Što treba raditi e kako bi se dokazao Be-Ha patriotizam, koji, je li, atestiraju Bošnjaci, oni iz temeljne stranke osobito? Zapravo, pitanje je, mada uvijek aktualno, dodatno aktualizirao vrhovni djelitelj atesta te vrste – Bakir Izetbegović. Taj je bošnjački lider, naime, otkrio svekolikome pučanstvu da je jedan glasoviti sarajevski plavušan - i što je (još) najgore lider jedne stranke - tijekom rata istinu o Bosni širio u Srbiji, ili iz Srbije – svejedno.
Nije, dakako, jedini. Primjerice, Bakirov kolega (arhitekt, također) Denis Zvizdić borio se za Nedjeljivu i Tisućljetnu u povijesnoj Bonskoj slavnoj (i udarnoj) brigadi. Ali, Denis je Zvizdić, a rečeni plavušan je Predrag i još Kojović. A, ako ćemo pravo i Njemačka je Njemačka! A Srbija je Srbija! Mene, ispričavam se na osobnosti, pak, muči može li se patriotizam – naraditi? Zvizdić je očigledno uspio u tomu. A Kojović?! Čini se da nije. Mada, sve je, ne treba duše griješiti, pokušao.
Dirljiva priča s Kovača
Nakon što mu je Izetbegović II. obnarodovao ratnu biografiju, Kojović je, kaneći, valjda, relativizirati što je iz rezervne domovine u ratu navijao za matičnu, ispričao dirljivu poslijeratnu priču. Svakoga 1. ožujka, na, dakle, Dan neovisnosti Jedne i Jedine, lider Naše stranke ode na Kovače, na grob Alije Izetbegovića. Nosi li cvijeće, ne kaže - doduše. Čudi samo kako ga Alijin sin nikad nije vidio?! Jer da jeste, sigurno mu ne bi spominjao Srbiju u nezgodnom kontekstu. Koga ne bi ganulo vidjeti (bilo kojeg) Predraga na babinu mezaru!
No, možda Kojović Predsjednikovo vječno i velebno posljednje počivalište pohodi potajice, baš kao što Željko Komšić polaže cvijeće na spomenike hrvatskim žrtvama zločina Armije BiH. Kad ga nitko ne vidi.
Kako bilo, Kojovića bi nedvojbeno trebalo atestirati kao patriotu. Poslijeratnog, doduše. Ali, bolje ikad nego nikad. Uostalom, osim što su Kovači malo uzbrdo pa se baš i nije lako dokopati mjesta gdje Alija spava ta najmudrija bošnjačka glava, već to naprosto nije ni baš najsigurnija sarajevska lokacija. U kolovozu 2006. spomenik je miniran, a onda je u lipnju 2014., Izetbegovićeva kuća cvijeća opet oskrnavljena. Tko je, pod okriljem noći i baš u trenutku kada sigurnosna kamera nije radila, udario na Prvog, nikad, mada se svašta priča, nije otkriveno. A drugi vandal je vrlo brzo identificiran – neki narkoman. (Ili, što bi kazao pokojni Alija u „slučaju Leutar“ – neka naša budala.). No, bilo je i onih koji su govorili kako je „narkoman“, zapravo razočarani patriot.
Patriotizam je, međutim, neiscrpna tema. O njoj je rado, a onda i često govorio najveći neimar u Bošnjaka Fahrudin Radončić. On i najomiljeniji - makar po broju glasova u listopadu - bošnjački političar, narečeni Komšić, često su Izetbegovića mlađeg hvalili da je ratovao ili uz babine (sigurne) skute ili u trezoru Narodne banke BiH. Ne znam, možda griješim, ali dojma sam i da je Radončić imao običaj navratiti do Narodne, kojoj već i ime sugerira da je narodu na raspolaganju.
