Ana Muzičuk moja je heroina za ovaj dan. A možda i za mjesec, godinu. Kad god je se budem sjetio, pomišljat ću da bih bio ponosan da sam učinio ono što je učinila ona. Iako nisam siguran da bih učinio. Osim što čovjek ne može samom sebi biti heroj, nekako je i prirodno da za heroje odabire one koji su od njega bolji, piše Miljenko Jergović u kolumni za Jutarnji.
Ana Muzičuk ukrajinska je šahistica, koja je godinama nastupala za reprezentaciju Slovenije, e da bi od 2014. zaigrala opet za Ukrajinu - ovo navodim da bi se znalo kako Ani nacija i domovina baš i nisu neki snažan fetiš ili afrodizijak - dvostruka je svjetska šahovska prvakinja, u brzopoteznom i u blic-šahu, ali neće braniti osvojene titule, i to zato što se sljedeće svjetsko prvenstvo igra u Rijadu, u Saudijskoj Arabiji. Osim što propušta osvajanje par stotina tisuća dolara, koje bi zasigurno stavila u džep, jer bi vrlo vjerojatno ponovila svoje prvenstvo pred ostalima u barem jednom, ako ne i u oba natjecanja, Ana Muzičuk otvoreno se zamjera i sponzorima i šahovskoj federaciji. Ona nije bogata sportašica: šahisti, kao ni, recimo, pisci, nisu bogati ljudi, budući da se u sportu, kao ni u umjetnosti, previše ne cijene pamet, kao ni intelektualni i imaginativni talenti, a još potječe i iz siromašne, izluđene i nesređene zemlje Ukrajine u kojoj se daroviti uglavnom moraju sami za sebe pobrinuti. I, na kraju, njezin čin - gadljivo odbijanje da nastupa u Saudijskoj Arabiji - svakako će se nesvidjeti planetarnom šahovskom, sportskom i društvenom mainstreamu, koji će vazda zavazda zastupati huljsku tezu po kojoj ne treba miješati sport i politiku, umjetnost i politiku, duhovnost i politiku, tezu koja se povlači svaki put kad neki umjetnik ili, neusporedivo rjeđe, sportaš, odbija služiti diktatorima.
Ana Muzičuk se, istina, nije zgadila nad saudijskim režimom, nad tom odurnom kombinacijom vehabizma i trumpizma, vjerskog fanatizma i Las Vegasa, kamenovanja preljubnica i Coca-cole, niti nad činjenicom da su Saudijci, naravno uz znanje i pokroviteljstvo Amerike, najveći financijeri islamskog terorizma u svijetu, nego je odbila igrati šah u zemlji u kojoj bi morala staviti maramu na glavu. Naime, u Sudiji sve žene, uz izuzetak Trumpovih hanuma, Melanije i Ivanke, u javnosti moraju pokriti glavu. Rekla je da bi se u Rijadu osjećala kao drugorazredno biće, a onda je vrlo pametno, civilizacijski doraslo i ispravno objasnila što znači prihvaćati običaje drugih, a što znači odbiti njihovo nametanje. Upitana zašto je onda, prije nekoliko mjeseci, nastupila na turniru u Teheranu, gdje je, istina ovlaš, stavila maramu na glavu, Ana Muzičuk odgovorila je kako se pri tom osjećala loše i kako je možda baš sudjelovanje na turniru u Teheranu pridonijelo njezinoj odluci da ne ide u Rijad. Pritom nije propustila niti da primijeti kako je stanje rodne ravnopravnosti u Saudijskoj Arabiji, ipak, mnogo gore nego u Iranu, pa te dvije zemlje i ne bi trebalo uspoređivati. Ali ostaje to da je u Teheranu, tokom turnira, morala na glavu staviti nešto što inače na glavi ne drži. I to je sasvim sigurno ponižavajuće, to je protivno ljudskim pravima, to diskriminira žene.
Naravno, drukčije bi bilo da postoji pravilo kako svi šahisti, na svim turnirima na svijetu, smiju igrati samo s maramom na glavi. Pa čak bi se stvar nekako mogla obraniti i u slučaju da samo šahistice, ali na svim turnirima na svijetu, igraju s hidžabom. Ako to već nije tako, do neba je uvredljivo i neprihvatljivo da se takvo što od njih traži u Rijadu ili u Teheranu. Ili, bolje rečeno, neprihvatljivo je, necivilizirano, divljački, da se svjetska prvenstva u šahu, ili u bilo kojem drugom ženskom sportu, igraju u Saudijskoj Arabiji.
Drukčije bi, naravno, bilo da je Ana Muzičuk naumila da kao turistica posjeti Saudijsku Arabiju. Kako ona nije Melanija hauma, i nema ekskluzivno pravo da svoju golotinju pokazuje pred delikatnim očima vehabitske muškadije, bila bi dužna da stavi maramu. I nitko ne bi imao ni prava ni razloga da za nju traži da bude izuzeta od pravila, koliko god ono, sa zapadne tačke gledišta, bilo ekscentrično. Uostalom, nije Saudijska Arabija opskurna i mračna teokratska diktatura zbog toga što žene ne mogu izaći iz kuće bez marame, nego je ona to zbog svega drugog. Uostalom, i marama je problematična samo unutar konteksta.
