Marina Petković Liker, kazališna je redateljica, fonetičarka, komparatistica i profesorica na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. U sklopu svoje Umjetničke organizacije Četveroruka bavi se istraživanjem ženskog principa. Njene angažirane predstavi krasi jedinstveni kazališni rukopis i izuzetno specifična poetika. Snažno djeluju na publiku, pamte se godinama, prepričavaju, a najviše od svega osjećaju. Petković Liker eksperimentira s glasom, tišinom, istražuje duboke psihičke i emotivne procese, unutarnja zbivanja u ljudskom tijelu. Njene predstave nisu dramatične ni skandalozne, nisu ni patetične. Fokus je na bivanju i osjećaju, u potrazi i u procesu do najskrivenijih slojeva. Po tome se, između ostalih, pamti i njeno “Gnijezdo”, jedna od najnagrađivanijih i najzapaženijih predstava HNK Mostar. Ovog puta, Petković Liker nas vodi u proces, u bolno mjesto svojom neobičnom kazališnom komunikacijom i to u predstavi “Kroz process 10-6-93” čija je autorica i redateljica.
U Hrvatskom narodnom kazalištu Mostar nedavno je premijerno izvedena predstava ‘Kroz proces 10-6-93’ čija ste autorica i redateljica. O kakvoj se predstavi radi i koliko vam je tema ratnih sukoba u Središnjoj Bosni, osobito onog što se dogodilo djeci u Vitezu, bila od ranije poznata?
Radi se o predstavi koja se referira na jedan konkretan događaj - zločin počinjen 10.6.’93., kada je u padu granate na dječje igralište, točnije na jedan mali prostor između kuća gdje je rastao hrast i gdje su djeca sama postavila košarkaški koš, poginulo osmero djece i ranjeno njih još 15-tak. Bol i užas koji je nastao u tom trenutku središnji je dio predstave, oslonac, paradigma za sve ono što se događa kroz tri, izvedbeno različita, čina predstave. Za taj čin nitko nikada nije odgovarao, nije postojao sudski proces i nije zadovoljena pravda. Ovaj događaj, kao i mnogi drugi u Središnjoj Bosni, ali i u cijeloj ratom obilježenoj regiji, nije mi bio poznat. S njim i s ostalim događajima u Središnjoj Bosni upoznali ste me upravo vi, kroz vaš novinarsku i osobnu posvećenost traumama koje su se dogodile na tom području. Za događaj sam se zainteresirala jer je za mene iz Zagreba na neki način povlačio paralelu i svijest o tome kako se oni koji pišu povijest, koji su na političkoj poziciji moći, ponašaju prema onima koji su u “ratnoj igri” poraženi i koji nemaju zadovoljavajuće mogućnosti oplakivanja, žalovanja i priznanja svojih žrtvi.
Na koji ste način pripremali predstavu, koliko je proces trajao i što ga je obilježilo?
Rad na predstavi započeo je razgovorom s vama i interesom za to kako današnja mlada žena, rođena nakon konkretnog događaja, suosjeća, vidi i određuje sebe i svoju svakodnevicu u odnosu na ono što je kolektivna patnja njezinog naroda. Nakon toga otišla sam u Vitez i razgovarala s roditeljima poginule i ranjene djece, i djecom (današnjim odraslim ljudima) koji su događaj preživjeli. Moj doživljaj i snimljeni materijal bili su inicijacija za rad s glumcima koji su u odnosu na ono što su čuli i vidjeli uranjali sadržaj predstave. Osim samog tematskog uranjanja glumci su prošli kroz intenzivan glumački i psihofizički trening da bi mogli zastupati temu i dati joj osoban autentičan doprinos. Rad s glumcima trajao je četiri mjeseca, a rad na samoj predstavi za cijeli autorski tim više od godine dana.
Koliko je vama kao autorici i redateljici ovo bio profesionalni izazov, ali i onaj, elementarni ljudski – uranjanje u tuđu patnju, u tuđu bol?
