Senka Marić (1972, Mostar, BiH) spisateljica, pjesnikinja, esejistica i književna prevoditeljica. Nedavno je u nakladi sarajevskog "Buybooka" objavljen njen novi roman "Gravitacije". Autorica je tri zbirke poezije i romana "Kintsugi tijela". Dobitnica je nekoliko književnih nagrada, između kojih se ističu europska nagrada "Vitez/škinja poezije“ 2013., prva nagrada "Zija Dizdarević“ 2000., te nagrada "Meša Selimović“ za najbolji roman objavljen 2018. na teritoriji Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Urednica je internetskog portala za književnost, kulturu i umjetnost strane.ba. U razgovoru za Dnevnik.ba, Marić govori o novom romanu "Gravitacije", junakinjama Hibi, Đulsi i Miki koje su čitatelji/ce zavoljeli, ženama u književnosti i književnosti koju pišu žene.
Vaš novi roman 'Gravitacije' već je osvojio publiku u regiji. Istraživali ste žene, ženska iskustva, pa koliki je taj prostor slobode za žene, koliko ga je teško osvojiti i kako se to mijenjalo generacijama od Hibe i Đulse do Mike?
Odgovor na to pitanje u osnovi vrlo je kompleksan. Neupitno je da se mnogo toga promijenilo u tih sto godina. Rezultati feminizma su neupitni i neizmjerno značajni. Na prostoru bivše Jugoslavije socijalizam je uradio jako puno za položaj žene u društvu. Prostor slobode danas je neuporedivo veći. Međutim, ono što je mene zanimalo kroz pisanje ovog romana jeste pitanje intimne slobode i onoga što radimo s njom. Mika, glavna junakinja mog romana, gledano s izvana, u društvenom smislu, ima sve slobode. Ona je razvedena majka tinejdžerke, univerzitetska profesorica, stambeno i ekonomski situirana. Tako posmatrano, ne bi se reklo da joj bilo šta nedostaje. Ipak, u intimnom smislu Mika ne zna šta da radi s tom slobodom, i ne osjeća se slobodnom. Ona je uplašena, nesređena žena koja pokušava da pronađe smisao, sigurnost i pravi put koji bi osigurao osjećaj sreće ili barem stabilnosti.
Neću pitati što vas je inspiriralo, nego što vas je potaknulo da pišite jedan ovakav roman, naoko lagan, prozračan roman koji se čita lako, uz kavu, ali nakon pročitanog, nesumnjivo ostaje gorčina, nezadovoljstvo, poziv za promjenu, poziv da kao Mika uronimo?
Jako dugo sam radila na ovom romanu i pokušavala da nađem pravi način da iskažem sve što želim reći. Ideja za pisanje je došla nakon što sam, godinama nakon njene smrti, čula za jedan događaj iz života moje nene Đulse, tatine majke, koju za njenog života, kao osobu, nikada nisam razumjela. Ta priča me je izrazito potresla i onda sam krenula da izmišljam i rekonstruišem njen život, te paralelno pokušavam ispričati priču žene koja je naša savremenica. Kao posveta mojoj neni, Đulsa u romanu je zadržala ime Đulsa i događaj o kojem govorim je upisan u tekst, iako je ipak sve ono što roman iznosi većim dijelom fikcija. Pokušavala sam da tematiziram pitanja lične slobode u intimnom smislu, te propitam okvir koji se nameće ženama, šta je ono što jedna drugu generacijski učimo i koliko su te lekcije u osnovi poučne, a koliko su ograničenja koja nas usporavaju ili možda čak trajno onemogućavaju da stignemo tamo gdje želimo. Dakle, tu se možda najviše od svega radi o kontekstu, koliko nas on uslovljava i koliko mu se moguće oteti. Možda se sve to zajedno svodi na pitanje da li je karakter sudbina ili je sudbina karakter. Odgovor na to pitanje, vjerujem, možemo naći samo pojedinačno, svako za sebe, ostavši sami sa sobom, „uranjanjem“.
Koliko mi kao žene nosimo druge žene iz naših okruženja i obiteljskih prošlosti u sebe i u kojoj mjeri to utječe na naše živote? Kako nas ta iskustva oblikuju?
