StoryEditor
ŽIVOTNA ISPOVIJEST

NIJEDAN NIJE PAO, NIJE PALA NI SREDIŠNJA BOSNA Pilot Batalija: Zvuk helikoptera bio je blagovijest

Gloria LujanovićPiše Gloria Lujanović  /  30.08.2021., 15:00h
Goran Batalija, pilot rodom iz Viteza vozio je helikopter HVO-a iz opkoljene Lašvanske doline za Split. Pilot HVO-a tijekom opsade Središnje Bosne u splitske Firule letio je iznad 4 kilometra nadmorske visine, helikopterom, predviđenim za letove na 2 kilometra nmv. Više od 120 letova, preko 1500 ranjenih branitelja i više od 200 ranjene djece iz Lašvanske doline spašeno je tim letovima. Nije bilo brda pod kontrolom Armije RBiH s kojeg se nije pucalo na helikopter, međutim, nikada nije oboren. Nijedan nije pao nikada, nije pala ni Središnja Bosna, ponosno priča Goran Batalija u razgovoru za Dnevnik.ba.

Goran Batalija jedan je od (ne)znanih junaka obrane Lašvanske doline. Batalija je pilot HVO-a koji je  od rujna 1993. godine pa sve do veljače 1994. godine kada je prekinuta opsada Središnje Bosne upravljao helikopterom koji je bio jedina veza Središnje Bosne s ostatkom svijeta. U intervjuu za Dnevnik.ba Goran Batalija, pilot HVO-a prisjeća se ratne 1993. godine i  još jedne bitke Hrvata za opstojnost - one na nebu.

"Jedini način da netko dođe u Središnju Bosnu za vrijeme opsade 1993. godine bio je s nama, helikopterom, drugačije se jednostavno nije moglo. Bili smo u okruženju", počinje priču Goran Batalija.

Helikopteri MI- 8 jedina veza Hrvata Središnje Bosne s ostatkom svijeta 

Prvih nekoliko mjeseci opsade, s proljeća 1993. godine, prisjeća se, prijatelji piloti iz Splita dolazili su helikopterom u Lašvansku dolinu, što je također bilo rijetko, tek nekoliko letova.

"Sve više ranjenih je bilo, iz dana u dan se taj broj povećavao, branitelja, civila. U rujnu 1993. godine piloti iz Središnje Bosne prebačeni su, također, helikopterom u Hercegovinu".

Batalija je do tada bio zapovjednik 4. larda Protuzračne obrane HVO-a Središnje Bosne.

"Od Hrvatske smo dobili dva helikoptera. Ruski su piloti netko vrijeme bili sa mnom, letjeli iz Hercegovine za Središnju Bosnu, a onda dalje sami. Nekada je bilo 10 ili 12 letova danju, ostalo sve noću", govori.

Prvi let bio je 3. rujna 1993. godine kada su letjeli piloti Hrvati rođeni iz BiH, ali iz HV-a.

"Prvih mjesec danas smo letjeli iz Gruda jer je tamo bio Glavni stožer HVO-a, onda smo prebačeni u Posušje i tamo nam je bila stalna baza. Osnovano je Ratno zrakoplovstvo HVO-a  pa smo se svi prebacili tamo i iz Posušja letjeli u Središnju Bosnu pa za Split, u bolnicu Firule".

U Posušju se u helikopter, kako kaže, utovari MTS i medicinska oprema, i onda lete u Središnju Bosnu. "Kada je bila u pitanju Središnja Bosna, nije se gledalo što i kako, nego se doslovce samo trpalo za nas, tu treba najviše zahvaliti generalu Rojsu". 

Središnja Bosna kao Vijetnam  

"Slijetali smo na jednu njivu, između Bučića kod Novog Travnika i Mošunja u Vitezu. Tu kad sletimo, istovari se što je za naše, unesu se ranjenici i onda odmah idemo za Firule u Split, ispred tamošnje bolnice bilo je sletište".

Potom, idu, kako kaže, natrag u Posušje i ako je noć dobra, nekoliko puta zaredom.

"Kada je ružno vrijeme nažalost nismo mogli letjeti, kada se navikneš više ti nije ni strašno".

Po helikopteru su pucali, kako kaže svi.

