Prije skoro tri godine, 2014., u jednoj analizi koju sam uradio za mostarski IDPI, tvrdio sam da se, sudeći po glavnim dotadašnjim smjernicama američke vanjske politike u BiH (tijekom jednog duljeg razdoblja, počev najmanje od 1991.), u BiH ne možemo nadati ničemu dobrom dok god dopustimo da pregovori, i odnosi, unutar BiH budu određeni glavnim terminima američkog vanjsko-političkog diskursa, a ti su termini, naime, sljedeći: simbolička dominacija SAD u trokutu „Amerika-Europa-BiH;“ simbolička projekcija Amerike u BiH (kroz visokog predstavnika) kao ključni element „interpretacije“ Daytonskog sporazuma; te posebno naglašena važnost ‘‘muslimanskog (ne ‘bošnjačkog‘) elementa‘‘ u BiH kao glavnog korisnika američke vanjsko-političke „dobrote“ u BiH.
Naglasio sam onda, a to i danas vjerujem, da, dok god navedeni elementi budu dominirali u BiH, mi se zdravome i pozitivnome razvoju odnosa u BiH, na bazi pariteta i pregovora usmjerenih na kompromisna rješenja (otprilike u duhu tradicionalne, europske ideje konsocijacije kao dogovornog kontroliranja jedne policentrične, multikulturalne, i multinacionalne, tj. federalne strukture), ne možemo nadati. Također, zbog upotrebe visokoga predstavnika u procesu samovoljnog nametanja određenih, Americi simpatičnih, aranžmana, ne možemo se nadati razvoju svijesti o potrebi ‘‘vladavine zakona‘‘ i neovisnog pravosuđa u BiH; dakle, sveukupno, ne možemo se nadati niti uspostavi jedne samostalne, normalne, dovoljno funkcionirajuće države; ali ne možemo se nadati niti smirivanju i relaksiranju odnosa unutar onoga što danas smatramo, ili bismo mogli smatrati, BiH kao potencijalno neovisnom državom.
U međuvremenu, neke su se stvari promijenile, pa su neki glasovi, posebice među hrvatskim komentatorima i analitičarima, počeli slikati nešto pozitivniju sliku mogućeg razvoja odnosa unutar BiH, posebice obzirom na popravak statusa Hrvata kao konstitutivnog naroda, i to uglavnom na razini entiteta kojeg su Hrvati izvorno, zajedno sa Bošnjacima, i konstituirali. Dakle, pojavile su se ideje da bi se, sa dolaskom Donalda Trumpa na čelo SAD, američka vanjska politika u ovome dijelu svijeta mogla bitno promjeniti. Nažalost, dobro poučen neugodnim i negativnim iskustvima iz prošlosti, ne vjerujem u takav razvoj događaja. Ostajem vrlo vrlo pesimističan. I ne samo to. Danas sam, zbog nekih razloga, zapravo mnogo pesimističniji nego što sam bio 2014., u vrijeme pisanja mog ogleda o američkoj vanjskoj politici prema BiH.
Ti razlozi, naime, nisu teško shvatljivi. Njih ću u nastavku i objasniti. Ono što pak ovdje odmah želim naglasiti jest sljedeće: ne brine me, u tolikoj mjeri, bilo kakva američka vanjska politika, niti u BiH niti u drugim dijelovima svijeta. Ono što me mnogo više brine jesu hrvatska očekivanja od američke vanjske politike, odnosno, ideja da, da bi Hrvati mogli promjeniti svoj položaj u BiH nabolje, Amerika to treba amenovati, ili Amerika mora promjeniti svoju vanjsku politiku u ovome dijelu svijeta kao uvjet za prethodno. Ta mi se ideja čini idejom koju može formulirati i kultivirati samo neka ropska narav koja nikakvu zasebnu i samostalnu političku egzistenciju niti ne zaslužuje. Po svemu sudeći, upravo je to glavni problem sa hrvatskim percepcijama američke vanjske politike. Ukoliko se ne slažete sa prethodnim iskazom, ili na njega reagirate sa nekim relativirajućim „ali“, danas početkom 21. stoljeća, savjetujem vam da momentalno prekinete čitati ovaj tekst.