Dugo se već bavim bolnim mjestima i ženskim odgovorom na krizu, patnju, nemir. Zbog toga sam se i usudila upustiti u ovaj projekt koji nije bio nimalo jednostavan. A zbog prijašnjeg iskustva u radu na predstavi Gnijezdo u HNK Mostar, znala sam da od cijelog glumačkog i tehničkog ansambla mogu očekivati stopostotnu podršku za ulazak u rizik stvaranja ove predstave i to jednako na sadržajnoj i formalno-kazališnoj razini. Profesionalno, ne znam bih li se igdje drugdje upustila u ovakav pothvat. On je iziskivao intenzivno bivanje na granicama pa i preko granica i mog i glumačkog i tehničkog kapaciteta. Sada kad je sve prošlo mogu s ponosom reći da smo svi zajedno iznijeli ovaj projekt uz zadovoljstvo i mnogostruki užitak zajedničkog rada.
Kako ste se sami ‘nosili’ s temom koja nije nimalo jednostavno, kako glumci?
Bilo je intenzivno i delikatno. Najprije, jedan se odnos stvara tijekom zbližavanja sa žrtvama i snimanja njihovih otvorenih iskaza. Kako su mi rekli, mnogi su prije mene dolazili, raspitivali se i koristili njihovo otvaranje i izlaganje za vlastitu korist, a njima ostavljali samo iznova raskopano bolno mjesto i razdiranje neizbrisivih ožiljaka. Nisam htjela da to nepažnjom i ja učinim. Tako da je odgovornost, pažnja i ljubav, koji su se tijekom odlazaka u Vitez stvorili prema tim ljudima, uvelike diktirala moj način rada i oblikovanja predstave. Tek kad bih se odvojila od rada na predstavi, nakon nekoliko tjedana odvajanja, shvaćala bih da je sve bilo puno intenzivnije nego mi se činilo.
Zatim je bilo i izazovno i odgovorno povesti glumce u taj proces. I to je trebalo raditi s oprezom i pažnjom, a paralelno u kazališnom smislu tražiti maksimum. Trebalo je stvoriti odnos povjerenja koji nam je omogućio da istovremeno budemo u sadržaju, u vlastitom odnosu prema njemu i izvan svega toga.
Glumci su također prošli vrlo bolan proces jer ih je empatija prema akterima događaja i samom događaju vratila u ono od čega se godinama žele odmaknuti, i što žele zaboraviti, pustiti da prođe da bi mogli nastaviti sa svojim životima. Međutim, svi smo obilježeni ratnim i postratnim traumama i kao što jedna glumica u predstavi na jednom mjestu u bijesu kaže “tek kad nas svih više ovdje ne bude, ni naše djece, tek kad se rode neki potpuno novi ljudi, na ovom će prostoru biti lakše i život će krenuti dalje”.
Zašto je važno da ispričamo sve te nepoznate ratne priče i što nam to donosi – oslobađanje, istinu?
Baš to, mogućnost da krenemo dalje. Dok god događaji i boli ostaju potisnuti i neispričani ne možemo krenuti dalje. Dok je tako, gomila se nerazumijevanje, netrpeljivost, mržnja, neopraštanje. Dok god je tako, nemoguće je okrenuti pogledi u drugom smjeru. Postoje oni koji mogu, međutim, većina ljudi dok uistinu ne pokopa kosti svojih najmilijih ne može krenuti dalje. A mnogi ratni zločini razbacali su kosti, kožu, krv i kosu po zemlji i nemoguće ih je pokopati. Kad bi oni koji su počinili zločine, priznali, rekli što, kako i zašto se dogodilo, kad bi se ispričali, možda bi se nepokopana tijela smirila i duše onih koji su tragedijama obilježeni umirile.
Kako je bilo raditi s glumcima HNK Mostar tijekom ovog procesa i koliko je to i za njih bilo izazovno?