"Armija RBiH kada nas čekiraju da letimo upotrebi sve što ima da nas obori - topove, PZO, a onda praviš sve manje i manje krugove tijekom slijetanja da te ne mogu dohvatiti. Prije rata smo gledali kako je bilo to u Vijetnamu, a onda se to tebi pred očima zbiva".

Nebo oko nas bliješti, govori Batalija, i nemaš osjećaj više ni za što osim da sretno sletiš  i učiniš nešto za svoj narod.

Da smo barem mogli svakodnevno letjeti 

"Nama nisu trebali nikakvi zapovjednici, niti nam je tko govorio kada ćemo letjeti. Jednostavno, ako vrijeme bude ok, letimo, uostalom, potreba za tim letovima je bila svakodnevna nažalost, a nekada jednostavno jer je bila zima, u Središnjoj Bosni su zime teške zbog magle, nismo mogli. Da smo barem mogli svakodnevno letjeti".

Za vrijeme opsade Središnje Bosne trajala je zabrana letova iznad BiH.

"Mi smo to, svjesno kršili na neki način. Naš helikopter je bio transportni, izvlačili smo ranjenike. Pratili su nas NATO-ovi zrakoplovi nekoliko puta kad smo letjeli u dolascima i odlascima. Nekada bi se znalo dogoditi da nam ne daju dalje ići pa se vratimo".

U Središnjoj Bosni 1993. godine sve je bila improvizacija, čini se danas, 25 godina nakon rata. Bolnica je bila u crkvi, vojsku je činio naoružani narod, vode i struje nije bilo godinu dana. Slično je bilo i s tim helikopterima.

"Namjena helikoptera bila je da on leti maksimalno 2 kilometra do prve linije. Također,  da leti nisko, što nama nikako nije odgovaralo zbog konfiguracije terena u Središnjoj Bosni jer su sve isturene kote na brdima držali pripadnici Armije RBiH. Morali smo letjeti 4 kilometra u visinu, nekad smo prelijetali i više od ta 4 kilometra zbog protuzračnih napada Armije RBiH, to je riskantno, ali je bilo uspješno".

U ratu su, kako kaže, svi riskirali vlastite živote, pa tako i on kao pilot.

Let iznad 4 kilometra visine 

"Letjeli smo na nepredviđenim visinama potpuno neopremljeni za takve letove. Ni mi ni helikopter nismo bili opremljeni za takve letove. Ali to je rat i borba. Nismo imali opremu za disanje na tim visinama".

Letovi su trajali sat i pol.

"Iz Posušja letimo, potom pređemo Vran, Uskoplje, pa onda Zabrđe je bilo treća crta koju prelazimo, to je kontrolirala Armija RBiH, i onda slijećemo".

Uzlijetali su u spirali na 4 kilometra visine, kretali prema Posušju i Splitu.

"Kad krenemo iz Posušja za Bosnu, pa se vratimo u Posušje, to traje nekih sat i pol, ako je vrijeme ok", govori.

Na pitanje, je li mobiliziran u Zrakoplovstvo HVO-a, Batalija sa smiješkom odgovara:

Prevezli više od 1500 ranjenih branitelja i više od 200 djece 

"A tko je mobiliziran u Središnjoj Bosni? Pa mi smo bili dragovoljci. Ostali smo tu jer smo branili svoje obitelji. Moja je obitelj bila u Vitezu za vrijeme rata. Nema te tko natjerati. Ja sam sebi rekao da idem raditi u ratu ono što najbolje znam, a to je voziti helikopter".

Batalija i piloti iz Zrakoplovstva HVO-a, koje je, kako kaže, bilo malo ali uspješno, prevezli su više od 1 500 ranjenih hrvatskih branitelja iz  Lašvanske doline u Split.

"Oni već čekaju kad mi sletimo na tu njivu gdje je bilo improvizirano sletište. Nikad motor nisam ugasio kad bismo tu sletjeli. Izvadi se ono što je za bolnicu, unesu se ranjenici i odmah uzlijećeš prema Splitu. Nema se tu vremena gasiti motor, pa to je bitka za svaku sekundu nečijeg života".

Liječnici u Novoj Biloj, kako kaže, nisu imali ništa od potrebne medicinske opreme. Sve je bilo  čista improvizacija.

