Odmah nakon uvjerljive izborne utrke za srpskog člana Predsjedništva BiH, Milorad Dodik bio je jasan i - kronično! - glasan: „Mene su izabrali Srbi i ja ću najprije predstavljati njih. Ali isto tako neću dopustiti da bilo koji narod, uključujući hrvatski, bude majoriziran i da se donesu bilo kakve štetne odluke za njegov politički status“, kazao je nakon što je semafor pokazao da mu je glas dalo 368 tisuća Srba. Već i to je bilo dovoljno da se bošnjačka politička, ali i pripadajuća medijska javnost propne na zadnje noge.
A kad je još potkraj prošlog tjedna, uoči odlaska na zasluženi vikend u susjednu Republiku Srpsku, instalirao dvoglavoga (bijelog) orla pred svoj sarajevski predsjednički ured, mobilizirao je brojne pretendente na mirnodopski zlatni ljiljan. Ali, dakako, i jednoga već tim visokim odličjem ovjenčanoga gaziju – Željka Komšića, koji je tim povodom gostovao na svim ovdašnjim televizijama u svim – osim dječjem – programima.
U Predsjedništvu usred mraka
No, ni Bakir umjesto Bakira, zapravo Šefik Džaferović nije časio ni časa već je žurno, još dok se srpski barjak šepirio ispred predsjednikovih vrata, zakazao konferenciju za novinstvo te kao pravnik od zanata obznanio da je počinjeno krivično djelo. U „ganjku“, zamislite! Već je, sačinjena i odgovarajuća zabilješka(!), kazao je dramatičnim tonom koliko to već dopušta njegov standardno nazalni glas koji samo odabrane može ostaviti budnima dulje od pet minuta. Bogme, k‘o da je sačinjen hodžin zapis!
A onda je pao mrak. I dvoglavi je orao nestao. Netko je, eto, pomeo pred tuđim vratima. Ne zna se, sad-zasad, tko, što bi kazao eresovski neprikosnovenik, vršlja po noći po Predsjedništvu BiH. Vrlo je čak inspirirana tom noćnom akcijom bila i Dodikova (entitetska) nasljednica Željka Cvijanović pa je podsjetila na, inače, zlohudu (sarajevsku) sudbinu srpskog barjaka iz daleke ’92. Kada je, ispričavam se na podsjećanju, i zagrmjelo u Bosni ponosnoj.
Nije, dakako, Dodiku&comp. maslo za ramazana, ali vrlo mi se logičnim čini njegovo tumačenje ovoga događaja koji će sigurno imati svoj nastavak, budući da je laktaški barjaktar navijestio da će opet - čim dođe na posao - postaviti zastavu gdje je i bila dok je mrak nije progutao. Aktualni predsjedavajući bh troglavog državnog vrha kaže kako naprosto ima potrebu za simboličkim predstavljanjem svog identiteta i identiteta naroda kojem pripada. Slijedom čega sam se sjetio nedavne kolumne „najpametnijeg u Bošnjaka“, koji, kosnut (trećim) izbornim krahom njegova mecene iz najvećega tornja na Balkanu, konstatira kako je u BiH nakon izbora nastupilo vanredno stanje.
Neki tamo ljudi i - Dodik
Dakle, Muhamed Filipović drži da smo dobili Predsjedništvo koje nema moć efikasno i uspješno vladati državom. Nije, istina, ustavni kapacitet kolektivnog rukovodstva da (baš) vlada državom. Ipak, akademikov nastavak je edukativan. „... Tamo su izabrani ljudi koji ili su izravni oponenti institucije Predsjedništva i oponentni postojanja Bosne i Hercegovine kao jedinstvene države, ili su s druge strane lišeni političkog kapaciteta da zastupaju narod u ime koga su izabrani ili imaju legalitet, ali nemaju dovoljno političkog legitimiteta, odnosno ne predstavljaju političku logičnost koja može predstavljati cijeli jedan narod“, tumači taj, sve u svemu, karizmatski sarajevski profesor.
Jasno, osim apsolviranja notorne istine o nekadašnjem, po washingtonskoj starostavnoj nomenklaturi „dašku svježeg vjetra na Balkanu“, Filipović je tretirao i Komšića i Džaferovića.
Tako zorno da ih i nije trebao imenovati. Svatko ih je poznao. Situacija s ovom dvojicom junaka kolumne glasovitoga Tunje, zanimljiva je, međutim, i zbog činjenice da je novoizabrani hrvatski član Predsjedništva BiH u listopadu dobio 225 tisuća, a bošnjački mu cimer u Titinoj ulici 212 tisuća glasova.
Budući da su brojne analize izbornih mjesta pokazale kako je Komšića pobjeđivao u općinama s izrazitom bošnjačkom većinom, nije teško zaključiti da je on zapravo pobijedio Džaferovića. Ne, dakle, Dragana Čovića. Bivši i aktualni hrvatski član državnog vrha nisu se, naime, natjecali za glasove istoga izbornog tijela.
Povratnik na mjesto zločina, vidjeli smo, tijesno je kod Bošnjaka pobijedio nasljednika Izetbegovića II. I, evo, sada u Predsjedništvu stoluje tandem koji ima (izbornu) obvezu prema istom (nacionalnom) biračkom tijelu. Kada bi taj tandem, hipotetski rečeno, slijedio Dodika i iskazao potrebu za simboličkim predstavljanjem svog identiteta i identiteta naroda kojem pripada (i koji ga je izabrao), ne znam koju bi zastavu postavio ispred svojih vrata.
Treba li se držati zakona k‘o pijan plota?!
Državna zastava jeste po zakonu (kazao bi Džaferović), ali tu je zastavu (s pustim zvjezdicama) nametnuo visoki predstavnik. Ni o čijem identitetu, baš, uostalom, kao i sve što je nametnuto, ona ne govori. Štoviše, način kako je instalirana samo naglašava činjenicu kako od Daytona do danas živimo u protektoratu. Usprkos političkih, sad već, otužnih pjesmuljaka o Tisućljetnoj, Jedinstvenoj i Nedjeljivoj.
Zato vjerujem da je laktaški lola, inzistirajuću na dvoglavome orlu, makar malo kanio apostrofirati fakat da smo u listopadu dobili dvoglavo bošnjačko Predsjedništvo plus (neupitnog) Srbina. Vratimo se zato na kraju još jednom akademiku Filipoviću: „Danas izvanredno stanje diktira onaj tko jedini ima puni kapacitet legitimacije, a to je Milorad Dodik.“
S dvoglavim orlom ispred vrata ili ne, sasvim je svejedno.
Dnevnik.ba