StoryEditor
Bjeloruska pjesnikinja u egzilu

Julia Cimafiejeva za Dnevnik.ba: Bjelorusija je okrutno carstvo na granici Europe, Lukašenkovu diktaturu neće zaustaviti ‘izrazi zabrinutosti‘

Gloria LujanovićPiše Gloria Lujanović  /  06.09.2021., 08:14h
U Bjelorusiji je službeno 650 političkih zatvorenika, uključujući mog brata i njegovu ženu. Riječ je o tisućama ljudi koji su u pritvoru zbog političkih razloga. Većina njih su ‘obični ljudi‘: odvjetnici, učitelji, liječnici, filozofi, majke s troje i petoro djece, radnici, profesori, studenti, novinari, bivši vojni časnici koji su odbili slijediti kriminalne zapovijedi, izjavila je Julia Cimafiejeva, u intervjuu za Dnevnik.ba.

Udaljenost između Sarajeva i Minska, glavnog grada Bjelorusije, je nešto više od tisuću kilometara. Ako vozite više od 120 kilometara na sat, tamo možete stići kroz 15 sati vožnje. Malo više od pola dana je potrebno da biste došli u državu na granicama europskog kontinenta o kojoj tako malo znamo. Ne možemo baš ni saznati: vijesti koje stižu iz Minska uglavnom su agencijske, odnose se na Aleksandra Lukašenka, diktatora koji tom istočnoeuropskom državom vlada još od sredine devedesetih. Šture su, nimalo informativne, bez ikakvog stvarnog sadržaja. Lišene su života.

Baš kao što je i narod Bjelorusije lišen života. Lukašenko je već godinama produžena Putinova ruka, ali tu ruku, famozni briselski čimbenici, češće miluju zbog različitih interesa – nafte i plina, a onda, da bi se opravdali pred sobom, udare sankcije od kojih se ništa ne mijenja. Sve ostaje isto.

Za Bjelorusiju, točnije njihovu književnost, prvi sam put čula 2015. godine kada je Nobelovu nagradu osvojila Svetlana Aleksijevič, novinarka, prozaista, dokumentaristica, simbol oporbe koja se bori protiv Lukašenkovog terora, ali nije ju, naravno, dobila zbog toga, nego zbog vrhunske književnosti koju sam tek godinama kasnije čitala zahvaljujući beogradskoj Laguni čiji su knjige neko vrijeme bile prodavane u Mostaru, na šetalištu koje se do rata zvalo Lenjinovo. Slučajnost od kakvih se na trenutak smrzneš. Drugi put je bilo 2020., u kolovozu, kada su svjetske medije preplavile fotografije prosvjednika koji zaogrnuti u državnu zastavu, traže vlastitu državu nazad, traže da im otmičare vrate domovinu. Bio je to prosvjed u Minsku. U vrijeme pandemije kada nam se život mjeri brojem zaraženih, oporavljenih, brojem respiratora koje moje dvije države – BiH i Hrvatska – imaju na raspolaganju, bjeloruski narod bori se za elementarne slobode, prava, a policija isljeđuje, hapsi, veže ruke i noge žicom. U Minsku, u Bjelorusiji, u Europi.

image

Julia Cimafiejeva/Privatni album

Privatni album/ Facebook

Oteta domovina: Pjesnikinja u egzilu od 2020. godine

Julia Cimafiejeva (1982.) bjeloruska je pjesnikinja, prevoditeljica s engleskog, španjolskog i portugalskoj jezika. Već neko vrijeme živi i radi u Grazu, u egzilu, gdje je pobjegla s mužem, Alhierdom Bacharevičem, važnim bjeloruskim piscem. Ovih će dana u Hrvatskoj, na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu,  njih dvoje govoriti o domovini koje više nema(ju), o izigranoj demokraciji, Lukašenkovom teroru i 'okrutnom carstvu' na granicama našeg kontinenta koji se voli hvaliti da je kolijevka demokracije i slobode. Što se zaista događa i kako ljudi pokušavaju preživjeti i ima li života u jednoj takvoj državi, govori Julija Cimafiejva, u intervjuu za Dnevnik.ba.

“Moj muž, Alhierd Bacharevič i ja smo u Austriju stigli u studenom 2020. godine. On je odlučio da bismo trebali napustiti Bjelorusiju. Kulturvermittlung Steiermark nas je pozvao u Graz gdje je naše trenutno prebivalište. Odlučili smo napustiti Bjelorusiju kada je postalo nemoguće prosvjedovati, kada je represivni aparat počeo djelovati danonoćno“, izjavila je Julija Cimafiejeva za Dnevnik.ba.

Nisu, govori, htjeli biti osuđeni, odlučili su napustiti zemlju dok je to još bilo moguće.

