Slobodan Šoja je diplomat i bivši veleposlanik BiH u Francuskoj, ali i povjesničar koji je do rata radio kao univerzitetski profesor. U intervjuu za Dnevnik.ba, Šoja govori o aktualnoj političkoj krizi, izmjenama Izbornog zakona BiH, građanskoj državi, povjerenju u institucije i objašnjava zašto je naša zemlja blizu proglašenja 'umobolnom državom'.
Gospodine Šoja, počeli su pregovori stranačkih lidera u BiH o izmjenama Izbornog zakona u Neumu i to pod pokroviteljstvom i medijacijom američke i europske administracije. Što možemo očekivati?
Ako bi se sudilo po trenutačnom raspoloženju i interesima lokalnih kolovođa, teško će doći do dogovora bez snažnijeg insistiranja i pritiska stranih emisara i diplomata. Kao i posljednjih 26 godina, razlog zašto nema dogovora je isti: niko ne razmišlja o državi i njenim interesima već isključivo o ličnim i partijskim interesima. Nekima odgovara status quo, nekima ne i zato smo u pat poziciji koju može promijeniti samo neko jak sa strane koji bi porušio sve figure na našoj političkoj šahovskoj ploči. Ako se to ne dogodi, ništa od dogovora, ali bilo bi dobro za ovu državu kad bi Washington i Bruxelles bili čvrsto odlučni da se konačno riješe ključni problemi u našem Izbornom zakonu, odnosno Ustavu, naročito kad se zna da to u biti nije nimalo teško.
Ključne su dvije stvari. Prva je jednostavna: provedba presude Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu iz 2009. godine u predmetu Sejdić i Finci. Predugo se čeka provedba i teško je dati racionalan izgovor zašto se provedba izbjegava, a izbjegava se. Državni parlament može uraditi sve što je potrebno po kratkom postupku, uz nekoliko grama dobre volje, odgovornosti i kulture. Druga se odnosi na izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH i to je teoretski još lakše i jednostavnije pitanje. Dovoljno je samo da se nijedan uljez ne kandidira i da se pusti da izbor teče svojim prirodnim tokom, bez ikakvih diskriminirajućih vratolomija koje se predviđaju da se onemogući komšijska, pardon komšićska prevara. Ako već imamo anahron i apsurdan tropredsjednički sistem, oni koji ga žele popraviti, a mora se popraviti, umjesto što uzurpiraju mjesto koje im ne pripada, neka se bore za prelazak na jednopredsjednički sistem i neka se onda kandidiraju.
Ukratko: da li je teško uraditi ono što nismo htjeli uraditi od 2009. godine do danas? Nije, ni najmanje. Da li je teško ostaviti Hrvatima da biraju svog predstavnika? Nije, ni najmanje. Šta je potrebno? Dva grama političke i ljudske kulture. Prva slučaj svjedoči o našoj sklonosti ka rasizmu, a druga ka prevari. I jedno i drugo je sramotno, ali ko o tome kod nas razmišlja? Činjenica što ove dvije prejednostavne stvari kod nas i dalje liče na teško i nikako dosanjani san, zorno svjedoči u kakvoj nezdravoj i iščašenoj državi živimo.
Vjerujete li da će doći do dogovora, posebno u onom dijelu koji se odnosi na zahtjeve hrvatske strane, vezano za načela legitimnog predstavljanja, konstitutivnosti?
