StoryEditor
ZLOČIN BEZ KAZNE

Posljednji Hrvat Grabovice - Drago Mandić: Bez pravne odgovornosti za etničko čišćenje Hrvata nema pravog suživota

Jurija MilovićPiše Jurija Milović  /  08.09.2021., 10:45h
U "časnoj“ borbi "časne“ i "oslobodilačke“ vojske Armije BiH, Grabovica je proglašena opravdanim vojnim ciljem, a trideset i troje ubijenih Hrvata proglašeni su kolateralnim žrtvama. Za tijelima devetnaest žrtava se traga i danas. Zločin je počinjen u okviru vojne operacije "Neretva 93" čiji je cilj bio ovladati prostorima Konjica, Jablanice, Mostara, pa sve do Neuma.

Život u Grabovici prije rata

Grabovica je bila maleno hrvatsko selo sa četrdesetak hrvatskih obitelji. Živjeli su u miješanoj sredini sa susjedima Bošnjacima iz okolnih sela.

"Nikakvih problema nikada nije bilo. Nismo se tolerirali. Mi smo živjeli pravim suživotom! Djeca su imala 6 i 3 godina te kobne 1993., a ja sam, u to vrijeme, držao restoran na mjestu gdje je i danas. Već u ožujku 1993. su postavljeni punktovi. Osjetila se napetost", rekao je Drago Mandić za Dnevnik.ba

Početak sukoba

Prvi napad na selo bio je 10. 5. 1993., kad je Grabovica i pala.

"Napadnuti smo sa svih strana, a u napadu su ubijena dva HVO vojnika. Sposobni su odvedeni u logor u Jablanicu.'Ako želiš da ti djeca žive - vodi ih iz Grabovice', rekao mi je susjed Bošnjak nedugo nakon što je Grabovica osvojena.

Mandić je tako i učinio. 

"Djecu sam poslao u Mostar, zatim dalje na obalu, na sigurno. Ja sam ostao. Kuću su mi odmah zapalili, a ja sam se povukao u planine. Noću bih silazio do kuće po vodu. Područje su uskoro minirali. U lipnju sam se, preko planine, povukao u Mostar. Ostao sam sam. U Mostaru sam opet bio vojno angažiran. Počeo sam raditi u hotelu 'Ero' 1994., a radio sam 25 punih godina“, izjavio je. 

Etničko čišćenje Hrvata Grabovice, rujan 1993.

"Na Malu Gospu je počeo pokolj. Pobili su sve civile koje su pronašli, a onda su prešli s druge strane rijeke.Jedinica ABiH 'Čedini vukovi' upala je u selo. Pobili su sve Hrvate na koje su naišli. Ovdje, u našim kućama u Grabovici, je bilo izbjeglica muslimana iz Stoca i Čapljine. 'Vukovi' su znali koga zaobići, a koga ubiti S druge strane rijeke su ubili petero", nastavlja Mandić i dodaje da su to bile zvijeri, ane ljudi. 

"Pijani i drogirani masakrirali su i mučili civile.Treći dan od pokolja mini bus je došao i preostale civile odvezao u logor u Jablanicu, među njima – moga oca i majku, njih ukupno 17. Ubijena su 33 civila. 11 tijela je razmijenjeno, a za 19 njih se još uvijek traga“, izjavio je. 

Preživjeti pokolj

"Nažalost, ratne strahote zauvijek oblikuju čovjeka. Svaki dan padaju granate, puca se, ubijaju se žene, djeca. Kad sve to vidiš – okameniš", rekao je.

Mandićeva se obitelj u Mostar vratila 1994. godine. Živjeli su do tada, u iznajmljenom stanu, u kojem su on i supruga odgodili djecu, a u Grabovicu su se vratili prije pet godina. 

"Grabovica je danas prazna.Selo i crkva u ratu su spaljeni do temelja.Uz Božju pomoć obnovili smo desetak kuća, ali se nikada nitko nije vratio. Dođu vikendom, ili ljeti na par tjedana", objašnjava. 

U svom na svom

"Ja sam ovdje najsretniji. Tu sam na svom, tu sam se rodio. Supruga i ja jesmo sami, ali eto, Bog je s nama. Sadimo baštu, preživljavamo. Nemamo sekundarna primanja, pa nam je COVID-19 jako teško pao. Još uvijek ne ostvarujem prava na mirovinu", ističe. 

Njegov je restoran poznat po kozletini. Otvorio ga je u obnovljenoj kući. 

"Najveća radost je što smo na svom. Da nam jedna plaća ostane - dobro nam je. Svatko nam dođe, svi su dobrodošli", govori i dodaje kako "mržnja razara". 

"Jesmo nastradali, ali naša vjera nas uči oprostu. Drago mi je da dobrih ljudi ima među svima. Psihički sam jaka osoba i vjera me nosi. Nedjeljom idemo na misu u Jablanicu, a jednom mjesečno se održava misa u crkvi u Drežnici. Tu obnavljam dušu. Svoju djecu sam isto odgojio. Da budu ljudi. Kad smo se tek vratili bilo je nekoliko manjih incidenata, a nikad nisam osjetio energiju odvojenih života. U svojoj lokalnoj zajednici živimo mirnim i spokojnim suživotom“, rekao je. 

Zločin bez kazne

Za ovaj ratni zločin bio je 10. rujna 2001. optužen ratni zapovjednik Armije BiH Sefer Halilović, po zapovjednoj odgovornosti. U optužnici je navedeno da Halilović nije poduzeo mjere za sprječavanje pokolja u Grabovici. Haaški sud oslobodio ga je odgovornosti za slučaj Grabovica.

Po izvršenju pokolja cijelo područje Grabovice bilo je blokirano s ciljem prikrivanja zlodjela. Postavljeni su punktovi, sa svih strana, da se ne može saznati ništa o masakru. Ni policija, ni UNPROFOR, ni mediji -  nitko nije mogao ući u Grabovicu.

Najmlađa žrtva bila je Mladenka Zadro koja je imala  4 godine.

Drago Mandić:

„To najviše boli. Da je makar netko osuđen. Postoji zapovjedna odgovornost. Mi 27 godina čekamo na pravdu. Kad ovdje nema pravde – nek' im Bog sudi. Jedino ta kazna neka ih stigne. Boli što ne znamo gdje su tijela. Pretpostavlja se da je Mladenka Zadro, zajedno s majkom, bakom i djedom, na dnu Neretve. Da nam barem kažu gdje su. Da odemo odati počast. Da bacimo cvijeće u Neretvu i oprostimo se. Radi se o etničkom čišćenju. To boli i susjede Bošnjake. Žrtva je žrtva. Rane još nisu dobro zarasle.

Ako se ovaj zločin ne osudi – nema pravog pomirenja. Onemogućava nam se suživot“, Drago Mandić, rujan 2020.

Drago Mandić sa suprugom danas živi mirnim životom. Kao prvi (i jedini) hrvatski povratnik u Grabovici nada se boljoj budućnosti. Kao izuzetno religiozan čovjek – zna da Božjem sudu nitko ne može pobjeći. Kao racionalno biće, ipak, želi vjerovati da će institucije Bosne i Hercegovine, kad-tad, odraditi svoj posao.

19. rujan 2021 05:43