Ili to, ili je puste tornjeve iz šešira izvadio. No, nevažno... Utemeljitelj je ionako, nakon što već treći put nije uspio sjesti u Alijinu fotelju, prilično samozatajan. Srećom, ima on svoga Arnauta. Damira, naime. Govoreći u svoje ime, taj federalni zastupnik tvrdi kako je patriotska dužnost ne ulaziti u te priče sa SDA.
A što kaže zlatni ljiljan?!
Pritom se čak čudi što je SDA (uopće) opterećena pričom o patriotizmu, kad vuče nepatriotske poteze. Arnaut, naime, tvrdi kako je Temeljna osigurala Dodikovu SNSD-u da vedri i oblači u Domu naroda. A kad kolaborirate s unutarnjim neprijateljem, misli Fahrin delegat, onda nemate pravo stavljati metu na leđa dokazanom patrioti. Na Kovačima dokazanom Kojoviću – pogotovo!
Kada bi Dnevnik.ba imao rubriku politički horoskop, bez razmišljanja bih napisao kako će opet uslijediti povijesno pomirenje Izetbegović – Radončić. Ipak su to dva stara, najbolja neprijatelja. A Arnautu svaka čast...
Jasno, pisati o patriotizmu, a ne spomenuti najvećega bošnjačkog gaziju Komšića II., ne bi imalo nikakva smisla. Još od listopada, kada su čak i vehabije u Gornjoj Maoči utvrdile kako je to Bošnjak kojem treba vjerovati, lider DF poručuje kako neće u vlast. Međutim, digitron Izetbegovića mlađeg pokazuje kako bi čak i malobrojne deefovske rukice mogle biti važna prevaga kad - i ako - dođe stani pa‘ni.
To je, inače, onaj isti digitron koji je izbacio točan broj bošnjačkih glasova koje SDA može halaliti. Da, dakle, budu namirena oba bošnjačka člana troglavoga državnog vrha - i Džaferović i ovaj drugi; Broj glasova pokazat će kako je zapravo Komšić – prvi u Bošnjaka. Dug je dug, ali i zao drug. A čini se kako vrijeme vraćanja dugova dolazi. Tako da ćemo vrlo brzo vidjeti hoće li DF još dugo biti dio udruženog patriotskog poduhvata, kako Komšić eufemizira ovu živopisnu (građansku) skupinu.
Vraćam se Banja Luko tebi
Više ćemo o „poduhvatu“ znati idućega tjedna, za kada je Kojović najavio trilateralu NS, DF i SDP. Taj, predmnijevam, povijesni summit imao je, međutim, već i malu predigru... Što baš i ne sluti uspješnom svršavanju, već prije dramatičnom kraju. Naime, članica užeg rukovodstva Naše stranke Sanja Renić ne dijeli općebošnjačko oduševljenje Željkom Komšićem. Dapače! Dobro, NS se ispričao, ali Renićkina nepodopština ne može se – kao nekad Tanjug – zaustaviti. Eh sad, hoće li prejaka riječ ubiti Sanju ili patriotsku alijansu? Strpimo se, idući tjedan samo što nije.
Uz to, neizravno replicirajući Komšiću koji ga optužuje kako ga samo Sarajevo zanima, Kojović je netom uzvratio, navješćujući da će NS ponovo otvoriti svoj ured u Banjoj Luci. Što će vjerujem obradovati njegova ratnog biografa. Dobro, nije Banja Luka u Srbiji, ali, što bi rekao srpski patriot Dodik, mogla bi biti u Republici Srpskoj zapadnoj Srbiji. Nekima je to, doduše, smiješno. Ali, zar nije smiješno bilo i Istočno Sarajevo, pa se eno baš danas tamo zatvara Europski olimpijski festival za mlade. Takoreći olimpijada, koja je otvorena u Sarajevu. Zapadnom, valjda...
No, dok je (ovakvih) patriota, koji se ne boje pohoditi ni najopasnija mjesta u (glavnom) gradu – nema straha!
Dnevnik.ba