Dogovor o svemu je moguć osim o hrvatskom članu Predsjedništva BiH jer su i SDA i građanske struje po ovom pitanju snažno ujedinjene. Ovi drugi su čak radikalniji. SDA će koristiti svoj politički digitron kojim će izračunati koliko dobiva a koliko gubi ukoliko dozvoli da se sve odvija na najprirodniji mogući način i da Hrvati bez zapreka izaberu svog predstavnika koji je većini Hrvata po volji. Mislim da će im strani emisari donijeti neki tehnički kvalitetniji zapadni digitron koji bi mogao pomoći SDA da lakše obavi jednu jednostavnu matematičku operaciju. Da shvati da je za državu, za odnose u njoj i za vraćanje vjere u državu bolje pustiti Komšića niz vodu. Već dugo se ponašamo kao da je on važniji od države a ne obratno. Jedan od razloga zašto bi SDA mogla formalno biti za dogovor sa HDZ o rješavanju hrvatskog pitanja je svijest da bi se lako moglo dogoditi nešto što je potpuno apsurdno ali realno. Ne bi se, naime, trebalo iznenaditi da veći protivnici rješenja hrvatskog pitanja budu one partije koje je Komšić hladno izdao i koje bi mu tako pomogle da po četvrti put nastavi seriju „uspjeha“. Izetbegović se tome nada jer je to za njega idealno rješenje. On je, kao, bio za dogovor, lično je, tobože, uradio sve da zadovolji partnera, ali su drugi ispali krivi što dogovor nije postignut. Bio bi to dvostruki dobitak za SDA. Ostali svi bi ostali na gubitku. Ako to građanske oči ne vide, onda su ili politički slijepi ili ne žele vidjeti.
Snažnim, ma kako sa racionalne strane gledanja potpuno logičnim, protivljenjem ubacivanju u Izborni zakon BiH pomenutih diskriminacijskih vratolomija koje predviđaju stvaranje virtuelne izborne jedinice gdje jedan hrvatski glas na jednom mjestu nedopustivo vrijedi više nego hiljadu na drugom, SDP i Naša stranka bi zapravo pomogle Željku Komšiću da nas još četiri godine „zabavlja“ diplomatskim nezrelostima, političkim amaterizmom, intelektualnom ispodosrednjošću, jačanjem lažnog patriotizma, neukusnim populističkim egzibicionizmom, otvaranjem stalnog fronta i sukoba sa susjedima, ćutanjem o aferama koalicionih partnera... Drugim riječima da nastavi proces koji je on lično ubrzao i koji je bliže kraju nego početku: stvaranje potpune mentalne otuđenosti Hrvata od Bosne i Hercegovine, otuđenosti koja se među njima širi brže od korone.
Zadnjih dana su i Dragan Čović i Bakir Izetbegović najavili famozno otopljavanje odnosa Hrvata i Bošnjaka. Što to zapravo znači – plaše li se sankcija?
Znači da prva ljubav zaborava nema! Znači da su zajedno jači i da im je najbolje da ostanu zajedno. A opasnost od sankcija ih može samo još čvršće povezati, jer ako se sankcije budu ozbiljno provodile onda one mogu biti samo kolektivne, nikako parcijalne. Padaju ili svi ili niko. Ne bi me čudilo da je signal o potrebnom približavanju došao izvana, da se hrvatsko pitanje lakše riješi. To žele oni koji dolaze iz stranih centara moći. Žele što prije dovršiti predugu i otužnu priču o našem izbornom zakonu. Ako bude neke koristi od ove prirodne saradnje starih i više ili manje vjernih ili nevjernih saveznika, onda treba pozdraviti staru i novu romansu koja bi mogla iznjedriti rješenje pitanja za koje se misli da je nerješivo.
Britanski veleposlanik u BiH, Matthew Field, rekao je da će izbora na jesen biti. Je li to dobro ili loše s obzirom na to da je zakon neustavan, proglašen nevažećim, a još više, je li ovo potvrda kako nismo još uvijek suverena zemlja?
Uvjeravanja velikih sila da će se izbori održati su prevažna i ohrabrujuća i mislim da su ona tempirana u ovo vrijeme da se pošalje poruka našim vlastima da će im biti uzaludan pokušaj da se izbori odgode zbog nedostatka novca. Izbori se moraju održati po bilo kakvom zakonu, druge nam nema nažalost, a vrijeme do izbora treba mudro potrošiti u uvjeravanjima svih da su ovo najvažniji i sudbonosni izbori za BiH.
Najvažnija stvar koja se mora dogoditi, osim masovnog izlaska na izbore, je skeniranje glasačkih lista, njihova elektronska obrada i video nadzor, a sve s ciljem da se mogućnost krađe na izborima svede na minimum.
A da smo mi daleko od suverene države ne samo da svi znamo nego se ludački trudimo da to svaki dan dodatno i snažnije dokažemo. Blizu smo da nas proglase umobolnom državom.
Kakvim ocjenjujete rad gospodina Schmidta?