Ustvari, Hrvate, kao narod koji je, zajedno sa Bošnjacima, a onda i Srbima, formirao neke političke entitete, treba zanimati samo jedno: može li, ili ne, postići dogovor sa dotičnim drugim narodom. Ukoliko se dogovor ne može postići, a zahtjevi su ‘‘hrvatske strane‘‘ dobro argumentirani postojećim ustavno-pravnim okvirom, podrazumjeva se u kojem se smjeru događaji, i potezi, trebaju dalje razvijati. Ako nisu moguća bilateralna, ili multilateralna, rješenja, onda se okrećemo unilateralnim. Ako pak ne učinimo pokret prema unilateralizmu, ili nismo normalni, ili patimo od nekog čudnog oblika političkog mazohizma. Dakle, ukoliko se hrvatski predstavnici ne ponašaju u skladu sa dotičnom, jednostavnom političkom logikom unilateralizma kao efekta propaloga bilateralizma/multilateralizma, onda ih narod (ukoliko je uopće normalan i racionalan) treba smjeniti. Sve je to vrlo jednostavno; a činjenica da ja to ovdje moram naglasiti znači da Hrvati u BiH, čini se, imaju neku čudnu vrstu problema sami sa sobom.
Dakle, zašto tvrdim da sam danas pesimističniji nego prije tri godine? Danas mi je mnogo jasnije da američka vanjska politika u BiH, tijekom posljednjih otprilike 27 godina, nije osjetljiva na promjene unutarnje američke politike u smislu, primjerice, stranke iz koje dolazi američki predsjednik, ili stranke koja ima većinu u Gornjem, ili Donjem domu, američkog Kongresa. To se možda moglo vidjeti već u vrijeme početka implementacije Daytonskog sporazuma. Naime, u odobrenju za slanje američkih vojnika, kao dijela IFOR-a u BiH, koje je u prosincu 1995. autorizirao Bill Clinton, a za koje je američki Senat također dao odobrenje, sudjelovalo je 69 glasova (45 demokrata i čak 24 republikanca), naspram 30 senatora koji su bili protiv američkog angažmana u BIH. Zanimljivo je da je Clintonu ogromnu podršku dao upravo republikanac Bob Dole, koji je pak od Senata tražio i usvajanje Rezolucije prema kojoj se „Amerika obvezuje na vojnu pomoć muslimanskoj vladi u BiH“ kako bi se stvorio balans vojne moći, i kako bi se ‘‘Muslimani‘‘ mogli obraniti od potencijalne opetovane „srpske agresije“ u BiH. Zanimljivo je da ova „Dole-McCain“ rezolucija na kraju nije usvojena, ali je Clinton ipak dao pisanu garanciju da će Amerika voditi međunarodne napore na jačanju ‘‘vojne moći bosanske vlade‘‘ (štogod to značilo). I zaista, pogledamo li unazad, u BiH, obzirom na američku vanjsku politiku, ništa se nije mijenjalo npr. dolaskom Georgea Busha Jr. na mjesto predsjednika SAD 2001.. Čak se može tvrditi da, za Hrvate se jest mijenjalo, ali nagore.
Drugo, danas sam mnogo svjesniji činjenice da se prava američka strategija u BIH, najvjerojatnije, uopće nije promjenila od vremena oružanoga sukoba u BiH. Iako se danas u BiH očevidno ne ratuje topovima, tenkovima, i puškama, u njoj se ratuje idejama, rječima, i političkim stavovima (i također sudskim tužbama i sudskim presudama, između ostaloga). Netko je, u međuvremenu, pozitivno sankcionirao ponašanje barem jedne od strana unutar BiH, koja je proces implementacije mira očevidno shvatila kao proces nastavka rata „drugim sredstvima.“ Naime, smatram da je uglavnom riječ o bošnjačko-muslimanskoj političkoj eliti, čiji su politički interesi uglavnom koincidirali sa interesima američkih implementatora Daytona (na osnovu čijih su smjernica i djelovali svi super-aktivni visoki predstavnici, uključujući Petritscha, Ashdowna, i Inzka). No, nakon svega, kakvi su rezultati polučeni? Ispravan odgovor glasi: nikakvi. Današnji izgled BiH, u institucionalnome smislu, a nakon ‘‘ustavnih amandmana međunarodne zajednice‘‘ (koji ipak nisu dio unutarnjeg konsenzusa, dakle niti Ustava), mnogo je i kompleksniji i nelogičniji od izvornog Daytonskog izgleda, i mnogo manje prihvatljiv u očima najmanje dva konstitutivna naroda.
