Rješenje već tradicionalne postizborne krize uspostave vlasti u BiH ni iz daleka se ne nazire, kao što se ne nazire ni dolazak do izmjena Izbornoga zakona. Razlozi za „najnoviju pat poziciju u BiH“ su višestruki, ali se u suštini mogu svesti pod jedan zajednički nazivnik; u ovom trenutku to je nova runda srpsko-bošnjačkoga obračuna.
Naime, srpska politika predvođena Miloradom Dodikom ni u kojem slučaju ne želi daljnje približavanje Bosne i Hercegovine NATO savezu. Sa srpske točke gledišta takav stav je samorazumljiv: Srbija nije u NATO-u te stoga ne smije biti ni BiH.
Istovremeno, Dodiku je stalo da uđe u Vijeće ministara i time dokrajči svu oporbu koju ima u Republici Srpskoj. No, Dodik u Vijeće ministara ne želi ulaziti po svaku cijenu jer mu djelomično odgovara i aktualna kriza vlasti i to zbog njegovoga od ranije poznatoga stava da je Republike Srpske više upravo onoliko koliko je Bosne i Hercegovine manje. Neuspostava vlast nakon izbora samo pokazuje i dokazuje Dodikovu priču kako je BiH „nemoguća i propala država“, kako su joj dani odbrojeni i kako se treba pripremati za osamostaljenje Srpske.
S druge strane, ni bošnjačka politika ne želi novo Vijeće ministara i to zbog toga što ne želi vidjeti Dodika i njegov SNSD u državnoj vlasti. Bakir Izetbegović i njegova SDA (kao i ostatak bošnjačke političke scene) žele ući u NATO, ali ne žele dijeliti vlast s Dodikom. Isto tako, ako bi se brzo formirali Vijeće ministara i parlamentarna većina na državnoj razini, onda više ne bi bilo alibija za neusvajanje promjena Izbornoga zakona BiH, a to je nešto što bošnjačka politika ni u kojem slučaju ne želi.
Strateški interes bošnjačke politike je održavanje statusa quo u pogledu izmjena Izbornoga zakona, jer sve rupe u tom zakonu idu upravo na ruku Bošnjacima a na štetu Hrvatima. K tomu, neizvjesno je i koje političke snage će pobijediti na izborima za Europski parlament. Od nove vlasti u Europskoj uniji će dijelom ovisiti i kako će se bošnjačka politika odnositi prema izmjenama Izbornoga zakona.
Hrvatska politika, između dva navedena ekstrema, trenutno je u fazi hibernacije. Osim načelnih poziva za uspostavom vlasti i izmjenama Izbornoga zakona, malo toga se događa na hrvatskoj političkoj sceni. Unutar Hrvatskog narodnog sabora su svjesni da je gotovo pa nemoguće da bošnjačka politika (ikad) svojom voljom pristane na bilo kakve izmjene Izbornoga zakona koje će jamčiti da jedan narod drugom ne bira predstavnike. Također, svjesni su da neće tako skoro (ako uopće) doći do formiranja vlasti na razinama BiH i FBiH te su sada odlučili malo se „odmoriti“ nakon listopadskih izbora i tako čekati lokalne izbore koji će se održati sljedeće godine.
Takva uspavanost je zapravo pogubna za Hrvate, koji, uzgred rečeno, jedini u BiH iskreno i bez kalkulacija žele vidjeti ulazak BiH i u EU i u NATO. Jer dok hrvatska politika spava, bošnjačka i srpska intenzivno rade na ostvarivanju svojih strateških ciljeva. I jednima i drugima je u cilju što više oslabiti i obesmisliti BiH. Srbima jer to znači samostalnu RS, a Bošnjacima jer su tako svakim danom malo bliže uspostavi vlastite nacionalne države.
U međuvremenu, BiH za hrvatski narod postaje starački dom otvorenog tipa. Mladost je otišla ili upravo odlazi na Zapad, a u BiH ostaju roditelji koji se pripremaju za odlaske na posljednji počinak na lokalna groblja.
Hrvatska politika, pak, ostaje slijepa na te procese i zadovoljava se zadržavanjem šake funkcija koje popunjavaju podobni, nikako i sposobni. Trenutno u BiH nema nikakve perspektive da će se bilo što na političkoj sceni pomaknuti s mrtve točke. Srbi će nastaviti slabiti BiH i snažiti RS, Bošnjaci će nastaviti ugnjetavati Hrvate kako bi sutra što lakše FBiH pretvorili u bošnjačku poludržavu (Ciparsko rješenje?), dok se hrvatska demografska kataklizma nastavlja.
Hrvatska politika napokon treba povesti računa o hrvatskom narodu, a ne o europskim izborima, ekologiji, europskom putu BiH i sličnim „apstraktnim temama“. U suprotnom, prijeti im ozbiljna opasnost da ih povijest zapamti kao strukturu ljudi koja je svojim nedjelovanjem i sebičnom brigom za vlastite partikularne interese uništila vlastiti narod.
Dnevnik.ba