Teško je ocijeniti rad nekoga ko još faktički ništa nije uradio. Ako je ova Schmidtova „neaktivnost“ neko zatišje pred buru i dugo šahovsko razmišljanje pred nastavak igre u kojem će se u nekoliko poteza matirati oni koji ne znaju igrati kako treba, onda bi takav pristup trebalo pozdraviti.
Moj stav o visokom predstavniku od prvog dana nije se mijenjao. Užasavam se i pomisli da on postoji. Naime, postojanje institucije visokog predstavnika je sramota za svaku državu i ključni dokaz njene nesuverenosti i bijedne i nepodnošljive potčinjenosti i snishodljivosti. Zato bi za svaku takvu državu, ukoliko želi biti suverena i samostalna, prvi zadatak bio i ostao ukidanje institucije viskog predstavnika. Drugim riječima, ako visoki predstavnik ne koristi svoju moć da nameće pravična i pravedna rješenja u korist stanovništva a na štetu oligarha, on treba odmah napustiti BiH. Šta, na primjer, sprječava Christiana Schmidta da sutra donese obavezujući zakon o zabrani izgradnje mini hidrocentrala na teritoriju cijele BiH? Ili neke druge zakone u interesu države BiH, a koje naše korumpirano političko vodstvo nikad ne bi izglasalo. Suviše i previše moći se nalazi u rukama visokog predstavnika da je već odavno postalo nepodnošljivo, licemjerno i pogubno njegovo ćutanje i zatvaranje očiju u trenucima kad se sve pred našim očima raspada. Ukratko, ili neka donosi brzopotezne važne odluke – u interesu države naravno, a ne u interesu pojedinaca – ili neka napusti našu zemlju. Vrlo rado bih mu bio glavni savjetnik pa bi se brzo vidjelo kako se lako može riješiti bilo koje pitanje u ovoj zemlji. Ne treba imati milosti prema osobama koje nemaju milosti.
Smatrate li da su Hrvati opravdno nezadovoljni položajem u BiH i stoje li njihove teze da ih se diskriminira u pretvara u manjinu?
Nije lako odgovoriti na ovo naizgled lako pitanje. Uvijek sam tvrdio da je svaki pošteni Bošnjak ugrožen kad je ugrožen bilo koji Hrvat i obratno. Ono što rade najgori ljudi iz bilo kog naroda nanosi štetu najboljim ljudima iz svakog naroda. Ali da je položaj hrvatskih građana u BiH (rukovodstvo ne računam) svakog dana kompliciraniji, tu nema ni najmanje sumnje. Svaki naš narod dvostruko je ugrožen: od vlastitog rukovodstva i od nesavjesnih i podlih pripadnika drugih naroda. Taj dvostruki udar je strašan i neizdrživ ali on je naša stvarnost već četvrt stoljeća. A nevinih nema. U hrvatskom slučaju naročito je teško podnijeti to što stotine hiljada ljudi ne shvataju da pitanje hrvatskog člana Predsjedništva BiH ne treba gledati kroz prizmu njegove važnosti ili kroz personalnu prizmu već isključivo kao moralno i dobrosusjedsko pitanje. Pitanje je potpuno nevažno jer član Predsjedništva nema skoro nikakva ovlašćenja pa je svejedno ko će lošije predstavljati narod iz svojih limuzina. Istovremeno, uopšte nije bitno ni ime kandidata koji će, prevarom ili bez prevare, biti izabran. Ono što jedino treba gledati i o čemu treba suditi je činjenica da je izgleda ogroman dio jednog naroda spreman, nažalost, prevarati drugi narod, s kojim dijeli hljeb i sudbinu, misleći da je to potpuno ispravno, demokratski i legalno. Možda i jeste, ali onda se ne treba čuditi veoma negativnim posljedicama. A posljedice su važnije od forme. Forma je hladna i kruta, a posljedice su često zapaljive i fatalne.
Što znači građanska država onako kako je vidi SDA i druge bošnjačke stranke? Zašto Hrvati i Srbi imaju otpor prema tome?