"Teško je gledati tako ranjene ljude. Uvijek sam se nadao da nismo prekasno došli, da će im životi biti spašeni u Splitu. Naši u Biloj nisu imali ništa, ni krvi ni opreme, iako smo se mi trudili dovesti što više toga, ali nikad nisi mogao dopremiti koliko je bilo potrebno. Sve što smo radili bila je kap u moru onog što je ljudima trebalo. Ali to je kao kad si u pustinji, sretneš nekog pa ti da čašu vode, možda je to najbolji opis toga što su ti letovi značili za naše ljude".

Kad god dođeš, dođeš kasno 

Imali su tri člana posade - dva pilota i mehaničara, a zadržavanja na sletištu kod Bučića i Mošunja trajali su maksimalno 10 minuta.

"Dovezu ranjenike na konjskim kolima, mi, piloti ne izlazimo iz kabina, samo mehaničar otvori kabine, oni se unesu, on njima tad kaže 'gotovo i sretno', i dalje idemo. Mahneš im kroz tu kabinu i to je to, nema se tu vremena, ne puno, nego nemaš vremena. Dođeš im, praktično, sa zakašnjem od 10 godina recimo. Problem je uvijek bilo vrijeme, zime jake i magla u Lašvanskoj dolini, to su uvjeti za sve samo ne za letove".

Batalija ističe i susrete s ranjenicima ispred splitskih Firula.

"Oni dođu na sletište na Firulama, na štakama i hoće nazad u Središnju Bosnu, svi su uglavnom vraćali s nama. Malo dolje budu, zaliječi ih se i opet ovdje nazad na linije". Prisjeća se i dvojice heroja obrane Lašvanske doline, Tomislava Križanca i Đokca-Plavčića.

"Odvezli smo ih u Split kao ranjene, nekoliko su dan samo bili, i čekali kad ćemo opet letjeti. Vrijeme je bilo užasno nekoliko dana. A onda je taj, pokojni, Tomo meni govori 'daj meni da letim kad vi nećete', htio je sam voziti helikopter. Nažalost, dovezli smo ga ponovno, bilo je nekoliko dana na linijama i poginuo. Vratio se s Firula na štakama. Na desetine ih se tako vratilo ponovo na bojišnicu".

Na helikoptere se pucalo kada su letjeli iznad BiH uglavnom s položaja Armije RBiH. Međutim, Batalija ističe kako se najviše pucalo kada bi slijetali prema Lašvanskoj dolini.

Nema brda s kojeg  nisu pokušavali oboriti  

"Nema brda s kojeg nas nisu pokušavali oboriti, u isto vrijeme pucaju sa Slimena, Zabrđa, Grbavice, s brda ispod Guče Gore kojeg je Armija RBiH kontrolira, ne mogu se sjetiti sad kako se ta kota zvala, čak iz Mahale".

Helikopter, ističe pilot Batalija, ne donese puno, ali samo narod zna što im je značio.

"Bez Boga i vjere, oni bi nas možda i oborili. To bi im, na koncu, bio jedini vojni uspjeh u Lašvanskoj dolini. Nikad nas nisu okrznuli kamoli oborili. Bog nikad nije dao da nas obore, a ljudi naši dolje, poslije rata su govorili da je to bio znak da nisu sami, da nisu ostavljeni. A samo oni dolje, naši ljudi u dolini, znaju kakav je to horor od života bio i što je taj zvuk značio, posebno dečkima na linijama".

Vrijeme je, reklo bi se, jedini, glavni i presudni faktor za letove.

Improvizirano sletište i punjenje lampi u godini bez struje 

"Nekoliko smo puta krenuli, ali smo se zbog magle morali vratiti, ne možemo sletjeti tamo gdje smo imali to improvizirano sletište, zima teška. Središnja Bosna je materijalno ovisila o tim helikopterima, ali danas bih rekao, da je najviše moralno ovisila o zvuku helikoptera".

Improvizirano sletište izgradili su, prisjeća se Batalija, njegov brat i Pero Papić

"Napravili su sijalice za startnu poziciju na toj njivi. Njiva je bila možda 40 s 40 metara, tijesno jako, izvan svih normi i pravila za letenje, ali nije bilo boljeg mjesta. Tu je riskantno bilo jer su okolo sami dalekovodi pa to dodatno otežava. Donijeli smo im sijalice s akumulatorima  da nam osvijetle kad slijećemo, međutim, nije bilo struje u Lašvanskoj dolini, a akumulatori se pune na struju. Nitko ni do danas ne zna gdje su oni i kako to punili".

