Stanislava, za početak, na spomen Vašeg imena obvezno slijedi pitanje: „A u čemu je ona sada?“ jer uvijek ima više aktivnosti i uvijek ima nešto novo čime se bavite. Možete li stoga za početak otkriti našim čitateljima u čemu ste sada, točnije što sve radite?
Pa evo, što se tiče aktivnosti, mogla bih navesti dvije udruge: Udruga „Tajna prirode“, koja se bavi zaštitom ekoturističkih potencijala voda i rijeka; a druga je „Herzegovina Bike“, udruga za promociju biciklizma. Tu je i agencija „Ero travel“, koja mi je nekako uspjela objediniti sve ono čime se bavim, od vode, planine, turizma, povijesne baštine i sl. Najlakše bi možda bilo reći da sam u turizmu, s obzirom da sam turistički vodič, specijalizirana većinom za 'outdoor' i avanturizam, ali već zadnje dvije godine radim i kao interpretatorica kulturne baštine jer sam dobila certifikat „Interpret Europe“, gdje osim obilaska turističke destinacije nudimo i priču koja se uz nju veže.
Aktivno djelujete na području čitave Hercegovine, što sve ima u ponudi naša sunčana regija? Postoji li razlika u potražnji sadržaja domaćih i stranih turista?
Naravno da postoji razlika. Evo što se nama dogodilo. Prije cijele ove pojave koronavirusa, Udruga „Tajna prirode“ implementirala je projekt „Via Dinarica“. Radilo se na proširenju ponude i obuhvaćanju paketom čitavog toka rijeke Trebižat. Mi smo u travnju prošle godine završili s projektom i u ponudu pustili nove pakete od sedam dana koji su uključivali rijeku Trebižat, rijeku Neretvu, rijeku Krupu i Neum. Dakle, u sedam dana imate priliku iskusiti rijeku, jezero i more. Sve ono što smo napravili u toj ponudi bilo je uvezano s domaćim, lokalnim proizvođačima. Npr. u sklopu sedmodnevnog paketa, prvi dan se putuje od izvora rijeke Trebižat do vodopada Koćuša, drugi dan do vodopada Kravica, treći dan je odmor na tom vodopadu gdje nudimo razne aktivnosti koje već postoje na području Grada Ljubuškog. Četvrti dan idemo do naše baze u Strugama, zatim se peti dan krene iz rijeke Trebižat u rijeku Neretvu; šesti dan je odmor u Hutovom blatu i sedmi dan biciklima idemo do Neuma.
Ovi sedmodnevni paketi su bili izbačeni većinom za strane turiste, međutim, uz pojavu koronavirusa bilo je ograničeno sve. Ipak, tijekom zadnje dvije sezone uspjeli smo prodati i pakete iz ove nove ponude. Takve su ponude većinom namijenjene strancima, teško da će netko iz BiH odlučiti se na sedmodnevne pakete. No, pokazalo se da je i domaće tržište zaista punilo naše kapacitete. Imali smo znatan broj gostiju iz Tuzle, Zenice, Sarajeva, Visokog... Obitelji iz BiH često biraju vikend izlete ili jednodnevne izlete. Ove godine se osjetila i procijepljenost pa su se turisti iz zaleđa Dalmacije, Dubrovnika i Makarske prelijevali i kod nas u Hercegovinu.
U opisu Vašeg posla uključen je i pustolovni, odnosno avanturistički turizam. Što sve podrazumijeva takav oblik turizma i koliko u sklopu njega BiH može ponuditi zainteresiranim avanturistima?
