Marin Ivanović, predavač na Odsjeku povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Mostaru, likovni kritičar, uz Milana Bešića, kustos je velike izložbe “Vatra – kritička retrospektiva 1991. – 2021.“ uglednog hrvatskog slikara Vatroslava Kuliša koja je nedavno otvorena u Sveučilišnoj galeriji u Mostaru. Velika Kuliševa retrospektiva uključuje radove iz nekoliko ciklusa oblikovanih u proteklih trideset godina među kojima su Valovi, Kornati, Rifovi, Nizovi, Metamorfoze mora, Centripetalne pruge. Kustos Milan Bešić naveo je, među ostalim, kako je Kuliš "asimilacijom tradicijskih slikarskih postulata koncipirao vlastito djelo na istim onim vrijednostima kojima su stvarali klasici europskog, američkog i hrvatskog slikarstva kroz povijest, kao i danas“.
O Vatroslavu Kulišu i njegovoj umjetničkoj veličini, slikarskoj gesti, važnosti ove izložbe za Mostar i likovni život grada na Neretvi, govori Marin Ivanović u intervjuu za Dnevnik.ba.
U Sveučilišnoj galeriji Mostar otvorena je velika izložba hrvatskog slikara Vatroslava Kuliša? Koja su djela predstavljena? Kako je došlo do suradnje s jednim od najvećih živućih hrvatskih slikara?
S Vatroslavom Kulišem radio sam veliku izložbu u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik prije tri godine. Možda je bila tek nešto veća od ove s obzirom na prostor. Tada smo ugostili glasovitog Edwarda Lucie-Smitha koji je pisao o Kulišu i održao predavanje i to je bila široko zapažena stvar. Bez sumnje je riječ o umjetniku čiji je opus značajan za hrvatsku likovnost druge polovine 20. i početak 21. stoljeća i o kojemu su mnogi naši i strani kritičari pisali s neskrivenim odobravanjem. Ova njegova retrospektivna izložba nazvana 'VATRA' je bez zaostatka uz bok te dubrovačke izložbe i prošlogodišnje u zagrebačkom Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti, mislim po opsegu radova i značaju za sredinu u kojoj je postavljena. Tako da je naša suradnja već izdržala iskušenja složenih projekata, a mislim da je i ovo predstavljanje u Mostaru dobro organizirano. Posjetitelji će moći vidjeti osam Kuliševih ciklusa koji su nastajali od 1991. godine do danas.
Što ime, odnosno, djela i umjetnička dostignuća Vatroslava Kuliša znače u hrvatskoj, ali i europskoj povijesti umjetnosti?
Teško je to definirati jednostrano. Mi svi mali narodi želimo da nas netko veći, jači i moćniji prizna kao vrijedne, kao što mlađi brat gleda u starijega kao u ikonu. Bilo je umjetnika koji su participirali u svjetskim likovnim zbivanjima, ali oni za koje smo mislili da su važniji, nisu se održali, a ponovno su, nakon nekoliko desetljeća, otkriveni oni koji su bili „samo“ dobri umjetnici naše scene. To je, između, ostaloga, pokazala izložba jugoslavenske arhitekture u MOMA-i otprije tri godine. Kuliš je sljednik mitteleuropske umjetnosti druge polovine 20. stoljeća koja je bila beskrajno pod utjecajem Amerike jer je europski neposredni identitet bio porušen nakon Drugog svjetskog rata. On je slikar i ekspresionističke i akcijske geste, jarkog i vibrantnog kolorita, ali osobito slikar apstrakcije. Pa čak i slikar kretanja! To je sve važno za shvatiti jer apstrakcija nije neka suvremena dopadljivost za moderne stanove, nego jedna od najvećih invencija koje je moderno doba dalo umjetnosti!
Kuliš je nedavno imao i veliku, retrospektivnu izložbu u Zagrebu, u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti. Je li dio te izložbe i u Mostaru?