Zenica svijetli, a Lašvanska dolina u mraku  

Na pitanje kako je izgledalo nebo iznad BiH te 1993. godine, Batalija govori: "Vidiš Zenicu, Kakanj, Visoko, Bugojno, Travnik kako svijetle. A Lašvanska dolina u mrklom mraku. Svijetle samo baze UNPROFORA-a. I to nije zločin - ostaviti nekog godinu dana bez struje i vode.".

Helikopteri su također nekada slijetali i u Kiseljak i tamošnje hrvatske branitelje prevozili za Split.

"Tamo je bilo puno lakše sletjeti, Kiseljak je također bio enklava, bili su u okruženju, ali je nekako bilo šire, uvjetno rečeno, bili su šira enklava nego Lašvanska dolina, tamo smo po danu letjeli".

U Kiseljak bi sletjeli, ugasili i sačekali, kako kaže.

"Puno je lakše bilo nego ovamo. Koordinacija HVO-a, odnosno, naše Operativne zone je postojala. HVO Kiseljak je krenuo oslobađati teritorij prema Busovači, te su se dvije enklave počele spajati u veljači 1994. godine, više od 40 kilometara razmaka vraćeno je na samo 15 kilometara, a onda je došao Splitski sporazum. Da tog nije bilo, HVO je imao moralnu snagu, dečki bi to spojili do proljeća 1994. sigurno".

Armija RBiH pucala, ali ih nikad nije pogodila 

Armija RBiH pucala je po helikopterima unatoč činjenici kako su ti letovi imali dozvole UN-a.

"Slijetali smo, recimo, dok se oslobađala Grbavica i taj dan, bio je jedini dan kada nisu puno pucali na nas. Armija RBiH je također imala helikoptere, četiri čak, dobili su ih od Hrvatske, a baza je bila u Zenici".

Djeca ranjena od granata Armije RBiH prevezena su za Split ovim letovima.

"Sally Becker je došla s nama iz Splita, organizirala je da pedesetoro i više djece idu u Split, iz Novog Travnika i Viteza, tu je bilo i muslimanske djece".

Svi su uredno primljeni i liječeni, govori Batalija.

"Hrvatska je pomagala svima u BiH, pa kad su primili tolike muslimanske izbjeglice, najmanje što su mogli bilo je donirati HVO-u dva helikoptera".

Prema svima se, koliko je mogla, ocijenio je Batalija, odnosila majčinski.

"Svi bi trebali biti zahvalni na onom što je zemlja koja je u tom razdoblju bila okupirana na trećini svoje teritorije za njih učinila". 

Batalija se prisjeća i predsjednika dr. Franje Tuđmana.

"Kada je do predsjednika došlo što bi se desilo da Središnja Bosna padne, tada su otvoreni magacini u Glavnom stožeru HVO-a za Središnju Bosnu, nije se pitalo je l' ide ili ne, to je moralo ići jednostavno. Bila su to teška vremena, ali tada smo svi bili jedno, sav hrvatski narod".

Ranjeni bojovnici nakon liječenja odmah na bojišnicu

Ranjenici sa splitskih Firula, kada bi bili u Posušju i čekali letove za Središnju Bosnu, bili su smješteni u Posušju i Čitluku.

"Dečki naši su tamo bili super primljeni. Oni su tada izgledali kao neki super junaci iz filmova".

U ratnom zrakoplovstvu HVO-a bili su, prisjeća se, Miroslav Lovrić, Neđo Perić, Nikola Puđa, Nikica Korać, Dragan Jurišić, Jugoslav Brdar, Davor Stojčić, Mariofil Rajić, Mađar Arpad Salai iz Mostara.

"Bili su svjesni što se u Središnjoj Bosni zbiva, svi su čekali samo da mi sletimo uspješno, svi su strepili. I naši čekajući da im dođemo, a i oni dolje iz istog tog straha. To je bilo jedinstvo zbilja".

Helikopteri nisu imali  posebne oznake, osim znaka HVO Zrakoplovstvo i svoje brojeve 252 i 253.