Definicija bi takvog oblika turizma bila bi da je to ustvari spoj avanture, rekreacije, opuštanja i zabave kako bi se turisti udaljili od svakodnevnih problema i stresnih situacija. Dok je održivi turizam uključivanje turista u proces očuvanja prirodnih vrijednosti destinacije. U svemu tome biraju se 'eco- friendly', 'plastic free' destinacije. Sve više se pazi na zelenu ekonomiju. Sam taj pustolovni turizam je, kako mu i samo ime kaže, aktivan. Gosti više ne žele samo doći u neku destinaciju i diviti se nekom lokalitetu. Oni žele aktivno sudjelovati u percepciji istog i doživjeti iskustva s lokalnim ljudima. To nije neki trend koji se u BiH dogodio bez plana i procesa, već unazad niz godina radi se na tome da se BiH brendira upravo kao 'outdoor' destinacija. Možda je to najviše krenulo kroz projekt „Via dinarica“, kada nam je omogućeno sudjelovanje na obukama koje su nas pripremale na ovo što dolazi. Pojačan je broj ljudi na planinama, raste potreba za avanturističkim vodičima na planinama i rijekama. Ono što je zanimljivo kada govorimo o aktivnom, pustolovnom turizmu je da ćete rijetko naći bilo koju zemlju da u taj vid turizma nije uključeno sve lokalno. Lokalni je vodič, lokalna je hrana, lokalna je usluga, lokalni je doživljaj. Taj vid turizma daje velik doprinos očuvanju lokalne tradicije, ali pruža i mogućnost zarade lokalnom čovjeku, što na kraju krajeva, dovodi do toga da ćemo imati i manji broj mladih ljudi koji odlaze odavde, kad im stvorimo prostor u kojem mogu zaraditi.
Kada govorimo o doživljaju svega lokalnog, važna je sigurno i gastro ponuda u cijeloj toj priči. Kako biste opisali hercegovačku gastronomiju i koliko su turisti zadovoljni našom hranom?
Ja uvijek naglašavam da djelujem regionalno. BiH je moja zemlja, ali regija u kojoj djelujem i radim je Hercegovina. Upravo hercegovačka gastronomija svake godine dobiva sve više i više na značaju. Tu bi se moglo zahvaliti projektima i pojedincima koji su uspjeli izbrendirati određena mjesta i jela. Važno je znati da je i gastronomija ono što smo mi. Ne trebamo mi sad nešto pretjerano odstupati ili izmišljati. Postoje načini da se naša tradicionalna jela moderno interepretiraju. Evo baš u nedjelju održavala se deveta „Raštikijada“ u Marića Gaju. Zapala me čast da sam već godinama u žiriju i zaista je to jedan događaj gdje se prijave timovi čak i iz drugih država. U pripremi je naše tradicionalno jelo raštika i svatko je priprema na svoj način. Tu imate dvadesetak različitih interpretacija i okusa raštike. Takvi događaji i manifestacije pomogli su da hercegovačka gastronomija dobije na značaju u regiji. Uz gastronomiju blisko su vezana i naša vina, Blatina i Žilavka, po kojima smo kao regija već prepoznatljivi. To je stvarno primjer dobrog uvezivanja i brendiranja regije Hercegovina. Naši vinari imaju zajedničke nastupe na sajmovima, svoju udrugu, vinsku cestu Hercegovine. Ljudi to cijene. Također, mi u Udruzi „Tajna prirode“ nudimo izlete gdje obrok upravo zaokružuje čitavu priču. Turisti vide da je sve domaće i lokalno, jer dok jedu to jelo mogu vidjeti vrt iz kojeg je nastalo. I to definitivno podjednako cijene i stranci i domaći turisti.
Kako ste se snašli u cjelokupnoj situaciji s koronavirusom? Iza nas je ljetna sezona, koliko je ona bila uspješna i može li se vidjeti razlika ako usporedimo onu prvu, kriznu sezonu tijekom pandemije?
Pandemija koronavirusa zasigurno je utjecala na sve industrije, a na turizam pogotovo jer je bilo zaustavljeno kretanje ljudi. Mislim da je u toj prvoj godini pandemije putovanje bilo zadnje na pameti bilo kome od nas na globalnoj razini.