Građanska država je bolja i daleka budućnost Bosne i Hercegovine, a koliko će vremena proteći dok se ne porodi to zdravo biće zavisiće od ponašanja onih koji se za građansku državu zalažu. Iz iskrenih ili neiskrenih razloga, svejedno, a ima i jednog i drugog naravno. Ovako kako smo krenuli, odnosno započeli izgradnju građanske države, meni to liči na postavljanje temelja za kuću u živom pijesku. Ne treba kriviti one koji zagovaraju ovakvu državu. Istorijski je lako dokazati da svaka najbrojnija nacija u višenacionalnoj državi stremi ka unitarizmu i to je sasvim prirodno. Pogledajmo samo istoriju Kraljevine Jugoslavije gdje su se Srbi ponašali identično kao danas Bošnjaci. To je nešto što treba razumjeti, ali i otvoreno upozoriti. Istovremeno, u Kraljevini Jugoslaviji Hrvati i Slovenci su se ponašali kao danas Srbi i Hrvati. Oni koji ne žele unitarnu državu uvijek su odlučno stavljali do znanja da bi jedino mogli prihvatiti zajedničku državu ukoliko bi bila federalna. Oko tog pitanja sve se lomi.
Stoga izgradnja građanske države u BiH ne smije biti sinonim za izgradnju centralističke i unitarne države jer je to dvoje moguće odvojiti. Ako se o tome vodi računa prije i lakše ćemo izgraditi građansku državu. U suprotnom nećemo nikad. Moj je utisak da u je glavama skoro svih pristalica građanske ideje i građanske države ona sinonim za unitarizam. U trenucima kad se već godinama sva tri konstitutivna naroda neprestano udaljuju jedan od drugog potpuno je kontraproduktivno graditi državu gdje ćemo svi tobože biti isti i isto misliti. Otud i moja priča o živom pijesku i zato ne prestajem ponavljati da je bolje biti različit a imati istu viziju budućnosti stvorenu na temeljima dogovora, zdravog razuma i poštovanja.
Po mom mišljenju dvije stvari je veoma važno uraditi. Prvo steći svijest da građansko nikad ne smije oholo ponavljati da je superiorno u odnosu na etničko. I obratno, naravno. Mnogo dobrih i časnih ljudi prigrlilo je danas i jednu i drugu ideju i zato je bitno da i jedni i drugi shvate da iznad njih i njihove privrženosti jednoj ili drugoj koncepciji postoji nešto što je mnogo važnije: društvo i država i da građansko i etničko mora neprestano djelovati zajednički i komplementarno a ne takmičarski i isključivo. Mi smo nažalost daleko od te svijesti jer je u nama ostalo nešto jače od nas, nešto što nas ludački tjera da drugog radije prevarimo nego se s njim dogovorimo.
Ukratko, ako pristalice građanske koncepcije budu dobronamjerni, mudri i strpljivi, njihov san će se ostvariti u dalekoj budućnost, a ako budu nametljivi i isključivi živjećemo doba stalnih sukoba u kojem će se sukobljavati ne samo tri naroda već i pristalice građanskog i etničkog.
Na koji način vratiti povjerenje u institucije ove zemlje kada se ni presude Ustavnog suda ne poštuju?
Ovo je vjerovatno najteže pitanje na koje je najlakše dati odgovor jer je vraćanje povjerenja ne samo u institucije nego općenito, povjerenja u ljude, društvo i državu postalo skoro nemoguća misija. Toliko toga su zarad materijalne dobiti zli ljudi uradili, toliko toga su porušili, toliko štete napravili, a prave i dalje, toliko su toga kompromitirali i obesmislili, da će nam trebati desetljeća da se oporavimo i vratimo na nulu.
Najgore što se može dogoditi jednoj državi je da postane država u kojoj su ubijeni razum i kultura, pravda i pravosuđe, vjera i nada... Bez razuma i kulture država liči na invalida, bez pravde i pravosuđa liči na džungu, a bez vjere i nade liči na mrtvo more. Ne možemo ni plivati ni potonuti. I zato je najbolje što prije pobjeći iz tog stanja, a pobjeći i vratiti povjerenje moći ćemo samo onda kad odlučimo graditi kuću koja počiva na dogovoru i mogućem a ne na pojedinačnim sebičnim željama i nemogućem.
Dnevnik.ba