"Taj znak HVO zrakoplovstvo je zbilja bio jako lijep. Nije to naše zrakoplovstvo bilo veliko, ali valjda, tako malo je bilo moćno".

U pola godine, kako kaže Batalija, bilo je više od 120 letova, prevezeno više od 1500 ranjenika.

"Muslimanska je propaganda bila da se tim helikopterom dovozi HV u Središnju Bosnu. A nikad nijedan vojnik HV-a nije kročio nogom ovdje. Pucali su na nas kad god i gdje god da su mogli kad smo letjeli prema Lašvanskoj dolini".

Zvuk helikoptera bio je jak, glasan.

Puštali su snimke zvuka helikoptera 

"Ne možeš ga ne čuti. Jednostavno, to odzvanja cijelom Lašvanskom dolinom, posebno kod nas. Brda sama, zvuk se šalje na sve strane, noću smo letjeli da nas ne vide, to je bilo jedino rješenje tada".

Međutim, u tim okolnostima postojali su i 'trikovi' kojima se spašavao sam helikopter u letu.

"Pričali su mi da su s radio postaja u Novom Travniku i Vitezu snimili zvuk helikoptera i onda kad mi slijećemo, oni to puste na neke velike zvučnike pa da Armija RBiH mora pucati na više strana da se smanji mogućnost da nas zaista i pogode", govori. Bila su to, kako kaže, nadmudrivanja. "Noću je teško odrediti gdje je helikopter zaista, pa je to bio zgodan trik“.

Golub pismonoša i služba za spašavanje  

Jedne prilike su, prisjeća se, članovi NATO-a pitali ima li HVO u Središnjoj Bosni službu za spašavanje ako se helikopteri obore.

"Naš mehaničar je rekao tada tom Amerikancu da mi kad poletimo, imamo goluba pismonošu i onda njega pustimo, u slučaju nesreće, da im to odnese i doleti  u bazu", govori kroz smijeh Batalija.

Nekoliko su puta sletjeli u Posušje, a u međuvremenu su ranjenici preminuli u letu.

"To su ta traumatična iskustva. Tanka je linija između života i smrti. Onda sebe grizeš i pitaš, jesmo li mogli prije krenuti, odnosno, da smo prije krenuli i došli, možda ne bi preminuo i tako. Jednostavno, neki ljudi nisu živi stigli do Firula. Ipak, oni koji su preživjeli, srećem ih,  kažu kako smo ih vozili za Split, naši ljudi iz doline, oni jesu invalidi Domovinskog rata, ali su barem živi".

Helikopteri su se smjenjivali, zapravo, govori, s jednim sletimo, a drugi čeka spreman.

"Jednostavno je takvo vrijeme bilo. Nismo imali izbora. Mi u Središnjoj Bosni nismo imali izbora. Nije ljudima mentalitet gubitnički".

Ipak, ističe, bilo je nekoliko dana kada su bile lijepe noći pa se znalo dogoditi da u jednoj večeri lete pet ili šest pura zaredom.

Zbog magle u Lašvanskoj dolini letovi otežani  

"Sad to izgleda smiješno možda, ali umoriš se toliko puta zaredom, zimi su noći tri puta duže nego ljeti. Ako nema previše mjesečine, a nije oblačno, to smo onda koristili pa i do šest puta zaredom letiš, Središnja Bosna - Split. To je bilo jako puno, a ustvari, premalo".

Batalija govori i kako se nikada nije pokajao zbog toga.

"Da nije bilo toga, tko zna kako bi sve završilo, to jest malo bilo, ali tako je moglo. Nikad nisam pomislio što je meni ovo trebalo, znao sam što mi je trebalo. Sve i jedan od naših dečki na linijama je znao što  im je trebalo. Danas, 2018. godine, još najbolje znam što nam je trebalo".

Bila je to nemoguća misija, govori Batalija, jer je najčudnija klima na svijetu u Lašvanskoj dolini.

"U meteorologiji, svugdje na svijetu nema magle ako je oblačno, osim kod nas. Uradiš sve da let bude uspješan i onda imaš još 50 metara do zemlje i ne možeš sletjeti. Međutim zvuk helikoptera je bio čudesno motivirajući za naše ljude na crtama i civile. Oni ne moraju ni znati jesmo li mi sletjeli, ali taj zvuk im je davao moral, to oni kažu".