Ta prva godina je u turističkom smislu bila fokusirana na to kako privući i zadržati pažnju turistima na određenu destinaciju kako bi je posjetili nakon što pandemija stane. Već prošle godine imali smo priliku i vidjeti neke rezultate koji su se ostvarivali. Vidi se razlika između ove i prošle turističke sezone, ove godine svakako smo imali veći broj stranih turista. Iza nas je sad sezona kanu safarija na rijeci Trebižat i odmah smo ju otvorili stranim turistima. Bila je to jedna skupina Amerikanaca koji su došli u Dubrovnik. Biciklirali su Ćirinom prugom i dan su proveli i na kanu safariju. Bilo je zanimljivo jer je to bila prva tura i dubrovačkoj agenciji i nama otvorenje sezone. Odmah smo imali i nagovještaj da će biti više stranih turista što se i pokazalo. Prednjačili su Belgijanci, ali bilo je i Amerikanca, kao i značajan broj njemačkih turista.
Spomenuli ste maloprije brendiranje hercegovačke hrane, a u kakvom je stanju općenito brendiranje turizma u BiH? Postoji li nešto na čemu bi posebno trebalo poraditi? Kasnimo li i tu za svijetom?
Možda bi za bh. turizam bilo bolje kada bi se to bolje ujedinilo, povezalo i prožimalo na tim nekim većim razinama, kao što su federalna i državna ministarstva. Zadnje dvije godine smo imali stopiranje sajmova. Predstavljanje Bosne i Hercegovine na sajmovima u Europi i svijetu, pogotovo na avanturističkim sajmovima, treba biti unificirano. Mi trebamo imati jedan štand koji će jasno predstavljati što sve BiH kao destinacija nudi. Nažalost, nama se u proteklih nekoliko godina događalo to da imamo te neke raštrkane, male štandove bez krovne organizacije koja bi predstavila BiH. Međutim, što se tiče brendiranja općenito, dobar se posao tu napravio, kako na lokalnom, tako i na regionalnom nivou. Svatko za sebe drži određeno područje u kojem prepoznaje što je značajno i važno te to promovira s nekom zajedničkom niti, porukom, aktivnošću i emocijom. Rezultate takvog brendiranja vidimo svakodnevno. Imamo potvrde da je Hercegovina cikloturistička destinacija. Kad pogledamo našu susjednu regiju, Bosnu, mi smo blagoslovljeni ovim vremenom i sunčanim danima. Takve prirodne pojave pomogle su da možemo reći da je Hercegovina sunčana regija koja nudi mnogo toga. Najvažnije je da se držimo onoga što je autentično, što je naše i što je karakteristično za ovo podneblje. To ćemo najlakše iznijeti i prezentirati. Na kraju krajeva mi to živimo svaki dan. Vraćamo se na ono kao i kod gastronomije, mi sve već imamo, samo treba sjesti i ovo što nije dovoljno brendirano prostudirati, istražiti i dodati kao vrijednost ovim ponudama koje već postoje i dovode goste.
Bavite se i europskim projektima, koliko je taj vid djelovanja pomogao Vašem radu i koliko su takvi projekti doprinijeli bh. turizmu?
Što se tiče projekata, nekako sada baš dolazi sezona toga. Ljetna turistička sezona od nas traži stopostotnu posvećenost poslu i aktivnostima. Zato kada dođe zima malo se više posvetim projektima. Što se tiče udruga u kojima radim, dosta toga napravljeno je kroz projekte. Ne samo u smislu da je nabavljena neka oprema ili da je kreiran novi turistički proizvod. Ono što su projekti meni donijeli bilo je nemjerljivo znanje. Već spomenuti projekt „Via Dinarica“ nas je na određeni način upoznao i s tim što sve BiH kao zemlja nudi. Učili su nas kako pisati projekte, kako ih implementirati, kako sve to znati prezentirati na društvenim mrežama. Mogu samo ovom prilikom usmjeriti mlade ljude da se više i aktivnije posvete EU projektima koji često nude mogućnosti usavršavanja i usvajanja novih vještina. Meni je zasigurno pomoglo. Međunarodni fonovi koji djeluju u BiH započeli su dobar posao i u određenim segmentima turizma se točno vidi kako je to pametno i planski odrađeno. Jedan projekt se nastavlja na drugi, rješavaju se i određeni problemi u zajednici, popunjavaju se mjesta stručnim kadrovima. Kroz projekt „Cycling rural“ kojeg radi Ured Vlade ŽZH, omogućena je obuka preko 40 cikloturističkih vodiča. Tu smo imali priliku naučiti kako voditi cikloturističke goste, kako popraviti bicikl u slučaju kvara, gdje jesti, što pričati te kako iznijeti čitav taj turistički paket.