Pogledajmo sljedeću bizarnost: u državi, koja počiva na konceptu tri ravnopravna naroda, morate mnogim ljudima posebno dokazivati da, primjerice, ‘‘Bošnjak, Hrvat, i Srbin‘‘ u Predsjedništvu BiH trebaju biti reprezentativni u odnosu na upravo tri konstitutivna naroda: Bošnjake, Srbe, i Hrvate; pri tome, Bošnjake, čini se, uglavnom i u prosjeku uopće ne zanima činjenica da ne postoji jasna veza između njihove izborne volje i ‘‘Bošnjaka‘‘ koji bi ih trebao predstavljati u Predsjedništvu; a još gore (za Hrvate), Bošnjake uopće ne smeta činjenica da postoji vrlo jasna veza između ‘‘izborne volje Bošnjaka kao naroda‘‘ i ‘‘Hrvata‘‘ (koji ne predstavlja Hrvate u Predsjedništvu, ali onde sjedi i donosi odluke upravo kao Hrvat). A svi ti iracionalni stavovi o ‘‘vlastitoj državi‘‘ posljedica su, između ostaloga, američke nezainteresiranosti i za ‘‘konstitutivne narode‘‘ i za multietničku demokraciju u BiH, i za, na koncu, sam mir u smislu dugoročnoga procesa, ne trenutnoga stanja, u BiH.
Stoga, budućnost BiH ostaje i dalje vrlo neizvjesna, a rat se u njoj, u političkome smislu, zasigurno nastavlja. Upravo kako, čini mi se, to odgovara američkim implementatorima našeg ‘‘mirovnog okvira‘‘.
Treće, danas sam mnogo više siguran u tezu da američka vanjska politika, uključujući i onu u BiH, uopće ne stoji pod demokratskom kontrolom samog američkog ‘‘glasača‘‘. Njom upravlja jedna manjina, i to super-elitna manjina, dobro uvezana sa tzv. ‘‘dubokom državom‘‘ („Amerikom“ kao tzv. ‘‘deep state‘‘), koja predstavlja jedan kompleks vojno-industrijskih, i ekonomskih, interesa SAD-a. Primjerice, očito je da, iz kuta interesa proizvođača naoružanja, zemlje u kojima se ljudi mirno dogovaraju nisu privlačne onoliko koliko su zemlje u kojima jedan narod mrzi neki drugi narod. Drugim rječima, u svjetlu određene poslovne i političke filozofije, ‘‘problem‘‘ u očima jednih znači ‘‘rješenje‘‘ u očima drugih. I onda, budući da su ključni mehanizmi vanjske politike razvedeni od unutarnje demokratske kontrole kakvu egzercira prosječan ‘‘građanin SAD‘‘, predstavnika vojno-industrijskog establišmenta uopće ne zanima hoće li njegovo djelovanje negativno djelovati na javnu sliku o ‘‘Americi i Amerikancima‘‘ u drugim djelovima svijeta.
Četvrto, u posljednje tri-četiri godine, američki mediji, koji stoje pod kontrolom ‘‘duboke države‘‘, sve više naglašavaju tobožnju ‘‘rusku prijetnju‘‘ i BiH i regiji; drugim rječima, američki mediji, na osnovi već postojećeg političkog sukoba unutar BiH, slikaju sliku obnove Hladnoga rata na tlu BiH. To je uistinu problematičan razvoj događaja. On znači da BiH, u simboličkome smislu, vrlo lako sutra može postati nešto poput hladnoratovskog ‘‘podijeljenog Berlina‘‘, u kojem neće biti nimalo mjesta za kompromis i pronalaženje rješenja putem pregovora, na osnovi premise o ravnopravnosti konstitutivnih naroda. Također, dobro je imati na umu da, za američki vanjsko-politički um kakav djeluje pod utjecajem ‘‘duboke države‘‘, slika o svijetu kao pozornici Hladnoga rata, dakle, manihejskoga sukoba „na život i smrt“ između dvije jasno suprotstavljene sile, Dobra i Zla, skoro podjednake snage, predstavlja skoro savršenu pretpostavku. Ta je pretpostavka, u povijesnome smislu, također uvjetovana američkim izrazito pozitivnim iskustvom Drugoga svjetskoga rata, koji je, svaki će Amerikanac to priznati, Americi donio nevjerojatno mnogo dobiti u gospodarskom, političkom, i kulturalnome smislu. A to, zajedno sa dominacijom ‘‘vojno-industrijskog kompleksa‘‘ (1), objašnjava zašto se Amerika tako često, u posljednjih sedamdesetak godina, nalazi u stanju potrage za novim, nešto umanjenim, replikama ‘‘Adolfa Hitlera‘‘.