Moguć je, međutim, i kontekst u kojem je, obrnuto, pravo na nošenje marame (hidžaba) pitanje slobode. Pa kao što bi Ana Muzičuk morala biti slobodna od marame na Svjetskom prvenstvu u šahu u Saudijskoj Arabiji, tako bi i sve one žene koje u zapadnoj Europi insistiraju na svom pravu na hidžab i na pokrivanje trebale biti slobodne od terora onih koji bi im to pravo uskratili. Kao što je u Saudijskoj Arabiji pitanje običaja (a ne striktnih vjerskih pravila: o čemu su pisali i pojedini bosansko-muslimanski islamolozi, ali i vjerski službenici) da se žene pokrivaju, tako je na Zapadu pitanje običaja da hodaju gologlave. Činjenica da je u Saudiji nošenje marame obavezno, iznuđeno i priprijećeno drakonskim kaznama zorno svjedoči o nedemokratskoj naravi režima i teroru nad potencijalnom manjinom. Ali jednako tako, činjenica da se u pojedinim zemljama zapadne Europe hidžab zabranjuje, svjedoči o krizi demokracije i o teroru nad manjinom. Između terora kojemu se oduprla Ana Muzičuk i terora kojemu se odupiru muslimanke u Francuskoj, Austriji ili Danskoj razlike nema. Ili je razlika u kaznama koje im prijete. U oba slučaja većina provodi nasilje nad manjinom, a žene su podložne nalogu muškoga oka. Dok saudijski muževi ne bi da gledaju gole vratove, gležnjeve i ženske podlaktice, europski bi da gledaju upravo to. Ali i ovo valja shvatiti uvjetno: i u europskom i u saudijskom slučaju žene i muškarci su gotovo podjednaki pobornici terora nad manjinom. Postoji, međutim, jedna važna razlika između saudijskog i europskog slučaja. Dok u Saudijskoj Arabiji nema kršćanske manjine, niti postoji mogućnost njezinog postojanja, jer se u toj zemlji ne smiju graditi crkve, niti je dopušteno ispovijedanje ijedne druge vjere osim islama, a kršenje ovog zakona kažnjava se smrću, na Zapad već punih stotinu godina hrle muslimani i muslimanke, grade se džamije, čuju se ezani, te je islam ucijepljen u suvremeno europsko društvo tako da samo fašisti, nacisti i pojedini kršćanski fundamentalisti još tvrde kako islam nije dio europskoga identiteta. Čak i kada se muslimankama brani nošenje hidžaba, one imaju prava da se protiv toga bune, i to kao integrirane i punopravne građanke svojih zemalja.
Europa je općenito prihvatila muslimane, čak i ona istočna, postkomunistička, dok stvar u obrnutom smislu baš i ne funkcionira, i to ne samo u Saudijskoj Arabiji, nego ni u ostatku većinskoga muslimanskog svijeta. Tradicionalne kršćanske zajednice - koje su u tim zemljama živjele proteklih tisuću godina - izložene su bjesomučnom teroru i nestanku, dok zapadnjacima nije ni na kraj pameti da se naseljavaju u muslimanskim zemljama, čak ni u onim vrlo bogatim. Osim što im tamo često nisu zagarantirana ni elementarna ljudska prava, onemogućeno im je da žive život na svoj način, tako da piju ono što im je volja i jedu ono što im je volja. Dakle, ne smiju ono što muslimani na Zapadu smiju. I to je činjenica, koju bi trebali imati na umu i oni muslimani kojima se čini da su im na Zapadu uskraćena ili ograničena ljudska prava. Nikad se ne trebaju iskati razmjerna iliti recipročna prava - jer tamo gdje u ljudskim pravima počinje reciprocitet prestaje sloboda i ravnopravnost - ali bi bilo pristojno primjećivati kad oni drugi nemaju baš nikakvih prava.
Zapad je danas gostoljubiv prema muslimanima. Zaboravimo li na čas na Trumpa, reći ćemo i da je Zapad danas raj za muslimane. Ali tako je tek u posljednjih stotinjak i malo više godina. Toliko dugo muslimani imaju pravo građanstva u Europi, uključujući i pravo da tu slobodno žive i naseljavaju se. Prije toga, u vrijeme velikog Otomanskog Carstva, kršćani svih denominacija, te Židovi, imali su neusporedivo veća prava na istoku, nego muslimani na Zapadu. Muslimani na Zapadu imali su otprilike ona i onakva prava kakva danas imaju kršćani u Saudijskoj Arabiji, Jemenu, Iraku, Afganistanu… U Otomanskom Carstvu razvijala se kršćanska i židovska kultura i duhovnost, često više i izrazitije nego u tadašnjoj Europi. Nakon tanzimata, kada su 1839. pod sultanom Abdulom Medžidom sve vjere izjednačene pred zakonom, Otomansko je Carstvo po pitanju manjinskih i vjerskih prava dosegnulo onu razinu do koje će Europa stizati tek u dvadesetom stoljeću. I ovo je važno pamtiti i u svakom trenutku na umu imati.
Ana Muzičuk, ukrajinska šahistica, naša donedavna slovenska susjeda, učinila je važnu stvar, ali njezina gesta nije jednoznačna niti jednosmjerna. Vodeći računa o vlastitom dostojanstvu, ona je povela računa i o općem načelu slobode izbora i poštovanja različitosti. Jednako za gologlave u Saudijskoj Arabiji, kao i za pokrivene u Europi. I još je to učinila na vlastitu štetu, odbivši da od neprijatelja slobode uzme novac.
Dnevnik.ba