Pored obuka i uvezivanja, taj projekt je izbacio četiri kvalitetne tematske rute koje su danas već popularizirane među turistima, ne samo našim domaćim, nego i stranim. Prije tri dana u BiH je stigla norveška obitelj s djecom kojima je početna i završna točka Hercegovina. Tu je puno pomogao projekt „Ćiro“, kojim je sve krenulo što se tiče cikloturizma i biciklizma u Hercegovini. „Ćiro“ je projekt koji je revitalizirao uskotračnu prugu na nešto manje kotača. Ta staza je odjeknula dobro u ciklosvijetu do te mjere da nas je 2019. godine „Lonely planet“ uvrstio na četvrto mjesto poželjnih cikloturstičkih destinacija. „New York Times“, „Guardian“, svi su oni pisali o „Ćiri“. Čak su predstavnici BiH bili na europskim sajmovima na kojima su preuzimali nagrade baš za ovaj projekt. Zatim je krenula i ekspanzija razvoja klubova. Tu je Udruga „Herzegovina Bike“ odlična asocijacija koja je uvezala sve te klubove i pomogla pri kreiranju novih klubova koji su se razvijali zadnjih godina. Sljedeći projekt koji moram somenuti i na kojem se aktivno radi je projekt „Franciskana“. Biciklom se obilaze svi naši franjevački samostani na području BiH i zajedničkom suradnjom sa franjevačkim guardianima. Naši franjevački samostani posjeduju najvrjednije zbirke koje su franjevci uspjeli sačuvati u ovih nekoliko stoljeća. To je zaista fascinantno. „Franciskana“ je nešto na čemu se sada baš aktivno radi po pitanju bicklizma. Biciklizam nikad ne staje, uvijek ima neka promotivna biciklijada. Ako nije u pitanju biciklijada, članovi klubova su svaki vikend u istraživanju i nekoj novoj avanturi.
Ljubitelji prirode znaju Vas i kroz Vaš blog, Facebook stranicu i Instagram profil „Hodopisi & Slikopisi“ gdje ste predstavljali skrivene ljepote Hercegovine. Kako je započela ta priča i djeluje li blog i danas?
Prvotan naziv je bio „Hodopisi i slikopisi po nizinama i visinama“. Kasnije su ostali samo „Hodopisi i slikopisi“. Nažalost ta stranica nije aktivna. A nastala je iz moje neke potrebe. Prije mog bavljanja turizmom, preteča je bio rad za jednu američku humanitarnu organizaciju i obilazila sam teren s našim donatorima. Htjela sam im pokazati da Hercegovina nije samo Mostar, Stari Most i Kravica. Krenula sam ih voditi po manje poznatim mjestima, istraživati ta mjesta, fotografirati i prezentirati na toj stranici. Bilo je fenomenalno; s razvojem tog bloga razvijala sam se i ja sama i uvelike mi je pomogao što sam danas tu gdje jesam. Neaktivan je dvije godine već iz razloga što onog trenutka kada sam se krenula baviti društvenim mrežama udruga u kojima radim, nije više bilo prostora da se posvetim tomu i dupliciram sadržaj. S vremenom sam valjda i taj blog prerasla. Stranica još uvijek postoji, međutim, ne objavljujem ništa, jer materijal koji prikupim iskorištavam za profile udruga u kojima radim. Uvijek će mi ostati u dragom sjećanju. Najpozitivnije od svega toga je što sam pisala na hrvatskom jeziku i bilo je facinantno vidjeti povratne informacije ljudi koji su se javljali nakon što bi posjetili neko mjesto koje je možda pola sata udaljeno od njih, a da to nisu ni znali.
Poznati ste i po svojim fotografijama. Rijetko gdje Vas možemo sresti bez fotoaparata. Što Vam fotografija predstavlja u životu i koliko je ona važna za Vaš posao?
