Piše: Josip Mlakić za Express.hr.
Ove godine Švedska akademija dodijelila je dvije Nobelove nagrade za književnost, nakon što je prošle godine, prvi put nakon 70 godina, odgodila proglašenje dobitnika zbog seksualnog zlostavljanja koje je bilo povezano s jednom članicom Akademije. Nobelovu nagradu za 2018. dobila je poljska književnica Olga Tokarczuk, a za 2019. kontroverzni austrijski književnik Peter Handke.
Nagrada za poljsku književnicu bila je manje-više očekivana jer se radi o jednoj od najvažnijih suvremenih spisateljica, odnosno pisaca, jer je djelo ove književnice odavno nadišlo one banalne podjele na muško-žensko pismo.
Olga Tokarczuk pripada jednoj velikoj književnosti kakva je nesumnjivo ona poljska te je ovo peta Nobelova nagrada koja je otišla u tu zemlju, odnosno šesta ako tom nizu pribrojimo poljsko-američkog pisca Isaaca Bashevisa Singera, koji je pisao na jidišu.
Da podsjetim, tu nagradu su prije Tokarczuk dobili još Henryk Sienkiewicz (1905.), Wladyslaw Reymont (1924.), Czeslaw Milosz (1980.) i Wislawa Szymborska (1996.). Radi se, možda, s obzirom na broj stanovnika, o “najnobelskijoj” književnosti na svijetu.
Ako ovom sjajnom nizu pridodamo još neke pisce koji su svojim djelom dosegnuli nobelovske visine, a tu nagradu, nažalost, nisu dobili, slika poljske književnosti još više dobiva na značaju: pjesnike Tadeusza Rozewicza, Zbigniewa Herberta, prozne pisce poput Brune Schulza, Stanislawa Lema ili Jerzyja Andrzejewskog, možda najprevođenijeg poljskog pisca u bivšoj državi, pisca jednog remek-djela kakvo je roman “Tama prekriva zemlju”, te najposlije Witolda Gombrowicza, krležijansku figuru poljske književnosti, bez obzira što je Gombrowitz veći dio života proveo izvan Poljske.
Postoji li neki određeni razlog zbog kojega je poljska književnost dosegnula ove visine? Krije li se odgovor u činjenici da je Poljska ogledni primjer zemlje s “viškom povijesti”, zemalja koje su stoga iznimno književno “zanimljive”? Ugo Vlaisavljević je rat u Bosni i Hercegovini okarakterizirao na jednome mjestu kao “kulturnu činjenicu” prvog reda, što se u najvećoj mjeri odrazilo upravo na književnost, radi se o “kulturnoj činjenici” koja je izbacila u prvi plan pisce poput Miljenka Jergovića ili Semezdina Mehmedinovića, a posredno i Aleksandra Hemona.
Bi li ovi pisci značili danas ono što znače bez rata kao “kulturne činjenice”, odnosno “viška povijesti” ugrađenog u njihova djela? Bi li, najposlije, Olga Tokarczuk dobila Nobelovu nagradu za književnost da je rođena i odrastala u nekoj “dosadnijoj” zemlji od Poljske?
Švedska akademija se u svom obrazloženju na neki način osvrnula na ovu činjenicu, odnosno na kapitalno djelo Olge Tokarczuk “Knjige Jakubove”, opsežnu, enciklopedijsku priču o Poljskoj koja je na neki način paradigmatska za tu zemlju.
Tokarczuk je, dakle, dobila nagradu za “narativnu imaginaciju koja enciklopedijskom strašću predstavlja prelaženje granica kao oblik života”. S druge strane, izbor Petera Handkea u potpunosti je bacio u drugi plan Olgu Tokarczuk, što je neizmjerna šteta, te je očekivano podigao prašinu zbog Handkeova angažmana ‘90-ih na strani režima Slobodana Miloševića. Uslijedile su brojne reakcije na Kosovu te u Bosni i Hercegovini.
