Da je Bosna i Hercegovina smrtno bolesna država nije nikakva novost. U takvom stanju, uvijek samo mali korak od konačne smrti, Bosna i Hercegovina egzistira od raspada Jugoslavije do danas. Daytonskim mirovnim sporazumom napravljen je "operativni zahvat" koji je bolesniku u kojem živimo trebao udahnuti novi život. No, oni koji su trebali paziti da proces oporavka teče kako treba, učinili su sve kako bi se stara bolest ponovno rasplamsala.
Danas smo tako u situaciji da je bolest prožela doslovno sve pore bosanskohercegovačkoga društva i sasvim je izvjesno da BiH osim odumiranja (gotovo) i nema neke drugačije mogućnosti.
Odumiranje države Bosne i Hercegovine je zapravo ono za što se trebamo pripremati. Posebno se to odnosi na hrvatske političke predstavnike jer se čini kako u ovom trenutku samo oni nemaju "rezervni plan".
Nakon posjete američkog izaslanika Matthewa Palmera i njegove europske kolegice Angeline Eichhorst našoj zemlji i niza njihovih sastanak s lokalnim političkim akterima, po tko zna koji put potvrđeno je ono što znamo već 30 godina - šanse za bilo kakav konsenzus o naravi države Bosne i Hercegovine ne postoje.
Srbe zanima samo RS, Bošnjake zanima samo kakva-takva BiH u kojoj će oni dominirati po uzore na Srbe u RS-u, dok Hrvati i dalje uporno i uzaludno pokušavaju pronaći nekakav model koji bi omogućio da sva tri konstitutivna naroda nesmetano konzumiraju svoje "pravo na BiH", odnosno da izborom svojih legitimnih političkih predstavnika izravno sudjeluju u kreiranju svih odluka bitnih kako za svakodnevni život tako i za budućnost države.
No, to je uzaludan trud s hrvatske strane.
Niti će Srbi ikad prihvatiti BiH na uštrb RS-a, niti će Bošnjaci ikad prihvatiti Hrvate kao ravnopravne partnere u FBiH (ili bilo gdje drugo gdje ne moraju). Hrvati u takvim odnosima ostaju tek "netto višak" s otužnom perspektivom da se isele ili asimiliraju.
I to nije ništa novo. Zapravo je riječ o kontinuitetu politika začetih još početkom 1990.-ih godina.
I danas se na You Tube-u može pronaći govor Alije Izetbegovića u kojem on govori o nemogućnosti egzistiranje države BiH u kojoj će tri naroda biti u svemu jednakopravna. Rahmetli Izetbegović je jasno kazao kako će Hrvati, s bošnjačke točke gledišta, u središnju vlast (legitimno) birati "ustaše", a Srbi "četnike" i kako je to nešto što se ne smije dozvoliti.
Svi kasniji dogovori, i Washingtonski i Daytonski, potpisivani su s figom u džepu, i posljedice takvih potpisa danas živimo.
U međuvremenu, i strani i odmaći politički akteri učinili su gotovo sve što su mogli da do kraja zatruju međunacionalne odnose u zemlji. Tako danas imamo situaciju da predsjednik SDA, najjače bošnjačke stranke, Bakir Izetbegović, ne smije ni pomisliti da postigne dogovor o bilo čemu s Hrvatima i Srbima, nego se krije iza stranaka koje su mu oporba te poručuje kako će prihvatiti ono što oni odobre.
Iako prvi dojam može biti da su SDA i Izetbegović spali na zaista jadno niske političke razine, činjenica je da je stvorena takva klima da će se u Sarajevu razapeti svakog, pa i samog Alijinog sina, tko bi se drznuo dogovoriti nešto s Hrvatima i Srbima.
I to je nešto što je više gotovo nemoguće promijeniti. Sarajevo nikad neće pristati ni na kakav dogovor koji vodi ka tome da svi stanovnici BiH budu ravnopravni. Već odavno ovdje se vodi bitka za etnički čistim teritorijem i čini se kako jedino hrvatska politika to ne vidi.
Umjesto trošenja energije na nove runde kojekakvih "pregovora" o izmjenama Izbornoga zakona koji sigurno neće uroditi plodom, hrvatska politika bi se trebala pripremati za ono što nas čeka sljedeće (izborne) godine i razmatrati koji su najbolji potezi kako bi se sačuvao suverenitet hrvatskoga naroda u BiH.
Očekivanje da će stranci bošnjačkim političarima "zavrnuti ruku" i natjerati ih na dogovor preostalo je kao jedina mogućnost za spas BiH od kolapsa i posljedičnog raspada. Dakle, još uvijek nije sve gotovo. Ipak, to je pomalo naivno očekivati, posebno ako se zna da su dosadašnje poteze Sarajeva, poput nametanja Komšića te platformaške Vlade FBiH, upravo stranci (Amerikanci i EU) i odobrili.
Srećom, i dalje postoje jasne granice hrvatskog teritorija u BiH, pa kad se sve bude raspadalo, znat će se što je čije.
Dnevnik.ba