Fotografija je za mene sve. Nemam dana u kojem ne snimim bar jednu. S fotoaparatom nikad nisam sama. Posjetiti neku lokaciju i imati opremu sa sobom je kao da imate sugovornika. Gledati svijet kroz objektiv znači gledati ga svoj način. Svatko od nas ima svoj prepoznatljiv stil fotografiranja i uređivanja fotografija. Meni je fotografija posebno pomogla, ona je dodatna vrijednost. Dosta ljudi me angažira upravo zbog toga što mogu pokriti i taj dio. Ja sam turistički radnik, posjetit ću mjesto, fotografirati ga i napisati nešto. Pri slanju ponude za vođenje izleta, kada stavite da se bavite fotografijom i da će grupa turista dobiti visoko kvalitetne fotografije i uspomenu, e to je ta dodatna vrijednost. Fotografija mi je pomogla i pri dobivanju određenih poslova, kao i pri implementaciji projekata. Meni nije problem ustati se ni u pet ujutro i biti na Kravici dva i pol sata i dočekati izlazak sunca. Mene to hrani. Pored toga prikupim materijal koji mogu iskoristiti za sve čime se bavim. Zasigurno je plus u ovom poslu što znam fotografirati.
S razvojem društvenih mreža raste i potreba za tim da sve nekako prikažemo gdje smo to bili, što smo radili i što smo doživjeli. Uspomene sa kanu safarija, biciklističkih vožnji, planinarskog uspona, šetnje Starim gradom. Kada turisti pored svega dobiju i fotografiju, stavit će je na društvene mreže i više ljudi će vidjeti. Fotografija se prožima kroz sve što radim. Fotografija i turizam ne mogu jedno bez drugog. Ona je i umjetnost, meni je pomogla da na određen način prihvatim sebe. Na početku karijere teško mi se bilo odlučiti za samo jedno. Stalno su mi govorili da nikad neću biti uspješna ako ne odaberem samo jednu djelatnost. Međutim, sve čime se bavim toliko je komplementarno i složilo se na najbolji način. Trebalo je godina, rada i truda, ali jedno bez drugoga ne ide.
Kako izgleda jedan Vaš radni dan? Sigurno je svaki priča za sebe, ali otprilike kako započinjete i završavate svoj dan?
Probudim se, doručkujem, popijem kavu i odmah sjedam za računalo. Vrlo malo vremena provodim u uredu. Ljeti mi je ured naša baza u Strugama gdje sam od jutra do sutra, a zimi se znam preseliti u ured kada imamo neke obuke i sastanke. Ujutro već kreiram objave, tako da jutro provedem online, na društvenim mrežama, webinarima i pripremam dan ili tjedan. Popodne sam većinom negdje u prirodi. Neki dan sam baš vidjela neki meme, parafraziram: Ne radim više od osam do 16, sad radim za sebe i radim 24/7. Međutim, ja ne mogu biti produktivna u tim uredskim okvirima isključivo od osam do 16. Pojavom ovih novih zanimanja našla sam neku zlatnu sredinu. I dalje mi je najteže mojim roditeljima objasniti čime se bavim. Možda je to najbolje opisao moj otac kad su ga ljudi pitali, a on im rekao: „Koliko sam ja shvatio, nju plaćaju da hoda“. I to je možda najtočnija definicija mog posla. Često mi ljudi s kojima surađujem znaju reći da sam sama sebi izmislila zanimanje. I donekle jesam. Zimu znam iskoristiti za tečajeve, edukacije i nadograđivanje. Zadnje dvije godine za vrijeme korone, bili su besplatni brojni tečajevi. Meni je prva godina korone baš posložila stvari.