Postoje, naravno, i neke druge tendencije. Postoji sklonost europljana da o BiH razmišljaju sve više kao o europskome problemu koji će morati biti rješen u okviru procesa europskih integracija. No, nisam siguran da će ikakvi pomaci naprijed, kao dio tog procesa, biti mogući bez blagoslova američke vanjske politike. Također, nedavno je (28. veljače) Vlada Njemačke, u jednome odgovoru na nekoliko upita njemačke Stranke Zelenih, naglasila da više ne postoji međunarodni konsenzus o poželjnosti intervencija visokog predstavnika u BiH, da, dakle, Visoki predstavnik, u slučaju njegova izvanrednoga djelovanja, neće imati podršku Vijeća za implementaciju mira. Dakle, Njemačka je službeno, javno naglasila da se problemi u BiH moraju rješavati od strane samih institucija BiH, odnosno da njena daljnja sudbina ovisi o dogovorima, i odnosima samih unutarnjih aktera.
Međutim, opet, to ne mora značiti mnogo. Prvo, visoki predstavnik Inzko još uvijek obnaša isti mandat, i u načelu bi mogao djelovati bez bilo čijeg eksplicitnog odobrenja. Drugo, sam PIC, Vijeće za implementaciju mira, svakako nije dio Daytonskog sporazuma. Riječ je o tijelu formiranome ad hoc, bez uporišta u Daytonskome Ustavu ili ostalim aneksima Daytonskog okvirnog sporazuma. Treće, Ustavni Sud BiH još uvijek sadrži jedan važan inozemni element, tri strana suca oko kojih se lako formira većina koja donosi konačne odluke (a koje ne moraju biti niti pravedne niti, dakle, mirotvorne). Na koncu, činjenica da sudbina BiH ovisi o odnosima njezinih unutarnjih aktera ne znači da vanjski akteri, posebice iz utjecajnijih zemalja, ne mogu djelovati na unutarnje aktere BiH nekim javnosti nevidljivim, demokratski nelegitimiranim i nelegitimnim, sredstvima: ucjenama, ‘‘zavrtanjem ruku‘‘, ili davanjem mita u nekom obliku. Primjerice, činjenica da je Dragan Čović jednom, ukazom visokog predstavnika, maknut iz oblasti izvršne vlasti, pa onda, ukazom drugog visokog predstavnika, ponovno vraćen u tu oblast, možda već predstavlja jednu formu ucjene. Međutim, za narode, kod kojih je etos demokratske odgovornosti razvijen u dovoljnoj mjeri, takva se ucjena uopće ne bi mogla dogoditi, niti bi ona išta značila da se dogodi. Naime, njihovi bi predstavnici mogli i smjeli odgovarati samo i isključivo njima, tj. narodu. To nas vraća mojim rječima o (nekim, svim?) bosansko-hercegovačkim ‘‘konstitutivnim narodima‘‘ koji, čini se, imaju neku čudnu vrstu problema sami sa sobom.
Napomene:
(1) ‘‘Vojno-industrijski kompleks‘‘ nije nikakva tajna sila ili organizacija. O ‘‘vojno-industrijskome kompleksu‘‘ u SAD, prvi je javno progovorio američki predsjednik Eisenhower na kraju svog, koliko se sjećam, drugoga mandata, 1961. (vidi http://coursesa.matrix.msu.edu/~hst306/documents/indust.html). Ekonomsku je logiku tog kompleksa (pojednostavljeno: „Pentagon“ i njegovi „kontraktori“), najjasnijom terminologijom, objasnio John K. Galbraith, jedan od najvećih, i svakako najobrazovanijih, američkih ekonomista i teoretičara ekonomskih i političkih odnosa. Inače, John K. Galbraith otac je nama poznatijeg Petera Galbraitha, američkog veleposlanika u RH tijekom Domovinskog rata. I sam John K. Galbraith službovao je, kao američki veleposlanik, u Indiji od 1961. do 1963. (1966. J.K. Galbraith javno će izjaviti pred američkim Senatom da je američka vojna pomoć Pakistanu bila kriva za indijsko-pakistanski rat oko Kašmira 1965.). Na koncu, činjenica da će ova kolumna biti objavljena na nekoj internetskoj adresi, posljedica je jednog (naknadno komercijaliziranog) produkta ‘‘vojno-industrijskog kompleksa‘‘ koji, dakle, očevidno ima i neke benigne posljedice.
Dnevnik.ba