Vjerujem da smo neodvojivi od konteksta. On stvara naša uvjerenja o mogućim načinima življenja. U pokušaju da shvati kako treba živjeti, Mika se okreće svojim nenama, Hibi i Đulsi, koje su je odgojile i koje su dvije sasvim različite, sasvim suprotne žene, dva nepomirljiva pola, dva suprotstavljena principa. Rastrgnuta između njih Mika pokušava pronaći odgovore. Pozicija je gotovo pa nemoguća. Što više pokušava dokučiti istinu Mika je sve dalje od nje. Željela sam reći da postoje svi ti proživljeni životi koji nas okružuju, na kraju postoji i sva ta književnost koju smo pročitali, filmovi koje smo gledali, sve druge umjetnosti, nauka koja pokušava dati čvrste odgovore, ali ništa od toga nam ne nudi pouzdan odgovor na pitanje kako živjeti.
U kojoj se mjeri razlikuju društvene konvencije kada ste vi bili tinejdžerica u odnosu na tinejdžerice danas? Znam da nije prošlo baš puno godina, ali je ipak prošlo dovoljno da bismo mogli očekivati promjene.
To mi je teško procijeniti. Čini mi se da danas postoji puno više slobode, ali nisam sigurna koliko je ona fiktivna, a koliko realna. Tu se opet vraćam na pitanje intimnog osjećaja slobode. U vanjskom smislu ona je opet neupitna, ali nisam sigurna koliko je zaista prisutna u vlastitom osjećanju sebe. Koliko je današnje djevojke osjećaju zaista organski, koliko su sretnije, zaista ne znam.
Koliko vam je bilo izazovno rekonstuirati taj jedan svakodnevni, da ne kažem, dosadni vanjski život koji je iz dana u dan sve isti, a u ženama koje se kreću kroz njega se događaju iznimne unutarnje drame, pitanja vlastite slobode, izbora, savjesti, zatiranja želja, prilagođavanja drugima?
Bio je to veliki izazov, jer Gravitacije su u neku ruku „roman stanja“, ako tako nešto postoji, poput Racinovih drama. Na različite načine sam pokušavala da se držim dramskih principa pri pisanju ovog romana. Insistirala sam i na repetitivnosti, pogotovo opisujući Đulsin život, ali je naravno bilo važno da to ne postane zamorno, dosadno, a ni komično. Komični efekat sam nastojala postići kroz neke epizode s Hibom, što je zamišljeno kao male katarze koje stoje kao kontrapunkti težini Mikinog i Đulsinog života. Njih dvije su date iz unutrašnje perspektive, kroz njihove vlastite glasove, da bismo u potpunosti osjetili njihove unutarnje razdore, dok je Hiba postavljena kroz vanjsku perspektivu, o njoj saznajemo ono što nam Mika ispriča, i u tom smislu Hiba predstavlja protutežu. Bilo je jako zahtjevno postići mjeru, ravnotežu narativa i nadam se da sam u tome uspjela.
Oduševio me jezik romana. U Hercegovini se taj govor više nije zadržao? Koliko vam je bilo izazovno rekonsturirati ga, izvući ga, pretpostavljam iz vlastitih sjećanja i djetinjstva?
Generalno u pisanju, važan mi je jezik. U Gravitacijama postoje dva narativna glasa, Mika i Đulsa, te treći, Hibin, koji citira Mika. Bilo je izuzetno važno da se ti glasovi sasvim razlikuju i da se likovi okarakterišu isključivo kroz glasove. Nisam koristila nikakva druga sredstva kojim bi se glasovi odijelili jedan od drugoga. Nisam olakšavala čitateljima, željela sam da zaista urone u tekst, i kroz jezik osjete likove. Svaki drugi pristup činio mi se kao banaliziranje i podcjenjivanje publike, ali i narušavanje atmosfere teksta. Jezik kojim govore Đulsa i Hiba je jezik Mostara iz vremena mog odrastanja. Moji roditelji su radili i mene je odgajala moja nena Zehra, mamina majka. To je bila jedna fantastična, neizmjerno zabavna i jaka žena, feministkinja kojoj možda i nije bilo sasvim jasno šta je feminizam. Mnogo je čitala i jako je voljela jezik. Njen jezik je bio bogat, sočan, razigran i ostao je zauvijek utisnut u mene. Dala sam ga i Hibi i Đulsi, te prilagodila njihovim karakterima.
Ono što je svakom čitatelju ostavljeno na izbor je zadnja epizoda s Mikom koja je uronila u bazen i zadržala dah. Što zapravo tim 'uranjenjem' želite reći, a posebno, zašto je, i u ovom romanu, važna grčka mitologija kao i zbor žena? Ponavljanje obrazaca, ponavljanje života?