U Kuliševom višedesetljetnom trajanju, a mislim da ga dobro poznajem, dubrovačka, zagrebačka i ova mostarska izložba su najvažnija predstavljanja njegovog opusa uopće. Kažem to neovisno o mnogim gradovima i svjetskim centrima gdje je on izlagao, neovisno o važnijim ustanovama gdje je također priređivao velike izložbe i neovisno o ljudima koji su ga povodom tih izložbi proglašavali velikim. Govorim to isključivo iz perspektive značenja njegovog djela za naš identitet, za važnost tog slikarstva u korpusu hrvatske i europske umjetnosti koji kroz posjete tim izložbama postaje dio nečijeg osobnog iskustva, individualne memorije iz koje se kasnije generira kolektivna. Ove su tri izložbe bitne zbog onoga što predstavljaju u okolini u kojoj su se našle. Neke njegove radove iz ranijih razdoblja smo, u odnosu na zagrebačku izložbu, sada preskočili. Čini mi se nevažno da svaki put idemo „ab ovo“ kad govorimo o retrospektivama.
Kakav je vaš kustoski i autorski koncept izložbe?
Važno mi je da postavimo zrelog Kuliša, onoga koji predstavlja nešto na što mislimo kad kažemo da je važan. Po čemu je važan? Eto, po ovome ovdje! Radio sam s kolegom Milanom Bešlićem koji je izvrstan kritičar i osobni poznavatelj mnogih opusa umjetnika druge polovine 20. stoljeća pa i Kuliševog jer se naprosto s tim ljudima intenzivno družio. On to poznaje dubinski, metodološki temeljito i stručno, ali i anegdotalno, humoristički. Od njega sam dobio mnoge informacije, ali i donio nešto svoje, neko viđenje koje nije opterećeno ničim što se mora napraviti. Možemo reći da je ovo izložba “najboljeg od najboljeg“ i da izvrsno predstavlja Kuliševo autorsko djelo u idejnom i likovnom smislu.
Za Sveučilišnu galeriju u Mostaru, ali i generalno Mostar, izložba Vatroslava Kuliša je veliki događaj, prava umjetnička poslastica, događaj godine barem što se likovnih umjetnosti tiče?
Ova je izložba nesumnjivo važna za Mostar kad je već jako važna za cjelokupnu hrvatsku kulturu. Međutim, dobro je spomenuti kako Mostar ima svoju probranu, pri čemu mislim jako zainteresiranu i discipliniranu publiku. U smislu važnosti, ovo je jedan od velikih likovnih događaja, uz sve ono što rade druge kulturne ustanove i organizacije u gradu. Sveučilišna galerija sretno je koincidirala s nesretnom činjenicom da se zatvorila Galerija Aluminij koja je stvarala „događaje godine“ ako hoćete. Na nama je, dakle, dužnost da pomirimo one ciljeve koje Sveučilište u Mostaru kao najviša akademska zajednica ima i one potrebe za likovnom umjetnošću koje ima lokalna i šira zajednica.
Uz uložu smo organizirali i dva prateća događaja sadržajno nesvakidašnja. Jedan je razgovor Branka Franceschija s Kulišem. Franceschi je bio direktor nekoliko umjetničkih ustanova, od čega tri velika muzeja moderne umjetnosti, riječkog, splitskog i zagrebačkog, čovjek je osobitog renomea i znanja, ali i blistave širine. Znat će iz Kuliša izvući prave riječi te zaokružiti to sve skupa kontekstom umjetnosti druge polovine 20. i početka 21. stoljeća. Drugi je događaj predavanje Milana Bešlića o Igoru Zidiću. Zidić je autor raskošne Kuliševe monografije koju je Školska knjiga izdala 2010. godine, ali i kritičar, književnik, povjesničar umjetnosti o kojemu se toliko toga može reći, a vrijedilo bi znati.
Sveučilišna galerija u Mostaru iza sebe ima već nekoliko respektabilnih izložbi. Možete li podsjetiti o kojim se izložbama radi?