Tako je dvoglavo bošnjačko Predsjedništvo, Željko Komšić i Šefik Džaferović, uputilo dopis Švedskoj akademiji u kojem su tražili oduzimanje nagrade Peteru Handkeu. Naravno, ni po ovom pitanju troglavo Predsjedništvo nije imalo konsenzus, jer je Milorad Dodik čestitao Handkeu na nagradi jer se radi o osvjedočenom “prijatelju Srba”. Isto to, oduzimanje nagrade, zatražio je i novi/stari reis Islamske zajednice BiH Husein Kavazović.
Uslijedila je nekoliko dana kasnije reakcija iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH, u kojoj se izražava “začuđenost i nezadovoljstvo izborom ovogodišnjeg laureata ove ugledne nagrade”. Priopćenje završava konstatacijom kako je “dodjelom Nobelove nagrade Peteru Handkeu narušen ugled i doveden u pitanje kredibilitet same nagrade”.
Paradoksalno je da su u slučaju Handkea u pravu i jedni i drugi, i osporavatelji i Švedska akademija, koja je dodijelila tu nagradu jednom od najvažnijih pisaca današnjice. Zbog čega su u pravu ovi prvi? Ponajprije zbog percepcije Nobelove nagrade kao vrhunaravne civilizacijske vrijednosti, te ona kao takva nužno mora imati i određene etičke standarde, u koje se Peter Handke naprosto ne uklapa.
Međutim, Nobelova nagrada za književnost, fiziku, medicinu ili kemiju nikad nije uvažavala etičke standarde, što je u velikoj mjeri razumljivo. Je li umjesno negiranje, primjerice, nekog dobitnika Nobelove nagrade za fiziku zato što je možda u privatnom životu bio pogrešnih svjetonazorskih stavova, a bilo je sličnih slučajeva?
U nekim reakcijama protiv dodjeljivanja nagrade Peteru Handkeu koje dolaze iz književnog miljea, primjerice onoj PEN centra BiH, obavezno se naglašava neupitna vrijednost Handkeova književnog djela.
Sličnih, upitnih, odluka bilo je i dosad, a bit će ih zasigurno i ubuduće jer smo se bezbroj puta uvjerili da zdrav razum i etika ne idu nužno uz književni talent. Zanimljiv je u ovom smislu slučaj Camila Joséa Cele, španjolskog pisca koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost 1989. godine, koji je, po mojemu mišljenju, sporniji od “slučaja Handke”. Cela je u drugoj polovici prošlog stoljeća bio cenzor i potkazivač drugih pisaca te zagriženi pristalica generala Franca.
Međutim, radilo se o piscu dva remek-djela svjetske književnosti, romana “Košnica” i “Zločini Pascala Duartea”, te je potpuno zasluženo dobio Nobelovu nagradu. Treba se prisjetiti i slučaja Knuta Hamsuna, koji je svoju Nobelovu medalju poklonio Goebbelsu, bez obzira na to što je on tu nagradu dobio ranije.
Ovdje se svakako treba još prisjetiti sjajne reakcije Norvežana na ovaj Hamsunov čin, koji su masovno donosili Hamsunove knjige i ostavljali ih u dvorište kuće u kojoj je živio, simbolično mu ih vraćajući, bez obzira na izniman ugled ovog pisca u svijetu i kod kuće.
Ukratko, nagrada Handkeu je itekako sporna iz nekakve dnevnopolitičke vizure, ali na duže staze je manje-više neupitna, u čemu se književna branša uglavnom unisono slaže, odnosno neupitna je u književnom pogledu.
Tu treba imati u vidu jednu od najpoznatijih izjava Ive Andrića, koji je inzistirao na tome da se djelo strogo odvoji od autorove biografije: “Posle naše smrti možete ispitivati i šta smo bili i šta smo pisali, ali za života samo ovo drugo”.
