Dr. sc. vlč. Mario Bernadić, generalni tajnik Prve sinode Vrhbosanske nadbiskupijeFOTO: KATOLIčKI TJEDNIK -
StoryEditor
Generalni tajnik Prve sinode

Vlč. Mario Bernadić: Pitanje opstanka Hrvata-katolika u BIH je materijalno i političko, ali i metafizičko i duhovno pitanje

Piše Desk  /  13.09.2021., 20:15h
Nakon devetogodišnjeg pripremnog hoda Prvu sinodu VN-a očekuje svečarski dio u kome će članovi skupštine usvojiti završni dokument koji bi trebao odrediti put mjesne Crkve. Stoga je Katolički tjednik sugovornika pronašao u generalnom tajniku Sinode vlč. Mariju Bernadiću.

Razgovarao: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Sigurno osoba koja je podnijela najveći teret Prve sinode Vrhbosanske nadbiskupije jest njezin generalni tajnik vlč. Mario. Rođen je 29. siječnja 1975. u Sarajevu gdje je završio osnovno i srednjoškolsko obrazovanje kao i filozofsko-teološki studij 2001. Iste je godine na Petrovo u sarajevskoj katedrali zaređen za svećenika. Kao župni vikar djelovao je u: Žepču, Novom Travniku i Sarajevu. Od 2004. bio je na poslijediplomskom studiju katoličke teologije u Innsbrucku (Austrija) gdje je doktorirao 2009. S početkom akademske godine 2009./2010. imenovan je višim asistentom i predavačem pri Katedri dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu te na Katehetskom institutu u Mostaru. Od 2012. je generalni tajnik Sinode te glavni urednik njezina službenog glasila – Biltena Sinode. Pokretač je te glavni i odgovorni urednik portala za teološka, filozofska i psihološka pitanja – www.poptheo.ba. Osim znanstvenih članaka objavio je i oko 200 znanstveno-popularnih članaka i eseja u: Katoličkom tjedniku, Biltenu Sinode te na poptheo.ba.

S njim smo razgovarali o predstojećim zasjedanjima Skupštine Sinode, do sada urađenu poslu, poteškoćama i izazovima u njezinoj pripravi, provedbi zaključaka…

Poštovani vlč. Mario, nakon devetogodišnje priprave bliži se svečarski dio Prve sinode Vrhbosanske nadbiskupije. Možete li ukratko predstaviti program održavanja Skupštine Prve sinode Vrhbosanske nadbiskupije?

Sinodska skupština Vrhbosanske nadbiskupije ostvarivat će svoj program rada počevši od svečanog otvaranja koje je planirano za subotu, 11. rujna ove godine. Zatim će uslijediti pet radnih susreta, svako za pojedino tematsko područje o kome se do sada razgovaralo, dok će na kraju uslijediti svečano zatvaranje skupštine. Na samom kraju predstoje još neke aktivnosti oko izradbe završnog sinodskog dokumenta, no to više neće biti stvar skupštine, nego nadbiskupa i nekolicine njegovih izabranih suradnika.

Poznata su imena članova svih tijela Sinode: predsjedništva, tajništva, voditelja i članova stručnih povjerenstava, različitih odbora i komisija kao i samih članova skupštine… Prema kojim su kriterijima izabirane osobe?

Postoje od Opće Crkve izdane smjernice za popunjavanje sinodskog članstva, kojih se i naša Sinoda nastojala pridržavati. Tu se općenito govori o četirima vrstama članova: članovi po zakonu de iure gdje pripada i sam nadbiskup, zatim nadbiskup koadjutor, generalni vikar, kanonici stolnog kaptola, rektor velikog sjemeništa i članovi svećeničkog vijeća. Zatim, tu su članovi po izboru gdje pripadaju svećenici predstavnici dekanata, laici koje izabire Pastoralno vijeće kao i Povjerenstvo za pripravu Sinode te poglavari ustanova posvećenog života. Treća skupina jesu članovi po slobodnom biskupovu imenovanju. Ova skupina, moglo bi se reći, iznimno je šarolika. Jer cilj je da u njoj budu zastupljene sve kategorije vjernika, kao i sve važnije institucije naše nadbiskupije. Na kraju, četvrta skupina su promatrači bez prava glasa na skupštini. Njih osobno poziva nadbiskup, i tu je obično riječ o predstavnicima drugih Crkava i vjerskih zajednica, kao i o nekim važnijim predstavnicima društvenog i javnog života.

Neki će kazati kako je razdoblje od devet godina priprave bilo predugo te kako su trenutne okolnosti bitno drugačije od vremena kada su provođene ankete. Kako će se to odraziti na same zaključke Sinode?

