Ivo Gregurević (1952. – 2019.) bio je rođeni glumac. Glumac koji glumi i kad ne glumi. Jedinstven u svakom pogledu. Ovim riječima jednog od najvećih glumaca naših prostora opisuje Miroslava Vučić, urednica monografije „Ivo Gregurević“ objavljene prije koji dan u Hrvatskoj. Monografija „Ivo Gregurević“, objavljena u izdanju Školske knjige, raskošno i bogato opremljena, s više od 500 fotografija, u kojoj su prikazani svi segmenti bogate Gregurevićeve karijere tijekom koje je odigrao 196 uloga, prvo je predstavljanje imala nedavno na Danima hrvatskog filma - festivalu u Orašju, čiji je osnivač i inicijator bio sam Gregurević, a koju se u umjetničkim i filmskim krugovima naziva i „malom Pulom“. Monografiju je priredio Vedran Mlikota, dok o profesionalnim uspjesima Ive Gregurevića, pišu akademik Boris Senker, filmolog Daniel Rafaelić, urednica Dramskog programa Hrvatskog radija Lada Martinac Kralj i novinarka Nada Koturić.
Monografija donosi presjek bogate Gregurevićeve karijere, duge četiri desetljeća tijekom koje je odigrao 196 uloga, 36 u kazalištu, 116 na filmu, šest u radiodramama i 38 televizijskim serijama, a posebnost joj daju i videoprilozi u kojima, zahvaljujući, QR kôdovima, čitatelji mogu pogledati Ivinu antologijsku predstavu Đuka Begović, isječke iz nekoliko filmova te dio legendarnog razgovora s Robertom Knjazom u Svlačionici. Vedran Mlikota, hrvatski kazališni i filmski glumac, priređivač i inicijator monografije u intervjuu za Dnevnik.ba otkriva kako je nastajala i što bi mu sam Gregurević rekao da vidi ovo veliko djelo, spomenik jednom od velikana hrvatskog filma i glumišta.
Gospodine Mlikota, u kojem ste trenutku odlučili da ćete napraviti monografiju posvećenu Ivi Gregureviću?
Zadnji dan Ivinog života, na Silvestrovo, 31.12. 2018. slučajno smo se sreli, ujutro u gradu... i proveli cijeli dan skupa. Tada je spomenuta monografija. Pitao sam ga kad će on kao najveći naš filmski glumac napraviti monografiju? Rekao je da je to kompliciran i velik posao i da on to ne može. Ja sam mu rekao da ću ja to pokrenuti i pomoći mu. I što se dogodi? On sutra umre! I meni je to na neki način ostalo u amanet! Osjećao sam to kao dužnost, čast i obavezu. Morao sam održati obećanje. Nikad u životu nisam zajebao prijatelja. Bez obzira na to što sam znao da je to ogroman, zahtjevan, stresan i skup projekt. Otišao sam u Školsku Knjigu do prijatelja Ante Žužula i glavne urednice Miroslave Vučić i ispričao im ideju! Odmah su ideju prihvatili. Onda smo Miroslava i ja okupili tim i krenuli na rudarski posao. Akademik Boris Senker pristao je napisati presjek Ivine kazališne karijere Daniel Rafaelić je obradio njegovu filmsku i TV baštinu. Lada Martinac radio drame i Nada Koturić Filmski festival u Orašju!
Koliko je bilo teško i izazovno stvoriti jedno ovakvo djelo, angažirati osobe iz javnog života da napišu pokoju riječ o velikanu hrvatskog filma?
Dvije i pol godine smo radili na knjizi. Korona nas je prekidala. Pa ostale obaveze, snimanja... ali uspjeli smo! Jer nam je stalo! Bilo je dosta zapreka i teških, gotovo nerješivih situacija, jer Ivo nije imao nikakvu svoju privatnu arhivu slika, filmova i ostalih artefakata., ali bilo je i situacija koje su se same otvarale i slagale. Pratila nas je i Fortuna na ovom putovanju! Veliki problem u našoj državi, a onda i u nekim njenim institucijama je, tromost, neorganiziranost, nekompetentnost, fantastična lijenost te sjajna i očaravajuća nezainteresiranost nekih ( naravno ne svih ), službenika za vaš problem, upit i sl. Tako da smo imali puno udaraca glavom o zid. Ali to je nevažno zbog onih divnih ljudi koji nam možda nisu trebali pomoći a pomogli su nam! I to s toliko ljubavi i razumijevanja da smo ostali u šoku.
Na što ste u monografiji osobito ponosni?
