Article_Top_970x250

Domovina je teško pitanje

Hrvati, razbroj se!

Domovina je teško pitanje

ožu 24, 2018

Piše: Josip Vričko

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Mogu (donekle) razumjeti da je nekomu u jednonacionalnoj, hrvatskoj sredini nepojmljivo inzistiranje na zajedničkom životu. Nakon svega! Ali, baš bi oni trebali pokazivati senzibilitet prema Hrvatima koji žive tamo gdje su izrazita manjina. Umjesto toga, još je živa teza o Alijinim Hrvatima

 Nedavno je Slaven Letica progovorio o oikofobiji, crotazirajući je u vrlo razumljivo - domomrzje. Zapravo, taj je sveprisutni hrvatski sociolog odlučio s javnošću podijeliti, po vlastitu priznanju, osobnu tjeskobnu i opasnu slutnju ili spoznaju: „o tome da mi Hrvati već vrlo dugo ne volimo, da ne kažem mrzimo i preziremo: sebe same, vlastiti rod, narod, državu, naciju, domovinu, neki i rodni grad, selo i zavičaj“. Reakcije na ovu Letičinu osobnu tjeskobu bile su, dakako, žestoke. No, njegov argument nije lako ignorirati; Konzultirajući društvene mreže, Letica je ustanovio kako se najviše hejta „potpuno nedužna hrvatska država, koju smo u ovih 28 godina pretvorili u moralnog gubavca i noćnu moru“.

   Letičini osporavatelji, pak, drže kako nije riječ o tomu da Hrvati mrze domovinu, već je riječ o tomu da ne podnose loše politike, političare koji u brojnim slučajevima doista jesu moralni gubavci, potpuno nespremni razumjeti svoj posao kao služenje (narodu). Slijedom čega je onda nužno razlikovati Domovinu i Državu (instituciju, aparat vlasti).

 

Ravnodušje gore od mržnje?

   Budući se, nakon ovih hrvatskih iskustava, spuštamo u bh dolinu suza, gdje oikofobiju treba pomnožiti s tri (da Ostale ne miješamo u ovu bolnu temu), nužno je, ma koliko si je Letica dao truda da (plastično) prevede ovaj temeljno grčki termin, kazati o čemu je riječ. Domomrzje, dakle, možemo definirati kao strah, fobiju, ali i prijezir i mržnju prema vlastitom domu, domovini, državi. Taj se strah, međutim, gdjekad pretvara u ravnodušje i depresiju, a katkad u samouništavajući prijezir, pa i gorljivu mržnju.

   Govoreći početkom ovoga tjedna na mostarskom zasjedanju Biskupske konferencije BiH, kardinal Vinko Puljić konstatirao je kako je najveći razlog odlaska naroda, sva tri, dakle ovdašnja, politička nesigurnost i neizvjesnost. „Odlaskom ostavljaju još veći jal nesigurnosti. Prepuštamo da mali broj ljudi odlučuje o našoj sudbini, a veći dio je ili promatrač ili navijač, a ponekad neodlučna masa“, kazao je nadbiskup vrhbosanski. A baš je ta „neodlučna masa“ baza za ravnodušje i depresiju, otkud je samo korak do – gorljive mržnje.

 Dodamo li ovome podatak kako bi, po jednom nedavnom istraživanju, 75 posto mladih napsutili Bosnu i Hercegovinu da se više nikada ne vrati, može se kazati i kako je, preživljavajući svoju osobnu dramu, Letica pisao, zapravo, i  o bh aktualnom slučaju. Društvene mreže zorno svjedoče o tomu; Osim mržnje koju među se isijavaju konstitutivni narodi hejta se - ionako napaćena – država, koja se, u biti, poistovjećuje s stožernicima sve tri boje. 

  Pritom, pozicija Hrvata ovdašnjih je osobito delikatna. Osim problema s Srbima i Bošnjacima, imaju i unutarhrvatski problem, o čemu je, neizravno polemizirajući s potencijalnim rješenjem Izbornog zakona, Puljić govorio prošloga tjedna na zajedničkom zasjedanju biskupskih koferencija BiH i Hrvatske u Sarajevu. „Očekujem, kao što sam i ranije izjavljivao, da neće biti precrtan niti jedan Hrvat u BiH“, naglasio je. Otprilke tjedan dana ranije, Dragan Čović je na predavanju u Matici hrvatskoj u Zagrebu svjedočio kako Hrvatski narodni sabor  ima temeljni cilj ujedinjenje svih Hrvata bez obzira na to žive li u Posavini, središnjoj Bosni ili Hercegovini. Uzviknuvši gotovo pritom: Nitko ne smije dijeliti Hrvate u BiH! 

 

 I od svojih ostavljen(i)

   Nedavno, na Čovićevu fonu, dogradonačelnik Brčkog Anto Domić je u Večernjem listu kazao kako je kukavičje jaje priča o podjeli Hrvata. „Mi smo jedno biološko tkivo“, tvrdi, gotovo himnično, Domić. Ali, usred svih tih tvrdnji kako položaj Hrvata ne određuje geografija, traje hajka na biskupa banjolučkog, koji svih ovih godina (poslije)ratnog genocida nad eresovskim Hrvatima ne diže ruke od svojih vjernika. Osim Crkve i poneke stranke, nije se čuo najvažniji glas u obranu Franje Komarice. Stožerni glas, naime.