U kontekstu onoga što roman pokušava iznijeti, time sam željela reći da je jedino mjesto na kojem se možda može naći odgovor to uranjanje u sebe same. Da li ćemo tamo nešto naći opet zavisi samo od nas. Zanimljivo mi je da vidim da različiti ljudi kraj romana čitaju drugačije, svako u skladu sa svojim vlastitim osjećanjem svijeta. A to i jeste ono što sam željela postići, ili možda tačnije rečeno propitati. I u ovom romanu, kao i u prethodnom Kintsugi tijela, okrećem se grčkoj mitologiji i književnosti, jer to mjesto, koje smatramo početkom u našem Zapadnom civilizacijskom krugu, po meni jeste mjesto gdje se po prvi put postavljaju sva pitanja kojima se i danas bavimo, te vjerujem da je sve te mitove upravo zbog toga važno nanovo čitati iz svake epohe.
U Gravitacijama, koje predstavljaju svojevrsnu Mikinu potragu za istinom, pojavljuje se Kasandra, proročica, čija je sudbina bila da iako zna istinu u njena proročanstva niko ne vjeruje. S druge strane u romanu je prisutan i hor žena, koje predstavljaju parodiranje grčkih horova, kao instance koja zna istinu, predstavlja zlatnu sredinu društva koje ima pouzdan sistem vrijednosti, te upozorava junaka na krivicu i tragičnu sudbinu koja će ga sustići ako se usudi da traži više od onoga što mu je dato. Hor žena u Gravitacijama pjeva, govori, nariče, vrišti, ali sve to rade na nekom nepoznatom jeziku koji niko ne razumije. Danas ne postoji stabilna tačka koja se oslanja na stabilan sistem vrijednosti na koji bismo se mogli osloniti. Sami smo. Možda je ovo iznad svega roman o samoći.
Roman nesumnjivo spada u žensko pisanje, ali se ne obraća samo ženama, odnosno, bilo bi možda puno korisnije za društvo kada bi o njemu i poukama koje nosi govorili i muškarci? Koliko ste uspjeli u želji da preneste jednu opću, univerzalnu poruku?
Važno je napraviti razliku između pojmova žensko pismo i književnosti koje pišu žene. Prvo je poetički pravac, a drugo odrednica roda autora/ice. Te dvije stvari se međusobno ne podrazumijevaju. Volim vjerovati da je moja književnost i jedno i drugo. Iz nekog razloga postoji veliko nerazumijevanje onoga šta je žensko pismo, čak i među ljudima koji se bave književnošću. Žensko pismo bi bilo, između ostalog, samosvojstveni glas koji progovara s margine, glas Drugog, glas koji ne dolazi iz centra. I naravno, žensko pismo mogu da pišu i muškarci.
Zaista se nadam da ovaj roman može da prenese jednu univerzalniju poruku i da tematiziranje ženskog iskustva može da kaže priču koja je veća od iskustva jedne žene. Besmisleno mi je da mi već vjekovima čitamo književnost koja za glavne likove ima muškarce i koja tematizira različita muška iskustva i kroz sve to čitamo univerzalna značenja, a da isto to ne možemo očekivati od romana koji tematiziraju ženska iskustva i za glavne likove imaju žene. Univerzalnost značenja se postiže na druge načine, prvenstveno kvalitetom teksta, a ne rodnom ili poetičkom odrednicom autora/ice. Svako drugo čitanje u svojoj osnovi nema književni problem, koji bi morao biti centralni i jedini relevantan, nego probleme druge prirode, gdje bi mizoginija stajala na prvom mjestu.
Kada se autorice u našoj regiji svede pod 'žensko pismo', znači li to i da ih se manje priznaje, vrednuje njihova djela, slabije pišu književne kritike, teže ostvaruju 'dobit' u odnosu na muške kolege?
Tu se radi o već spomenutom brkanju pojmova. I nepoznavanju teorije. Mnogi misle da je žensko pismo chick-lit, ljubavni romani i slično. Ali, uloga pisaca, kao i izdavača i kritičara, između ostalog je i u tome da obrazuju publiku. Lično, ne obazirem se previše na takve stvari. Koncentrisana sam na to da pišem, onako kako želim i da pišem što bolje mogu. Što žene budu više i bolje pisale takvi stavovi će sve više biti prevaziđeni.
Zašto Gravitacije?
Svi smo određeni kontekstom, svi negdje gravitiramo htjeli mi to ili ne.
Dnevnik.ba