Ponosan sam što je knjiga izašla i kreće u svoj život, pričajući priču o Ivi Gregureviću, onima koji ga nisu znali. A onima koji su ga znali, knjiga će biti kao jedan spomenar na vrijeme u kojem je Ivo živio i radio, kao album sa starim slikama koji nas razveseli kad god ga uzmemo u ruke. Pazili smo da u knjizi budu zastupljeni gotovo svi koji su radili s Ivom. Puno materijala je ušlo u knjigu ( preko 500 fotografija ), ali do nekih materijala nismo mogli doći, jer ih jednostavno nema. Ne postoje!
Mislim da nije ostala nijedna manje – više relevantna osoba iz hrvatskog i bh. intelektualnog i umjetničkog života, a da nije dijelom ove monografije, i lijevi i desni, i ovi i oni, svi su cijenili Gregurevića i njegov veliki talent, umjetnost koju je stvarao?
Ja sam tijekom dvije i pol godine "natjeravao" pedesetak glumaca, režisera, ostalih umjetnika, novinara, Ivinih prijatelja da napišu text/osvrt, svoje iskustvo s njim, neku priču i sl. I dobili smo sjajne materijale i tekstove za knjigu. Rajko Grlić, Bogdan Žižić, Tonči Vrdoljak, Branko Schmidt, Snježana Tribuson, Goran Navojec, Goran Višnjić, Zrinka Cvitešić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Dalibor Matanić, Zrinko Ogresta, Miše Martinović, Danko Ljuština, Goran Grgić, Igor Galo, Enes Kišević, Paolo Magelli, Lukas Nola, Rade Šerbedžija, Anja Šovagović, Miroslav Škoro, Stanko Šarić, Branko Vukšić....i još mnogi drugi su napisali sjajne tekstove o Ivi. Impresivno! Žao mi je da neki, koje sam također zvao, nisu stigli ili mogli. Bila bi još sadržajnija.
Što mislite, što bi vam rekao za monografiju? Da se niste trebali mučiti?
Mislim da bi napravio fiš kod Šerifa na Savi i pozvao društvo da se pohvali s monografijom! I siguran sam da bi mu se svidjela! Rađena je s puno ljubavi i poštovanja.
Što je to u Ivi Gregureviću da ga čini tako velikim, a opet jednostavnim i običnim?
Velik broj velikih svjetskih glumaca, osim naravno, talenta i karizme, krasi jednostavnost. Ivo Gregurević apsolutno i nedvojbeno spada u sam vrh, ne samo hrvatskog, ne samo regionalnog, već spada u vrh europskog i svjetskog filma i glumišta. Kad neki svjetski filmski režiser ima u castu Al Pacina, ili De Nira ili Jacka Nickolsona, onda je siguran ne samo da će skrenuti pozornost na film, već i da će uloga biti odglumljena kako treba, a u većini slučajeva i da će film biti dobar. Tako je i s našim redateljima koji su angažirali Ivu. U glavnoj ili sporednoj ulozi. Svejedno. On je glumac koji je unosio sigurnost u projekt. I na filmu i u kazalištu.To je glumac strašne karizme! To je neka izvanvremenska karizma koju imaju rijetki glumci. I oni mogu na sceni ili u kadru napraviti što god hoće, a da to uvijek bude dobro.
Koliko smo zapravo na ovim prostorima svjesni njegove glumačke veličine, talenta, naslijeđa koje je ostavio generacijama?
Mi, na ovim prostorima, nismo svjesni puno toga. Pogotovo ljudi koji rade u institucijama u kojima bi morali biti svjesni. Fabijan Šovagović nema monografiju, kao ni Mustafa Nadarević, Boris Dvornik, Ana Karić, Marija Kohn....i niz drugih velikih glumaca, glazbenika, slikara...
Kad jedan takav velikan ode, održimo mu govore, objavimo osmrtnicu i zakunemo se da ga nećemo zaboraviti. I time mislimo da smo sve obavili. A nismo. Jer ima nekih ljudi koji su bili posebni, veći od vremena u kojem su živjeli...i trebamo ih se sjetiti.
Da nije rođen u Donjoj Mahali kod Orašja, da nije živio u Zagrebu, nego negdje u SAD-u, nijedan ozbiljni svjetski redatelj ne bi počinjao raditi svoje filmove bez njega?
Žao mi je da Ivo nije za života ispunio svoj najveći san, što se tiče filma. Htio je, naime glumiti u kaubojskom filmu. Da je kojim slučajem rođen u engleskom govornom području, mnogi hollywoodski glumci bi se mogli pokriti po glavi kad bi Ivo na konju dojahao u kadar! John Wayne, Steve Mcqueen i Clint Eastwood bi mogli puno stvari naučiti od Ive Gregurevića.
Dnevnik.ba