Deponija Uborak – ili kad vrag dođe po svoje

mostar

Deponija Uborak – ili kad vrag dođe po svoje

pro 09, 2019

Piše: Jurica Gudelj

dnevnik.ba
dnevnik.ba
dnevnik.ba

Jutrošnje „uklanjanje“ građana koji su prosvjedovali pred deponijom bio je jedini mogući ishod koji se mogao očekivati

Desetljeća nefunkcionalnosti kako Grada Mostara tako i cijele države BiH (jer Mostar je BiH u malom) napokon su došla i fizički na naplatu: već drugi put u ovoj godini policija je došla u sukob s građanima Mostara. Nakon što je policija ljetos bila prisiljena uklanjati radnike Aluminija s magistralnog pravca M-17, jutros su bili primorani ukloniti građane koji su pokušali blokirati regionalnu deponiju Uborak.

Problemi s Uborkom (kao i s Aluminijem) niti su novi niti su nepoznati. No, to ne znači da ih u Mostaru ima tko rješavati. Također, cijela je priča prožeta politikantskim pokušajem osvajanja nekih dnevno-političkih bodova gotovo svih manjih političkih aktera u Hercegovini. Veliki za sada šute.

Jutrošnje „uklanjanje“ građana koji su prosvjedovali pred deponijom bio je jedini mogući ishod koji se mogao očekivati. Naime, stanovnici Mostara koji žive u neposrednoj blizini deponije Uborak ozbiljno su zabrinuti za svoje zdravlje zbog toga što se na Uborku odlaže sve i svašta, što nema nikakvih kontrola niti se smeće odlaže u skladu s bilo kakvim pravilima. Formalni je okidač za prosvjede bilo navodno odlaganje tvari piralen koja je kancerogena i nalazi se u dehidriranom mulju iz pročistača voda, ali ta priča nikad do kraja nije dokazana. Ipak, bila je dovoljna da tijekom ljeta Mostarci po prvi put blokiraju Uborak.

U međuvremenu grad je bio zatrpan smećem. Tako smo ljetos doslovno imali sreću da u gradu nije izbila epidemija zaraznih bolesti, kao što je imamo i sada kad je grad ponovno zatrpan.

Oni koji blokiraju Uborak na određeni način imaju pravo: ljudi traže da se sanira ekološka bomba koja im je pred kućnim pragom. U tom ih svatko normalan treba podržati. Problem pak nastaje kad se u priču uđe malo dublje i spozna da veliki dio njih živi u bespravno izgrađenim kućama. Kad su gradili kuće nisu mislili o tomu da im je deponija prvi susjed. Tad su hvalili političare i gradske službenike koji se „zakona ne drže kao pijan plota“. Sad je pak kasno za uklanjanje cijelog jednog naselja. No, isto tako nije moguće ni ukloniti deponiju. Klasična pat pozicija.

S druge strane, odgovornost politike je neporecivo ogromna. Problem smeća u Mostaru je kroničan te se gotovo svake godine grad guši u smeću po nekoliko mjeseci, iako formalno postoje četiri komunalna poduzeća. No niti jedno ne radi kako treba, a o ujedinjenju nema ni govora. Komunalna poduzeća, kao i sva ostala javna poduzeća su zapravo socijalne ustanove u koje se zbrinjava stranačka glasačka mašinerija. Zato nikomu ne odgovara da se hrvatska i bošnjačka komunalna poduzeća ujedine u jedno, funkcionalno komunalno poduzeće.

Ipak, svaki problem ima i rješenje. No da bi se išta u Mostaru promijenilo, potrebno je da se održe lokalni izbori. Zadnji put su, podsjećamo, održani 2008. godine a od kraja 2012. godine prestalo je s radom Gradsko vijeće Grada Mostara te od tada do danas u gradu nema zakonodavne vlasti. Mostar ipak nekako preživljava, tj. životari, ali politički javašluk prije ili kasnije je morao doći na naplatu.

Ono što se zaboravlja je da je u korijenu svih problema koje danas Mostar živi diletantsko, ignorantsko i oholo ponašanje međunarodne zajednice, u prvom redu bivših visokih predstavnika. Statut Grada Mostara i izborna pravila za Gradsko vijeće, koje je Ustavni sud proglasio diskriminatornima nakon čega ih je poništio, djelo su notornog Paddya Ashdowna.

Dakle, stranci su postavili nefunkcionalan okvir, kad se pokazalo da takav sustav ne funkcionira onda su stvari prebacili na teren „lokalnih političara“. Ti „lokalni političari“ da imaju kapacitet riješiti navedene probleme to bi davno i učinili. Ali je tužna činjenica da oni to jednostavno nisu u stanju izvesti. Posebno zato što međunarodni faktor i dalje podržava samo jednu stranu i ponovno pokušava progurati rješenja koja će u budućnosti dovoditi do sukoba a ne do harmonije.

Stoga bi onima koji prosvjeduju zbog deponije Uborak pametnije bilo otići pred Inzkovu rezidenciju i tamo blokirati ulaze i izlaze, ili pred Američku ambasadu u Sarajevo. Ovo što u BiH, posebno Mostaru, živimo, primarno je njihova zasluga a tek potom „lokalnih političara“ koji samo koriste manjkavosti okvira koji je postavio netko drugi. Građani su na sve to do sada pristajali.

Nitko u Mostaru ne želi da se truje bilo tko; niti stanovnici oko deponije Uborak, ali ni ostali građani Mostara čije je zdravlje ugroženo zbog pretvaranja grada u „deponiju otvorenog tipa“. Problem odlaganja medicinskog otpada je pak posebna tema.

No, sad je kasno za prosvjede, jer se sada prosvjedom ne može magično stvoriti nova lokacija za deponiranje otpada, niti se može čarobno riješiti problem (ne)funkcioniranja komunalnih poduzeća i Gradske uprave. Za sve to je potrebno proći proces koji treba početi novim izborima za mostarsko Gradsko vijeće.

Tu vrag dolazi po svoje. Naime, čim se zagazi u političke vode (ma kako plitke bile) vidjet će se i razlike među prosvjednicima. Jer ovo što se Mostaru događa nije posljedica nekih jučerašnjih ili današnjih događaja, nego svega onog što se nakupilo kroz posljednjih 25 godina otkad Mostar ima „poseban status u Daytonskom sporazumu“. Protiv toga se nitko ne buni, a tu je izvorište većine problema, pa i ovog sa smećem.

Kad se u sljedećim tjednima ponovno otvori priča o promjeni izbornih pravila za Mostar, vidjet ćemo kako se smeće i deponija zaboravljaju, a u prvi plan isplivavaju dvostruke agresije, križevi na Humu, safeti oručevići, rušenje Starog mosta, preglasavanja, krvna zrnca stanovništva, kontrola urbanizma… Ni riječi neće biti ni o deponiji ni o onima koji su sve ovo prvotno i zakuhali a koji i dalje prikriveno miješaju hercegovački lonac.

Dnevnik.ba

#3 234AdSense