Ništa nismo naučili iz komunizma i ničemu nas nije naučilo negativno iskustvo jednopartijskog sustava. Komunizam, u svim svojim negativnostima, nije nikako nestao, samo je evoluirao.
Kolektivna svijest
Nevjerojatna je činjenica kako u 21. stoljeću u suvremenoj modernoj demokraciji, mi Hrvati smo još uvijek žrtvama evoluiranog lenjinovsko-boljševičkog načina razmišljanja, sa primjesama nacističkog nametanja kritičke misli. Na Kongresu boljševika 1905. Lenjin je definirao kako je Radnička partija jedina koja ima mogućnost razmišljanja, zauzimanja stava, posjedovanja mišljenja i definiranja istine. Istina je definirana interesima, a istina je ono što je korisno sa aspekta klase, odnosno kaste.
Gianfranco Pasquino, talijanski politolog, opisujući Lenjinov „demokratski centralizam“ govori o kolektivnoj svijesti koja ubija u začetku svaku izvan kolektivnu inicijativu i argumentaciju koja izlazi iz okvira definiranih od strane vrha radničke partije. No puno bolje je to od njega definirao Dražen Pehar (Studija „Vladavina zakona i njegovi čuvari“) gdje je, presjekom lenjinizma i nacizma, „kolektivnu svijest“ definirao u tri faze: devalvacija argumenta, korupcija izvjesnosti i inverzija slobode. „Dijalektičar ima odgovore ima odgovore na sva pitanja, a onda kada su njegovi odgovori proturječni on smatra da je to dokaz njihove istine, a ne činitelj koji onemogućuje da se njegovim odgovorima pripiše neko smisleno značenje“.
Kod boljševika ne postoji potreba za argumentacijom poteza i djelovanja članova partije, nego samo potreba za širenjem i nametanjem njihovog „znanja“. Lenjinovski način komunikacije nije nikada bila diskusija u cilju razmjene argumenata, nego pobjeda u diskusiji na način kompromitacije sugovornika. Lenjin se nikada nije trudio argumentima nametnuti mišljenje, jer se on nikada nije ni obraćao sugovorniku. On se obraćao „svjedocima diskusije s ciljem ismijavanja i ocrnjivanja svog protivnika u diskusiji“. Svaka diskusija je bila u biti obračun, a ne razmjena argumenata. Svoje sugovornike nikada nije pobjeđivao argumentima, niti je uopće za to osjećao i minimalnu potrebu, nego se koristio prozivkama „strani agent, izdajnik, opskurant, plaćenik, i sl.“ kako bi ismijao sugovornika. „Onaj koji ne prihvaća moje izlaganje ili je slijep ili je zlonamjeran“.
U spomenutoj studiji, Pehar je vrhunski pokazao kako, sa aspekta teorije dediskurzacije, postoje nebrojeno mnogo dodirnih točaka boljševizma i nacizma. „Nacisti su se služili kritikom kako bi stekli moć, nakon što su je stekli, pravila igre se mijenjaju. Oporba se ne smije služiti kritikom.“ Dokaz tome je ona famozna Goebbelsova izjava: „Mi, nacisti, pametniji smo od današnje oporbe, a kritika se smije dopustiti samo pametnijem u odnosu na glupljega.“
„Običan čovjek“ lišen argumenata
„Sve češći su pokušaji kriminalizacije Domovinskoga rata, i u javnosti i u pravosudnom sustavu. Tipičan primjer je selektivni pristup procesuiranju ratnih zločina, gdje se u pravilu optuženi zapovjednici Hrvatskoga vijeća obrane terete po zapovjednoj odgovornosti, za razliku od pripadnika Armije RBiH“. Ovo je izjava voditelja Odjela za ustavno-pravna pitanja Glavnog vijeća HNS Bariše Čolaka. U vrijeme davanje ove izjave, na čelu Odjela za ratne zločine Tužiteljstva BiH je bila Gordana Tadić. Malo više od godinu dana nakon ove izjave, dva HDZ-a nemaju većih zamjerki na rad Tužiteljstva (HDZ BiH glasuje „ZA“, među kojima i Bariša Čolak, HDZ 1990 „Suzdržani“).
„Znam da ima mnogo onih koji ne razumiju ovakav pristup, no ovo je jedan podstrek novoj Tužiteljici u radu i njenom novom pristupu“…“ u većini o radu Tužiteljstva govore oni koji o samoj tematici nemaju pojma i kojima ista služi za razbijanje dosade u ovim vrućim danima“…“Oni koji kritiziraju ovaj potez su nesposobni u shvaćanju visoke politike i tko ne shvaća pozitivnu stranu ove odluke ne treba se uopće baviti politikom“. Ovo su samo neki od medijskih izjava i komentara u cilju opravdanja podršci Tužiteljstvu, što direktno uključenih zastupnika iz Doma Naroda, što njihovih stranačkih glasnogovornika.
