Bošnjački mediji ne propuštaju priliku dati ovim aktivnostima značajan prostor, naglašavajući činjenicu kako Bošnjaci poštuju hrvatske žrtve.
Neke bošnjačke televizije na dan pada Vukovara puštaju i različite dokumentarce kako bi podsjetili javnost na te dramatične dane.
Nije Vukovar jedini primjer bošnjačkog suosjećanja prema hrvatskim žrtvama. Nedavno su bošnjačke udruge obilježile stradanje Hrvata u Kotor Varoši. Redovito se ističe činjenica da su na Korićanskim stijenama uz Bošnjake ubijeni i mnogi prijedorski Hrvati, da je u logoru na Manjači bio i znatan broj Hrvata i slično.
Kroz dvodecenijsko „tretiranje“ ratnih zločina, bošnjački mediji u pravilu ističu stradanje Hrvata na području Republike Srpske, naglašavajući Prijedor, Banja Luku, Derventu, Brod, Šamac...
Slična je situacija posljednjih dvadeset godina i u političkom djelovanju. Gotovo da ne postoji bošnjačka stranka koja ne ističe slab povratak hrvatskih progranika u Republiku Srpsku, popraćenu zgražavanjem što „hrvatske stranke ne vode računa o povratku Hrvata u RS“.
Ova loše upakovana briga bošnjačkih političara i medija za Hrvate u Republici Srpskoj nikada do danas nije bila popraćena nekim konkretnim potezom da se tim Hrvatima i pomogne.
Ne. Ova propagandna minijatura služi isključivo kao način diskreditacije hrvatskih političara u Federaciji BiH.
Kako se u ovaj obrazac uklapa pijetet prema Vukovaru!?
Svaki put kada bošnjačke stranke i mediji ističu loš položaj Hrvata u Republici Srpskoj, bez iznimke to čine evociranjem sjećanja na rat, kada su Hrvati u ovom entitetu uništeni. Kao što to uostalom rade i sebi, bošnjački mainstream uporno otvara ratne rane između Hrvata i Srba ulažući značajan trud da one nikad ne zarastu.
Izražavajući pijetet prema žrtvama Vukovara daje se dodatan doprinos podsjećanju na najtraumatičniji događaj u povijesti srpsko-hrvatskih odnosa. Naravno, Hrvatima u Hrvatskoj ova „foluška“ ne predstavlja ništa, jer period vukovarske godišnjice je ionako medijski popraćen.
Hodočašća i medijska eksploatacija Vukovara bošnjačkih medija služi isključivo za domaću uporabu – kako bi se još jednom, na još jedan način, ukazalo na to što su Srbi učinili Hrvatima. I naravno, demonstrirati spremnost Bošnjaka (i nespremnost ostalih) da poštuju svačije žrtve.
Briga za Hrvate, i hrvatske žrtve, naprasno nestaje na entitetskoj granici. Nema pješačenja u Križančevo Selo, Trusinu, Grabovicu; ne pale se svijeće na stadionu Iskre u Bugojnu, ne prave se reportaže o nestanku Hrvata Kaknja, Konjica, ne rone se suze za iseljavanjem iz Zenice, Tuzle, Sarajeva...
Izuzetak jedonekle Vareš, u kojem obje strane imaju snažan interes izgladiti odnose na lokalnoj razini. Osim Vareša (a i to minimalizirano i ograničeno), hrvatske žrtve u središnjoj Bosni ne postoje.
Bošnjački mainstream na neprincipijelan način ističe jedan dio žrtava, dok drugi dio ignorira. Očigledna je namjera objasniti Hrvatima tko im je „stvarni neprijatelj“ želeći na taj način ostvariti konkretne dnevnopolitičke ciljeve – srušiti savez Dodika i Čovića.
Ova uhodana igrica ima sjajan prolaz u Hrvatskoj u kojoj većina Hrvata, bilo da su iz Hrvatske ili protjerani iz BiH, ima traumatična iskustva sa srpskim vojskama. No, Hrvati u FBiH svoja ratna stradanja vežu uglavnom uz stradanja od strane bošnjačke Armije BiH.
Zbog toga dvadesetak godina bošnjačke propagande ima ograničen „prolaz“ - samo kod onih Hrvata koji su svakako prošli značajan put asimilacije u bošnjaštvo.
Hrvatski politički korpus u Bosni i Hercegovini je unatoč aktivnoj kampanji bošnjačkog mainstreama, pokazao snagu da većinu ratnih tema ostavi iza sebe. Ne zato što nisu bitne, nego zato što bi trajno onemogućile suživot sa susjedima.
Naravno, puna relaksacija odnosa može doći tek kada do iste spoznaje dođu i ostali.
Dnevnik.ba