Književna karijera Petera Handkea, barem onaj njen vidljivi dio, počela je incidentom, nečemu što će ovog pisca pratiti cijeli život, kad se 1966., kao 24-godišnjak, na jednom sastanku “Grupe 47” obrušio na njene ugledne članove, među kojima su bili kasniji nobelovci Günter Grass i Heinrich Böll te cijeli niz današnjih klasika njemačke književnosti poput Martina Walsera i Ingeborg Bachmann.
Handke se ponajviše obrušio na jedan od postulata “Grupe 47”, njihov takozvani novi realizam. Pored toga, “Grupa 47” inzistirala je na mijenjanju mentaliteta Nijemaca te se nisu željeli miješati izravno u politiku.
Handke se, dakle, od samog početka pozicionirao kao antipod velikanima njemačke književnosti, što u svijetu književnosti nije ništa novo nego se radi o uvriježenom obrascu koji se ponavlja stasanjem novih književnih generacija, ne samo u Njemačkoj. Ono što je u ovom slučaju važno naglasiti je činjenica da je Handke u tome ostao dosljedan, kao što je, nažalost, ostao dosljedan i u svojim promiloševićevskim stavovima, pa čak i u vrijeme kad je cijeli svijet upoznat s razmjerima zločina počinjenog u Srebrenici.
Dakle, dodjela Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu nije sporna, bez obzira na sve kontroverze oko ovog pisca, koje se, dakle, prvenstveno odnose na njegov angažman u vrijeme režima Slobodana Miloševića.
Jedino se može govoriti o tome da je bilo puno pravednije da je Handke ovu nagradu dobio ‘80-ih, kad je bio u žiži interesa svjetske književne javnosti, mnogo više nego što je to danas, kad je njegova “vidljivost” uglavnom rezultat političkih kontroverzi. Tih ‘80-ih Handke je bio velika književna zvijezda na ovim prostorima zahvaljujući prvenstveno njegovu romanu “Golmanov strah od penala”, koji je objavljen 1981. u prestižnoj biblioteci Reč i misao beogradskog Rada, koja je uglavnom objavljivala klasike ili najvažnije suvremene svjetske pisce.
Moram priznati da nikad nisam bio neki osobiti fan Handkeove proze, bez obzira na njenu neupitnu književnu vrijednost. Meni najvažnija Handkeova knjiga, u kojoj je, čini mi se, sadržano sve po čemu je ovaj pisac postao poznat, pogotovo njegova fascinacija Amerikom, kratki je roman “Kratko pismo za dugo rastajanje”, koji je napisan u formi fiktivnog putopisa po Americi. Knjiga je objavljena 1980. i mnogo je komunikativnija od većine drugih Handkeovih djela. Objavilo ju je zagrebačko Znanje u svojoj poznatoj biblioteci ITD.
U jednom dijelu tog romana pripovjedač razgovara s Johnom Fordom, kao jednom idealiziranom figurom, ikonom mitske Amerike iz holivudskih filmova, one Amerike kakvom se ona u nekim idealiziranim predodžbama doživljavala u Europi.
Ono što je meni u “slučaju Handke” neobično važno, a ne govori toliko o Handkeu koliko o vremenu u kojemu živimo, je to koliko je dodjeljivanju Nobelove nagrade ovom piscu pridonijela medijska vidljivost koju je Handke “održavao” uglavnom kontroverzama, prenosi Express.
Odnosno je li on ovu nagradu dobio 2019. unatoč svojoj kontroverznosti ili, pak, upravo zbog nje, zbog te stalne medijske vidljivosti, ako imamo na umu da je i Nobelova nagrada za književnost pokleknula pred sveopćom estradizacijom, što se na najbolji način vidjelo u slučaju dodjele ove nagrade Bobu Dylanu?
Odnosno, bi li Handke dobio Nobelovu nagradu za književnost bez te silne buke koja ga prati još tamo od ‘90-ih, a koja nema nikakve veze s književnošću, pogotovo zato što u svijetu danas postoje deseci pisaca koji su tu nagradu svojim djelom nesumnjivo zaslužili, a vjerojatno je nikad neće dobiti?
Dnevnik.ba