Kad čujemo helikoptere, nitko nam ništa ne može

Jedan od bivših vojnika HVO-a kojeg smo sreli u restoranu u viteškom hotelu Central, kada je vidio pilota Bataliju je rekao: "Mi kad čujemo zvuk helikoptera, imamo osjećaj da nam nitko ništa ne može".

Potvrđuje to i Željko Ljubanić, jedan od ratnih zapovjednika HVO-a iz Zenice. Zenička brigada HVO-a branila je Lašvansku dolinu nakon progona Hrvata iz tog grada.

"Zeničani su držali crtu od Bučićke ravni do Jelin skoka prema Zabrđu. Kad je bila dojava o dolasku helikoptera, aktivnom obranom sprječavali smo napade Armije RBiH prema helikopteru, znali smo da je manevar pilota nevjerojatan. Sreća neopisiva je bila kad znaš da dolazi MTS i cigarete, a ranjenici idu na jug. To je bila nada i spas", rekao je Ljubanić za Dnevnik.ba.

Batalija se prisjeća i vojnika koji su ga molili da ih vrati u Središnju Bosnu.

"Njih dvojica stoje, jedan nema lijevo, drugi desno oko, i mole me da ih vozim natrag, da letimo. Jednom smo njih 10-ak vraćali za Lašvansku dolinu i počeli su pjevati u helikopteru, mi im govorimo da nam smetaju, ali eto, pjevaju jer se vraćaju, tako zaliječeni, da ponovno brane. Svaki je čovjek tada bio vrijedan kao jedna brigada".

Zvuk helikoptera - blagovijest 

Teško je bilo, kako kaže, dva dobra sastaviti. "Da ne puše bura u Hercegovinu i da kod nas nema magle, i kad se to dvoje podudari ,onda po cijelu noć ne izlazimo iz helikoptera, samo letimo. Kada je Bijeli put dolazio, jedna nevjerojatna akcija, mi smo ga gledali iznad Novog Travnika, kamioni po Rostovu, kao zmija se protežu, idu dolje prema Novoj Biloj, prema crkvi, a na nas opet pucaju. Ne štede granate, toliko im je bilo stalo da nas obore, a nisu mogli, ni pukom slučajnošću im to nije uspjelo nikada, to je Božja zasluga".

A što je zvuk helikoptera značio Hrvatima u opkoljenoj Lašvanskoj dolini, rekla mi je i gospođa iz Novog Travnika koja nas je srela u restoranu i prepoznala pilota Bataliju.

"To nas je održavalo na životu. Ti kad to čuješ, ma hej, ne zanima te ni kome ni što, znaš da je došao tvom narodu, da će neki Hrvat biti spašen. Ako blagovijest ima zvuk, to je taj zvuk", govori.

"Moji roditelji i obitelj bili su tu, u Vitezu. Samo naši ljudi znaju što im je zvuk helikoptera značio, a mi smo to znali na svoj način, kad čuješ koliko pucaju po tebi, onda samo zamišljaš koliko su oni u dolini, na zemlji, sretni jer te čuju, čuju pomoć, sreću, čuješ da nisi sam, da nisi ostavljen. Da netko ima", govori. Vojnicima HVO-a na crtama zvuk helikoptera dizao je moral. "Raduješ se, dolazi streljivo, pa mi nismo metaka imali", govori jedan od bivših branitelja.

Helikopter HVO-a prvi sletio u oslobođeni Knin 

Pilot Batalija nastavio je letjeti i nakon potpisivanja primirja između HVO-a i Armije RBiH.

"Operacije Južni potez, Maestral, oslobađanje Kupresa,tada smo također letjeli. Helikopter HVO-a prvi je sletio u oslobođeni Knin. Poslije 10 minuta od oslobađanja Knina sletjeli smo na stadion po ranjenike HVO-a i HV-a", ponosno ističe Batalija.

Nakon 1996. godine Batalija je bio zamjenik zapovjednika Zrakoplovstva vojske Federacije BiH.

"A onda je došla 2000. i dalje Alijansa kada su nas otjerali u mirovinu", govori Batalija.

Na kraju našeg razgovora, pilot Batalija zaključuje:

"Nijedan nije pao, nije pala ni Središnja Bosna".

Dnevnik.ba 

17. rujan 2021 14:43