Uvijek kažem mladim ljudima da iskoriste svaki trenutak za nadogradnju sebe. Da je meni netko prije 10 godina rekao da ću se baviti planinarenjem, nasmijala bih mu se. Nikad nisam bila sportski tip. Nikad nisam radila tjelesno u školi jer sam imala dvije operacije kralježnice, imam urođenu skoliozu i kifozu. Na kraju mi je planinarenje otvorilo sve putove. Često znam reći da mi je učlanjenje u Hrvatsko planinarsko društvo „Prenj“ bila najbolja odluka u životu. Nakon toga sam se krenula kretati po planinama, položila za planiraskog vodiča, vodila ljude. Nakon toga je došlo i članstvo u Gorskoj službi spašavanja. Nakon toga sam položila za kulturno-povijesnog vodiča, pa za cikloturizam, pa „Interpret Europe“... Moje zanimanje je takvo da ne može bez nadogradnje, istraživanja i noviteta. Također, upućenost mi je važan čimbenik. Moram znati što se događa na razinama vlasti po pitanju turizma, moram znati što neka regulativa znači. Moram pratiti sve. No, koliko god vremena provodim u online svijetu, imam i tu sreću da se mogu isključiti.
Koji Vam je najbolji, onako omiljeni dio posla? Može li se uopće izdvojiti?
Najdraže mi je to što nikad nije dosadno. Evo trenutno nas dvije sjedimo i razgovaramo pa razmjenjujemo ideje i iskustva. Tako stalno upoznajem nekog novog. Pogotovo je zanimljivo kada se radi sa stranim turistima. Čuti razmišljanja ljudi iz drugih zemalja, čuti o raznim stilovima života, čuti impresije onih koji su prvi put posjetili BiH, biti privilegiran da s tim ljudima provedeš tjedan dana… Svaki vodič bilo koje zemlje je veleposlanik svoje zemlje. Bez obzira na svu digitalizaciju, ne smijemo zaboraviti ni važnost usmene predaje. Npr. ova norveška obitelj kada se vrati sa svog putovanja, oni će sigurno objaviti fotografije, ali i prepričavati doživljaje svojoj obitelji i prijateljima.
Koje su vještine potrebne za dobrog turističkog vodiča?
Osoba stvarno mora biti otvorena i komunikativna. Turizam nema fobija ni predrasuda. To je jedno divno zanimanje koje se polira. Sigurno vidim razliku na sebi s početka i sada. Međutim, da nije bilo mog suhoparnog predstavljanja na početku, možda me ne bi dovelo do ovog interpretacijskog dijela danas. Vodič mora biti i upućen. Pričale smo maloprije o politici. Politika je moja velika strast i pratim je aktivno bez nekog nužnog komentiranja. Živim, dakle politički sam aktivna. Često i turisti kad dođu oni žele znati što je to sporno, kakva je to kompleksnost u BiH. Kada idemo u Trebinje, učestalo je i normalno pitanje treba li im putovnica. Još uvijek njima nije jasno koje su to granice i što je to Bosna i Hercegovina. Vjerujte, svaka grupa ima različite interese. Često komentiramo svakodnevicu, ali sve češće su i pitanja koja se odnose na političko ustrojstvo. Meni to nije strano, jer sam politolog, tako damogu pričati. Uglavnom, komunikativnost, upućenost, raspolaganje znanjima i vještinama, vizualni izgled, sve je to ono što čini jednog vodiča dobrim. A zanimanje je definitivno zanimljivo i svaki je dan priča za sebe.
Može li se od bavljenja turizmom živjeti u BiH?
Može. Pa evo ja živim od toga. Nema puta bez poteškoća. Život je borba. Nisam nikad igrala na sigurne karte. Kad sam prestala raditi za ovu američku humanitarnu organizaciju bilo mi je nuđeno da idem u inozemstvo. Velik dio moje obitelji je vani. Sestra je sa svojom obitelji u Švedskoj, brat u Njemačkoj. Ja o odlasku odavde nikad nisam razmišljala. Ne da mi se graditi sebe ispočetka negdje drugo kada sam toliko truda uložila ovdje. Često znam reći da je mene razmazilo naše hercegovačko sunce. Kada bih otišla vani da zaradim neki novac i uložim ga ovdje, u periodu od godinu dana kad bih otišla odavde ne bih imala koga ostaviti za sobom da prati ovo sve. Prije dvije godine sam prelomila da idem graditi nešto svoje i sudjelovati u svom boljem sutra i tada sam uvidjela da se može. Teško je, ali može se živjeti. To odgovorno tvrdim jer tako, na kraju krajeva, i živim.
Dnevnik.ba