić prvi“, pojasnio je Izetbegović II., kojega je, inače, u to vrijeme Utemeljitelj zvao šefom bošnjačke mafije. Od milja, naime.
Ma, nema šanse. Teoretske!
Ali, bilo je, kao više-manje vazda u nas, praktički predizborno vrijeme, pa nije prijetila opasnost da bilo koga ubije prejaka riječ; I tako su dvojica najvažnijih u Bošnjaka, Bogu hvala, živi i razmjerno (godinama) zdravi dočekali još jedne povijesne izbore. I prošli su kako su prošli: Radončić po treći (zadnji?!) put nije dobio priliku postati Alija umjesto Alije, Bošnjaci su naprosto više vjerovali Džaferoviću i osobito Komšiću. S druge strane, Izetbegović iz objektivnih razloga nije moga po treći put u Alijinu fotelju te je, na koncu, bio zadovoljan kako mu je prošla stranka.
I objektivno gledajući kako je prošla Temeljna, može se kazati kako je postignut solidan rezultat. No trebalo je naći i kakva saveznika e kako bi se bošnjački dio Bosne napaćene držao pod kontrolom. A čim SDA (u nuždi, velikoj) traži saveznika, odnekud iznikne Radončićeva (bolja) budućnost. Očekivano, jer pametan zna: Drži prijatelja blizu, a neprijatelja još (i) bliže! Mada, neprijatelj je voćka čudnovata:
„Ne postoji niti teoretska šansa da SBB koalira sa SDA. U ovome trenutku najvažnije je dokumentirati brutalnu izbornu krađu i zatražiti sankcioniranje naredbodavaca, organizatora i realizatora krivotvorenja izborne volje građana“, obznanio je trostruki nesuđeni bošnjački Član, napomenuvši i kako više od 75 posto birača nije željelo glasovati za SDA te je tako legitimirao tzv. Bosanski blok kao potpuno kredibilan da preuzme vlast na svim razinama. „Samo tako BiH možemo vratiti na europski put“, rezimirao je taj stari europejac iz okolice Titograda.
Zaustavite potrčka!
Ali – dosta povijesti... ionako je ovdje proizvodimo (i) previše. Dakle, prije otprilike mjesec Radončić je kazao kako su pregovori između SBB-a i SDA moguću na razini delegacija stranaka. Bez, znači, lidera. Osobito ne dolazi u obzir liderski razgovor u četiri oka, jer se, veli najznačajniji Bošnjak iz dijaspore ikada, Izetbegović poslije izbora ponašao preeuforično i tako prešao sve crvene linije. Ukratko, neka mu Bakir na oči ne izlazi. Bio je to, rekao bih, Fahro iz najboljih dana, baš kao ono kad je bacao oko na Titinu 16 i ispalio: „Bošnjaci trebaju uspješnog i moćnog lidera koji će zaustaviti 27 godina vlasti Erdoganovog i Sabijinog potrčka“.
A onda, 20. veljače (zapamtite taj datum) Radončić se ukazao u esdeaovskoj centrali, i ispod Alijine (i, doduše, Tihićeve) slike sučelio s Sinom. Možda je riječ o mojoj osobnoj sugestiji, ali temeljem teve slike stekao sam dojam kako se najveći biznismen među političarima i (umalo) najveći političar među biznismenima u esdeaovskom okruženju osjećao kao krme u Teheranu. Nisu, međutim, važne osobne impresije, važno je da smo opet bili u neprilici čuti kako je dvojac - koji se svako malo inače gleda preko nišana - spreman u povijesnu ropotarnicu ostaviti uhićenja, atentate, špijunske i druge priče. I, eto prigode da, taman što je suspregnuo sujetu, Radončić izgovori svoju omiljenu rečenicu: „...Jer mi smo političari i državnici...“
I, eto, opet Grande koalicije... Samo što nije! Iznenadilo me, međutim, da nakon što su bošnjački državnici započeli vezivanje zastava, nije bilo nikakve euforije – u Bošnjaka. Sjetio sam se zato, ne bez nostalgije, kako je to bilo potkraj rujna 2015., kada su Kod Kibeta isti akteri istom zakopali ratne sjekire. Nema Bošnjaka kojem to nije bio najradosniji Bajram ikad!
Evo, uostalom, što je tada napisao ex-reis Mustafa Cerić: „Lijepa vijest. Na drugi dan Bajrama Kod Kibeta u Sarajevu Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić imali bajramski ručak. Dva sata u četiri oka. Sami samcati razgovarali su o sebi i o nama. Nismo čuli razgovor, ali smo osjetili pozitivne vibracije u zraku i u duši. Ima li itko u Bošnjaka da nije obradovan ovom viješću? Nema!“, pao je u sevdah glasoviti bloger Mustafa.
I pogodi sevdalija Mustafa
A onda, nije kako treba prošlo ni tri mjeseca, 25. siječnja 2016. u spektakularnoj policijskoj akciji na Ilidži uhićen je jedan od bajramskih slavljenika. Prisjela mu, eto, bajramska baklava. Srećom, nakon što je Radončić prošloga tjedna nakon velike stanke stisnuo Izetbegoviću desnicu, nije bilo nikakvih „hapšenja“. (Ne znam, možda se Fahro, slijedom bolnoga iskustva, sad s vikendice vraća drugim putom...)
Kako bilo, vratio bih se još jednom Cerićevu sevdahu od prije nekoliko godina: „...Sigurno je da ovaj bajramski ručak može biti najznačajniji politički i nacionalni potez u sljedećih pet, deset i pedeset godina za bošnjačko uspravljanje i ispravljanje kičme, koja se vidno počela kriviti“, zaključio je sevdalija Mustafa. I kao što smo vidjeli – pogodio...
Osobno, Cerićevi mi ispravljači bošnjačke kičme više liče na dva brata uboga... Ali, ‘ajde što hebu jedan drugoga, problem je što se oni - da izvinete hebu a Bošnjaci se kupaju. I što je najgore svi su, čini se, zadovoljeni. A šprica na sve strane.
Dnevnik.ba