Sveučilišna galerija je u stvari otvorena tek u prosincu prošle godine, iako je ideja začeta već 2015. godine u uredu tadašnjeg dekana, danas rektora Zorana Tomića. Tad je napravljen i prvi projekt, ali nije bilo novca za realizaciju. Puno je toga nekog čekanja i želje impregnirano u njeno otvaranje javnosti i očekivanja od nje su velika. Prva izložba je bila zajednička izložba svih zaposlenih profesora naše Akademije likovnih umjetnosti, čime se željelo pokazati zajedništvo i vrijednost onoga što se ima za pokazati, a nije uvijek dostupno javnosti. Bilo nam je stalo i do toga da Akademiju koja je malo udaljena od Mostara i simbolički ugradimo u tkivo tih novih i važnih zbivanja kao što je novootvorena Sveučilišna galerija. Ključno je da u tome imamo podršku dekana Akademije, profesora Cvetkovića i njegovih suradnika.
Druga je izložba bila „Cvjetnica“ Stjepana Skoke, umjetnika koji je svim svojim djelovanjem, desecima javnih skulptura u Hrvatskoj i BiH, pedagoškom djelatnošću i stabilnim upravljanjem Akademijom u teškim vremenima, nedvojbeno zaslužio tu čast. Tijekom trajanja Sveučilišne likovne kolonije, nekoliko malih, ali zapaženih programa je bilo u prostoru Galerije: promocija pjesničko-grafičke mape Lukše Peka i Josipa Škerlja, obilježavanje 100. obljetnice Murtićeva rođenja što smo, uz zagrebačke institucije i još poneku u Hrvatskoj, mi jedini napravili u BiH te smo promovirali knjigu o Kuzmi Kovačiću. Spomenut ću da je naš projekt Sveučilišne likovne kolonije kao jedini takav u ovom dijelu svijeta, prepoznat kao projekt od državne važnosti od Fondacije za muzičke scenske i likovne umjetnosti te financijski potpomognut.
U kojem smjeru, umjetničko-kreativnom, ali i kustoskom, će se Sveučilišna galerija razvijati? Što ona donosi za studente Akademije likovnih umjetnosti, odsjeka Povijesti umjetnosti, ali i za Mostar, kao jedan mediteranski, studentski, vrlo živ grad i njegovu likovnu scenu?
Studenti Akademije i studenti povijesti umjetnosti nemaju iste potrebe, ali moraju imati istu mogućnost pristupa Galeriji u smislu da i jedni i drugi od te nove ustanove dobiju ono što im treba jer ona je i nastavna baza za studente tih studija. Imamo fond od preko tisuću knjiga za umjetnost i povijest umjetnosti koje su najvećim dijelom donacija dugogodišnjeg hrvatskog ministra kulture Bože Biškupića. Formirat ćemo specijaliziranu knjižnicu i arhiv za likovne umjetnosti s ciljem da se Galerija pozicionira kao referentno mjesto na državnoj sceni. Trenutno radimo na izgradnji zbirke i namjeravamo omogućiti studentima da mogu završiti pripravništvo u Sveučilišnoj galeriji te polagati kustoski ispit. Nadalje, potrebe Sveučilišta nisu iste kao potrebe lokalne zajednice, ali je lokalna zajednica ravnopravan partner u akceptiranju, valorizaciji naših projekata. Sveučilišna galerija ne treba biti komunalni prostor, međutim ako ne stvori publiku u lokalnoj zajednici, onda je njena funkcija kljasta.
Kako se razvija studij Povijesti umjetnosti? Jeste li zadovoljni brojem studenata, kao i onim što im fakultet nudi? Koje su najveće prednosti, a koje mane, za mladu osobu koja je diplomirala povijest umjetnosti?