Rad s glumcima HNK Mostar za mene je bio najveći užitak u ovom procesu. Kao što sam rekla, i za njih i za mene je rad na ovoj predstavi bio višestruko delikatan i izazovan. Otvarali su nam se vlastiti ponori i trebalo se nositi sa svime time. Međutim, rad na ovoj predstavi nije bio samo bavljenje temom i događajem kojim je tema motivirana, već i kompleksan glumački trening uz pomoć kojeg glumci ovu predstavu svaki put igraju iznova, bez klasično čvrstih mjesta u tekstu. Oni predstavu igraju i stvaraju svaki put u trenutak kad se događa. Najvidljivije je to u trećem čini predstave, koji je svaki put drugačiji i nov, jer glumci ne ponavljaju replike nego iznose emotivne sadržaje svaki put na novi način i u novoj mreži likova i odnosa među likovima. Glumci su pristali na rizik, prepustili se novim glumačkim izazovima i tijekom dugotrajnog i intenzivnog rada pokazali su zavidnu spretnost ovoj vrsti glumačke igre.
Vaša je kazališna poetika izuzetno specifična. Već godinama se bavite ‘bolnim mjestima’. Zašto od toga većina ljudi pokušava pobjeći i gdje u tom svemu moć teatra?
Logično je što želimo od toga pobjeći. Već predugo nas obilježavaju i pritišću bolna mjesta i traume i potrebno ih je ostaviti iza sebe. Samo, pitanje je kako ih ostaviti iza sebe? Često se zbog straha od suočavanja s bolnim mjestom traume potiskuju i ne razrješuju. Zbog toga, a svjedoci smo tome svakodnevno, pogotovo posljednjih mjeseci, nenadano izviru agresivne i bezosjećajne potrebe pojedinaca koji su na poziciji moći i panika, strah i radikalnost kod onih koji nisu na poziciji moći. Kazalište ne može puno. Nekad sam intimno vjerovala da može promijeniti svijet, ali ne može. Ono što može jest otvoriti temu, priuštiti gledatelju neko posebno vrijeme (koje mu svakodnevica ne dozvoljava) da se kroz kazališnu igru i kazališni doživljaj susretne sa samim sobom. Da sebi priušti vrijeme za osjećanje i razmišljanje za koje u svakodnevnom životu najčešće nema vremena. Takav susret sa sobom možda donese neku intimnu mikro promjenu, u tome bi mogla biti moć kazališta.
Niste tragali za pravdom ni njenim zadovoljenjem prema žrtvama, nego empatijom, razumijevanjem i suosjećanjem – svim onim što publika treba u sebi pronaći?
Nisam tragala za pravdom jer je pravdu, izgleda, nemoguće pronaći i na mjestima na kojima bi to teoretski bilo moguće, a kamo li u kazalištu. Međutim, željela sam da se u predstavi otvori pitanje osobne odgovornosti zločinca, osobne ljudske svijesti i priziva savjesti. U ovom trenutku predstava vrlo minimalno dodiruje to područje i bazira se primarno na otvaranju mogućnosti da se priča kao takva ispriča. Svi koji su doživjeli tragedije i užase nečovječnih gubitaka najbližih znaju da ih nitko, tko nije to doživio, ne može razumjeti, ne može čak ni empatijski dovoljno uroniti u sve elemente/osjećaje koje takvi doživljaji otvaraju. Ni ne mora. Jedan roditelj kaže “ne možemo se razumjeti dok u svakoj kući nije poginulo jedno dijete”. To je radikalna, ali točna misao. Ne možemo. Možemo pokušati razumjeti, možemo vjerovati da oni koji su tragediju dobili na svoj životni put, da je mogu nositi i podnijeti, možemo biti strpljivi i stabilni za njih, možemo im dati podršku da prebrode ma koliko im vremena trebalo, i možemo iz toga učiti, možemo učiniti da se nikada više ne ponovi.
Nakon nedavne premijere, ali i tog sveukupnog ‘procesa’ u kojem zapravo svi sudjelujemo, i vi i glumci i publika, kakva je vaša poruka, posebno u ovim vremenima kada po BiH ponovno zazivaju ratove?
Pa eto, da se nikada više ne ponovi. To i roditelji poginule djece žele, zato su pristali ispričati svoje priče. A neće se ponoviti ne samo kada suosjećamo s tim kako se osjećaju žrtve, nego i kada shvatimo da postoji kazna za onoga koji zločin počini. Onda kada ne samo žrtvama, nego i onima koji ratuju postane odgovorno jasno kakve su posljedice.
Dnevnik.ba