 Pa, ako je biskup ostavljen na milost i nemilost verbalnoj agresiji predsjednika Republike Srpske, što (tek) može očekivati tzv. obični, mali čovjek. Može li voljeti, bez obzira koliko je rodno ognjište, domovina stvar krvi, takvu zemlju?!  A kako se tek čovjek osjeća kad vidi i da je (još) ostavljen i od svojih... 

  Odgovarajući proteklih dana u brojnim (HRT, Slobodna Europa...) medijima na novinarske konstatcije kako su brojni, ponajviše mladi ljudi digli ruke od ove svoje domovine i napustili je, predsjednik HKD Napredak, prof. dr. Franjo Topić kazao je ono što govori od obnove toga Društva. Napretku i njemu osobno je najvažnije da je ovdje Hrvata što više, da žive dobro i da žive dobro s drugima. „Ne trebaju mi ni zemlja ni zgrade, trebaju mi samo ljudi“, ponavlja Topić više, evo, od četvrt stoljeća. Ne vidim što je tu sporno. Osim - možda?! - nekima ovo Topićevo „s drugima“. A kako, inače! U Sarajevu, Tuzli, Zenici... i, zašto ne, Banjoj Luci, Derventi...

 Mada, mogu donekle razumjeti da je nekomu u jednonacionalnoj, hrvatskoj sredini nepojmljivo inzistiranje na zajedničkom životu. Nakon svega! Ali, baš bi oni trebali pokazivati senzibilitet prema Hrvatima koji živi tamo gdje su izrazita manjina. Umjesto toga, još je živa teza/pogrda o Alijinim Hrvatima. 

   Uz to, a kad govorimo o unutrahrvatskom sukobu, Napredak je doživo svojevrsni paradoks – antistatutarni pokušaj puča iz (raspuštenog) UO Glavne podružnice Zagreb generirali su uglavnom Bosanci na privremenom radu u hrvatskoj metropoli, ne mogavši se pomiriti s činjenicom da je sjedište Društva u Sarajevu. Što izaziva stanovitu tjeskobu, za koju tek treba - kandidiram Leticu - smisliti adekvatan termin.

  A kako je, u biti, temelj „nesporazuma“ u prokletom novcu, mržnja se čini kao dobra polazna osnova za definiranje ovoga termina. I udara iz tzv. glavnog grada svih Hrvata. Uostalom, „hejtanje“ raspuštenih zagrebačkih pučista - ne prestaje. Usprkos, međutim, tomu Napredak ne sustaje. Broj kulturnih manifestacija samo je veći, pa je tako, primjerice, na posljednjoj sjednici Središnje uprave u Tuzli, gradonačelnik Jasmin Imamović zahvalio Napretku „jer je donator Grada u oblasti kulture“. 

    Jer, u protivnom bi to što Topić uporno ponavlja kako u Bosni i Hercegovini ima nade te da nema potrebe za čestim pesimizmom, bila pusta retorika. Pusta retorika bila bi, također, i da Napredak nije prije dva tjedna dodijelio 33 stipendije... Uostalom, i u posljednjim je intervjuima isticao pozitivne primjere Kreševa, Kiseljaka, Viteza, Širokog Brijega, Bijeljine... Govoreći tako o cijeloj Bosni i Hercegovini. Cijeloj, dakle! U mandatu prvog čovjeka svehrvatskog društva je da tako govori. I, da, Hrvati - ma gdje bili - jesu jedno biološko tkivo. Ali, i domovina je neodvojiv dio toga tkiva. Ili, kako pjeva Jura Stublić, zagrebački pjevač rođen u Sarajevu „Samo jedno mjesto na svijetu se zove dom“. Ma koliko, u našim okolnostima, domovina bila i teško pitanje.

 

 Malo (američke) patetike

   Moguće je da sam s prizivanjem ove inače sjajne pjesme, zagazio u patetiku, pa u obranu pozivam američkog povjesničara s katedrom na Yaleu Timothy Snydera, autora knjige „O tiraniji - Dvadeset lekcija 20. stoljeća“. Jasno, Amerikance, osobito iz aktualne perspektive, more druge muke, ali sudeći po intervjuu što ga je taj profesor prošloga vikenda dao Jutarnjem listu, knjiga je to koju bi vrijedilo pročitati. I ne samo stoga što smo mi, po, više-manje, preovladavajućem mišljenju, izloženi trostrukoj tiraniji od stoljeća prošlog, nego što je, po semu suedeći, ljekovita. Pencilin protiv oikofobije, takoreći.

 Snayder tako savjetuje kako treba razmišljati na način da ste građanin i da je vaša obaveza da napravite određene stvari za svoju zemlju, bez obzira na loše vijesti i/li „vijesti“, „alternativne činjenice“ - kazao bi Snayderov predsjednik. Dakle, kao da čujemo Kennedya i „Ne pitaj što tvoja domovina može učiniti za tebe, nego...“

   Samo što Snayder poručuje kako je bitno djelovati, ne čekati i samo post festum reagirati na nešto. Jer, kaže, ako samo reagirate na nešto, ako ste jedino u stanju reakcije, onda ste zapravo nemoćni – a kad se ljudi osjećaju nemoćnim demokracija ima manje šansi. Ili, što bi kazao kardinal Puljić, prepuštamo da mali broj ljudi odlučuje o našoj sudbini, a veći dio je ili promatrač ili navijač, a ponekad neodlučna masa.

Dnevnik.ba

Article_Bottom_970x250