Studij povijesti umjetnosti je prekrasan studij, struka koja čovjeku omogućuje da „leti na krilima ljepote“ kako je to jednom rekao profesor emeritus Antun Karaman. Ja, logično, preferiram modernu i suvremenu umjetnost kad sam se na to odlučio, ali to je prvenstveno stoga što to razdoblje čovjeka vodi u ateljee umjetnika, u živi kontakt s onim koji stvara, u svjetska likovna zbivanja. Istovremeno je to struka u kojoj se cijeloga života osjećate manjkavi jer morate imati široka i duboka znanja iz drugih disciplina poput povijesti, filozofije, glazbe, književnosti… Pokojni akademik Tonko Maroević uvijek je tragao za novim podatcima i živio u strahu da će umrijeti nenačitan. Volim vidjeti u očima studenata taj žar, kad se otvore i govore o nečemu što ih je oduševilo, a nije bilo vezano za neki zadatak ili ispit. Volim kad se unose u teorije i rasprave, kad vidim da bi se njihov plamičak mogao jednog dana pretvoriti u oganj ljubavi prema povijesti umjetnosti. Ništa mi nije teško tada za njih napraviti. Često čujem da roditelji djecu u srednjim školama odgovaraju od studija humanističkih znanosti i upućuju ih na neke lukrativnije profesije, poput ekonomije ili prava. To je pogrešno. Ako se bilo koja struka radi sa zanosom i marljivo, nagrada će doći, novac će se zaraditi. Ako čovjek zaglavi u nečemu što ne voli, proživjet će život s čežnjom.
Smatrate li da likovna scena predvođena mahom autorima mlađe i srednje generacije u Mostaru iz nekog razloga i dalje biva relativnom nevidljivom za Sarajevo, Zagreb, pa i druge veće gradove? Zašto je to tako?
Pobornik sam toga se umjetnik mora predstaviti svojim radom u većim gradovima, ali i ti veći gradovi imaju svoje umjetnike koji možda nisu došli pod svjetlo reflektora, a željeli bi. Nije se u tome jednostavno snaći niti s time boriti. Takvi su izložbeni projekti i financijski zahtjevni, od putovanja, transporta djela, kataloga i ostalih troškova. Dakle, to nije bitka u koju svatko lako ulazi, iako svatko za sebe želi neku nazovimo slavu ili bolje rečeno prepoznatljivost i egzistencijalnu sigurnost. Kao i u svemu, postoje oni malobrojni koji idu glavom kroz zid i oni na kraju uvijek uspiju. Imam nekolicinu prijatelja iz manjih gradova u Hrvatskoj i BiH koji su se toliko trudili da su u nekom trenutku postali respektabilni i zapaženi autori. Da, mora se biti prisutan i u drugim sredinama, ne može doseg vidljivosti umjetnika biti od jednog kraja grada do drugog.
Koje projekte i izložbe imate u planu u budućnosti u Sveučilišnoj galeriji?
Za naš vlastiti razvoj, važna su nam iskustva drugih pa se tako Sveučilišna galerija odlučila na nekoliko projekata suradnje, kao što je i ova izložba Vatroslava Kuliša realizirana u partnerstvu s Nacionalnim muzejom moderne umjetnosti iz Zagreba. Neću otkriti sve, ali najavit ću izložbu akademika Igora Rončevića koju organiziramo s Gliptotekom HAZU iz Zagreba i Muzejom Bjelovara, a koja će biti otvorena u Mostaru u prosincu ove godine. Želja nam je da Sveučilišna galerija bude partner umjetnicima te da im pomogne u onome u čemu može glede njihovih izložbi izvan Mostara. Prostor mora zaživjeti s redovitim predavanjima, predstavljanjima knjiga, aktivnostima za djecu, mlade i starije pa namjeravamo pokrenuti i radionice. Dio smo i jednog većeg projekta digitalizacije baštine te ćemo dalje razvijati partnerstva s ustanovama i osnaživati stručni kadar jer bez kvalitetnih ljudi nema napretka.
Dnevnik.ba