Glasovanje u Domu naroda: iznenađenje samo za neupućene
Međutim, samo je neupućene moglo iznenaditi što su svi zastupnici HDZ-a BiH nedavno glasovali ZA izvješće o radu Tužiteljstva BiH. Ta stranka kroz izvršnu vlast ima direktne poluge djelovanja na sve moguće diskriminacije i političke manipulacije, ne samo institucijom Tužiteljstva BiH, nego cjelokupnim pravosudno sigurnosnim sustavom. Glasovanje PROTIV izvješća bilo bi glasovanje protiv samih sebe. Još manje iznenađenje je politički profiterska suzdržanost zastupnika drugog HDZ-a.
Vrlo lako se zaboravilo kako su aktualni hrvatski zastupnici, kada god su imali mogućnost djelima pokazati kako stoje iza rečenog u predizbornoj kampanji, to izbjegli napraviti. Zaboravilo se kako su mandat su započeli provedbom odluka vlade Nermina Nikšića. Zaboravilo se i kako su, oni koji se godinama bore protiv nametanja predstavnika, nametnuli Srbima Milana Dunovića iz DF-a. Zaboravile su se i ruke podignute za DF-ovog ministra u Vijeću ministara iz kvote hrvatskog naroda, kao i ruke za imenovanje Emira Suljagića za zamjenika Marine Pendeš (obojica bi vjerojatno to i ostali da nije došlo do turbulencija na bošnjačkoj političkoj sceni). Zaboravilo se i kako su glasovali za protuustavne izmjene zakona o proračunima vezano za grad Mostar, kako su napuštali sjednice, pa se sutradan pojavili kada se novac dijelio…itd.
Arogancija, prepotentnost...
Za svaku ovu odluku, naravno, postoji opravdanje i alibi. No, problem ne leži ni u katastrofalnom pokušaju pravdanja i traženja alibija. Primarni problem leži u nevjerojatnoj dozi arogancije, prepotentnosti i neke umjetne superiornosti kod direktno uključenih aktera, kao i njihovih dežurnih odvjetnika po internetu i stranačkim glasilima. Sumirajući sve (uzalud) ponuđene alibije i opravdanja primjerice za ovu sramotu prigodom glasovanja o radu Tužiteljstva, jedini zaključak je taj kako običan čovjek mora biti lišen bilo kakvog vida argumentiranja i misli. Nositelji istine i znanja su oni na vlasti, njihova partija i partijski pijuni sa zadatkom nametanja istine. Na nama običnim smrtnicima je da tu „istinu“ bez pitanja konzumiramo, na način kako nam ga oni serviraju.
To je taj evoluirani komunizam koji je praktično ideološki identičan sa Lenjinovim, samo osuvremenjen i preodjenut u novo ruho. Sloboda pojedinca je ograničena za potrebe djelovanja interesa političkih elita. Jedina prava koja uopće postoje, postoje isključivo za potrebe interesa te elite. Običnom građaninu ostaju isključivo dužnosti.
To znači da nas komunizam nije apsolutno ičemu naučio, jer smo dopustili njegovu evoluciju. Kako smo dopustili? Prosto: ne postavljanjem pitanja i ne inzistiranjem na odgovorima. Dopustili smo mentalnim komunistima da nam prodaju svoje interese pod istinu. Živimo u okovima njihovih interesa i živimo privid slobode. Sloboda znači postavljanje pitanja, traženje argumenata i djelovanje u smjeru protivljenja ako odgovori nemaju smisla. Budući da ne postavljamo nikakva pitanja, nego isključivo konzumiramo ponuđene nam odgovore, a one koji se usude postaviti neko pitanje proglašavamo „stranim agentima, izdajnicima, opskurantima, plaćenik, i sl.“ mi nipošto nismo slobodno društvo. Mi smo obične sluge.
Na kraju, nije istina kako je naša aktualna politička elita nedosljedna. Dapače, oni su itekako dosljedni. No, njihovu dosljednost ne treba tražiti u odnosu na rečeno u predizbornoj kampanji kada traže glasove, za što oni uopće ne osjećaju ni potrebu, ni obvezu. Oni ostali jedino dosljedni onome što ih je izgradilo kao osobe i kao društvene djelatnike: Druže Tito mi ti se kunemo. Ono čemu su se tada zaklinjali, tome su i ostali vjerni.
Dnevnik.ba