Crkva se po sebi i ne bavi kratkoročnim temama. Moguće je reći da se ne bavi čak puno ni onim dugoročnim. U središtu crkvenog zanimanja su one od Boga objavljene vječne istine. Međutim, ta ista Crkva ipak živi u posve prolaznom svijetu u kome se stvari i okolnosti znaju iznimno brzo mijenjati, a što ipak, htjeli ili ne, utječe i na samu Crkvu. Stoga bih rekao kako Crkva uvijek mora imati otvorena oba uha. Jedno da osluškuje poticaje Duha Svetoga. Drugo da pokuša čuti i vlastito vrijeme i njegove zahtjeve. Stoga ne čudi da su prema papi Benediktu XVI. „budnost“ i „bdjenje“ upravo one odlike koje trebaju krasiti svakog kršćanina, pa tako i ovog našeg bremenitog vremena.

Jedan od ciljeva Sinode bio je da ona zahvati i animira bazu vjernika Vrhbosanske nadbiskupije. Koliko se u tome uspjelo? Koliko su vjernici s terena doista sudjelovali?

Ukoliko govorimo o onoj širokoj vjerničkoj bazi, oni su ponajprije sudjelovali bodreći Sinodu vlastitom molitvom. Jedan uži krug od, recimo, tisuću vjernika sudjelovao je znatno aktivnije. Tu mislimo prvenstveno na predstavnike župskih pastoralnih i ekonomskih vijeća, zatim katehete i vjeroučitelje i još neke. Svi su oni sudjelovali u radu devet krugova dekanatskih zasjedanja. Razmišljali su, razgovarali, pisali izvješća i sl. A ako bih se već morao osobno osvrnuti, svakako da je moglo i znatno bolje od toga, ali isto tako nitko ne može reći da ništa nije urađeno. Jer to je definitivno najveći permanentni skup vjernika s kojim sam do sada radio kao svećenik.

Je li nakon početnog entuzijazma vremenom kod svih, kako laika, tako i Bogu posvećenih osoba te svećenika došlo do određenog, nazovimo, zamora? I što je, prema Vašem mišljenju, uzrok tomu?

Usudio bih se reći da je situacija kod nas bila sasvim obrnuta. Odnosno, u početku jest bilo nekog posebnog entuzijazma s tim da je on počesto bio, tako da kažemo, nezdrav. Mnogi vjernici i klerici imali su ponešto iskrivljeno viđenje Sinode, njezina smisla i značenja. Moglo bi se reći da su nam trebale dobre tri godine da objasnimo nekim ljudima kako Sinoda nije ni svehrvatski sabor, a ni gospodarski forum. To sve skupa i ne treba čuditi jer je naša bosanskohercegovačka javnost duboko ispolitizirana te se politika uvukla u sve pore društva, čak i tamo gdje joj nije mjesto. Stoga mi se čini da je tek tamo negdje između petog i devetog kruga dekanatskih zasjedanja postignut jedan zadovoljavajući ritam rada, kao i valjano razumijevanje sinodskog procesa kao takvog.

Povjerenstvo za pripravu održalo je ukupno 40 sjednica. Uz to treba dodati i devet dekanatskih zasjedanja. Koje su najveće poteškoće ili izazovi bili u proteklom razdoblju, a što biste izdvojili kao pozitivan vid zasjedanja?

Nešto od toga sam već spomenuo. Glede ostalog, ustvrdio bih da nam kronično nedostaje kultura i umijeće timskog rada oko rješavanja problema koji nas se sviju tiču. Naime, naš mentalitet je još uvijek poprilično centralistički. U tome smislu su nas, recimo, mnogi na terenu znali pitati zašto „mi iz Sarajeva“ tu sad nešto njih uopće pitamo. S druge strane, bilo je i onih smionih pojedinaca koji bi nam, obrnutim redom, samouvjereno pokušali izdiktirati što bismo, opet, „mi iz Sarajeva“ glede svega toga trebali poduzeti i učiniti. Dakle, u dosadašnjem radu imali smo puno centralizma, kako onog pasivnog, tako i ovog drugog aktivnog. Međutim, Crkva danas osjeća kako je centralizam poprilično izlizan koncept koji više ne uspijeva dati odgovore na frenetične zahtjeve našeg vremena. Čini se da danas više nego ikad trebamo biti živa zajednica vjernika, ono baš istinsko mistično tijelo Kristovo.

Glede pozitivnog, važno je istaknuti da nitko od nas u početku nije imao bilo kakva iskustva vođenja i provođenja biskupijske sinode. Morali smo iz temelja učiti i planirati. I usprkos tome, opet je u radu počesto znalo biti grča, posrtanja i prazna hoda. No, odlučili smo ustrajati i kockice su se s vremenom počele slagati, a stvari dolaziti na svoje mjesto. Na taj način smo mogli iskusiti kako malo žrtve, truda i zajedničkog rada može zbilja učiniti čuda. Jer opet da ponovim, u početku, ne samo da nismo mogli znati hoće li sve ovo u konačnici biti privedeno kraju, nego čak nismo bili posve sigurni kako sve ovo na ispravan način započeti.

Kako biste ocijenili suradnju svećenika na terenu, dijecezanskih i redovničkih, u pripremnom razdoblju Sinode? Iako je teško generalizirati, jeste li, ipak, očekivali više suradnje i njihov veći doprinos?

Pa i ovdje bi se kao maloprije moglo reći i da smo zadovoljni i da nismo. Kod nas tek rijetki župnici nisu htjeli sudjelovati, međutim mnogi koji su sudjelovali činili su to na zbilja minimalistički način. No, Sinoda nije tu da izriče kritike, nego, prije svega, da traži rješenja. Naime, župski kler je danas poprilično opterećen raznoraznim aktivnostima i izazovima, i čovjek često ne zna što bi trebao raditi, a što je bolje propustiti. U tome smislu, jedna od zadaća Sinode jest i pokušati utvrditi prioritete današnjeg pastoralnog rada.

Geslo Sinode je Sve obnoviti u Kristu (Ef 1,10). Na osnovu dosadašnjeg iskustva, na kojim područjima je potrebna najveća obnova nadbiskupije?

Jednom me je jedan pravoslavni kolega svećenik začuđeno upitao što to mi katolici stalno nešto obnavljamo, „ganjamo“ te neke sinode i slično. Kaže kod njih je to jednostavnije. Oni nauče svoje vjernike tko su i što su, koja su im prava i obveze i to je otprilike to… U ovoj simpatičnoj zgodi, usudio bih se reći, izvrsno se zrcali pojavnost istočnog i zapadnog duha. Prvi je posvećen prvenstveno postojanju, a onaj drugi učinkovitosti i napretku. No, u konačnici oba su potrebna jer napretka nema bez smirena življenja vlastitog identiteta, kao što ni ovog drugoga nema bez onog prvog. Stoga je i geslo Sinode postavljeno tako kako jest. Snujemo i pokušavamo mnoge obnove, ali najvažnija od svih je ona suobličiti se Kristu Gospodinu. Prepoznati ga u svojoj crkvi, zajednici, sakramentima, dobrim djelima, bratu čovjeku, napose u samom sebi.

Na tragu prethodnog pitanja, mogu li se od Sinode očekivati i neka konkretna rješenja kada je u pitanju reorganizacija pastorala, prije svega na onim župama koje imaju jako malo vjernika?

Tome se iskreno nadamo, s tim da će u tom smislu pravodobno trebati poduzeti i neke adekvatne mjere. Jedna od tih bi bila svakako i osnivanje Ureda za provedbu sinodskih zaključaka. To je od krucijalne važnosti jer po sebi inače uopće neće biti lako one generalizirane sinodske zaključke tek tako provesti u konkretan život i djelo.

U kojoj mjeri Sinoda može odgovoriti izazovima vremena, u prvom redu odlasku mladih s ovdašnjih prostora?

U metafizičkom smislu ljudi su ona bića koja se sjećaju prošlosti, a ne budućnosti. I upravo jer nam budućnost po sebi nije bjelodana, ne preostaje nam ništa drugo nego da u nju pokušamo zaviriti prema načelima vjere i nade. A po sebi opet postoje različite vjere i nade, pa čak i u okvirima ove zajedničke pripadajuće vjere i nade. Stoga je pitanje opstanka Hrvata-katolika na ovim prostorima, koliko god materijalno i političko pitanje, podjednako toliko, ako ne i više, i ono metafizičko i duhovno pitanje. U što to vjerujem i čemu se nadamo? Prema apostolu Pavlu, vjera je temelj nade. Dakle, ako pred sobom još samo vidim kolosalni sprovod vlastita naroda na ovim prostorima, u što ja onda to vjerujem? U kakvog tog Boga? U Boga mrtvih ili u Boga živih? Jasno, ukoliko želimo opstati na ovim prostorima, naša jedina šansa je pokloniti se veličanstvenom Bogu živih.

Jasno je da ste Vi iznijeli najveći teret i posao u ovih devet godina. Kako se osjećate sada kada se sve bliži kraju?

Vrlo sam radostan što smo dogurali dovde jer mnogi nam nisu tako prognozirali. Vidimo, opet ona vjera i nada, te ponovno onaj Bog živih. Idemo stoga dalje (…) ne zanimaju nas nikakvi krajevi.

Dnevnik.ba

25. rujan 2021 09:57