“Mjesec dana kasnije, građani Bjelorusije, dakle od prosinca 2020. zemlju smiju napustiti samo uz posebnu dozvolu. Opcije za let u i van Bjelorusije vrlo su ograničene“, ističe.

Teško je, dodaje, objasniti cijelu situaciju u Bjelorusiju, pogotovo onima koji je nisu pratili, a pitanje je i odakle uopće početi.

“U ovom trenutku, službeno je 650 političkih zatvorenika, uključujući mog brata i njegovu ženu, šest drugih glazbenika, njihovih prijatelja koji su svirali tijekom prosvjeda prošle godine. Riječ je o tisućama ljudi koji su u pritvoru zbog političkih razloga. Većina njih su 'obični ljudi': odvjetnici, učitelji, liječnici, filozofi, majke s troje i petoro djece, radnici, profesori, studenti, novinari, bivši vojni časnici koji su odbili slijediti kriminalne zapovijedi“, govori.

Najhrabriji ljudi u Bjelorusije su progonjeni i u zatvorima

To su najhrabriji ljudi, ponos svake nacije, ali naravno, ne režime koji ih u Bjelorusiji proganja.

Prosvjed koji je održan 2020. godine u Minsku bio je nada da će se stvari promijeniti i fotografije stotina tisuća ljudi kako se na ulicama, mirno i bez nasilja, bore za vlastitu domovinu obišle su svijet, ali naše je neznanje o ovoj europskoj zemlji ostalo jednako, a njeni unutarnji raspad postao još veći.

“Više od 30 tisuća ljudi uhićeno je zbog 'administrativnih razloga' od kolovoza 2020. godine. Zbog crvene trake na čarapama, bijelog papira na prozoru, jer su se našli na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. U suštini, bilo tko može biti uhićen, premlaćen i osuđen bez razloga. 'Ponekad se  zakoni ne bi trebali uzimati u obzir', tako govore bjeloruski funkcioneri'“, objašnjava.

Njen brat, Pietr i njegova supruga Yuliya, u zatvoru su kao politički zatvorenici. Njihov je 'krimen', dodaje, jer su bili na rođendanu pjevačice grupe Irdorath, Nadežde, s desetak drugih ljudi u njihovoj vikendici.

“Uhićeni su, uhitili su ih maskirani i naoružani muškarci uz pucnjavu, a sve to je snimano dron, kao u nekom filmu. Oboreni su na zemlji, a potom su im vezane ruke. Šest gostiju na rođendanu, članovi grupe Idrorath, optuženi su da su na prosvjedima 2020. svirali gajde i druge instrumente. Njihovi prijatelji su osuđeni na 15 dana zatvora, uz novčane kazne zbog pružanja otpora. Nitko se nije smio izvući bez kazne“, izjavila je.

Aleksandar Lukašenko predsjednikom je postao 1994. godine, samo tri godine nakon proglašenja nezavisnosti Bjelorusije. Sve ovo, dodaje, počelo je, vrlo sporo.

“Prvo je pokrenuo referendum s četiri pitanja: status ruskog jezika kao državnog, promjena državnih simbola, ekonomska integracija s Rusijom i ovlasti Predsjednika za raspuštanje parlamenta. Sve to je značilo povratak u sovjetsko doba, ali ljudi su, svejedno, glasali za to. Znali smo i za nekoliko politički motiviranih ubojstava. Imali smo prosvjede nakon svakih izbora, ali nisu imali neku masovnost“, dodaje.

Većina ljudi je tada bila manje-više zadovoljna ekonomskom situacijom. Primjerice, 2006. godine je nekoliko tisuća prosvjednika uhićeno samo za jedan dan.

“Pet predsjedničkih kandidata na izborima 2010. je bilo napadnuto, bačeno u zatvor nakon izbora. Ali u 2020. prevladao je osjećaj da se veći dio naroda okrenuto protiv Lukašenka. Ljudi su bili spremni i odlučni u borbi za svoju slobodu protiv diktatora“, izjavila je.

U Minsku i Moskvi, nastavlja, ljudi su nestajali, da bi kasnije pronađeni u zatvorima ili pod kućnim pritvorom.

image

Prosvjed u Minsku, kolovoz 2020. godine

FLICKR - Flickr

“Ljudi su nestajali, pa kasnije pronađeni mrtvi, nezavisni mediji blokirani, zatvoreno oko 170 nevladinih organizancija, među njima i novinarska društva i PEN centar“

“U kolovozu i rujnu neki ljudi su nestali pa su kasnije pronađeni mrtvi. Znamo da su neki bjeloruski političari i novinar kidnapirani u 2000.-im, a njihova tijela nikad nisu pronađena. Bjeloruski dužnosnici su dakle spremni na sve, pogotovo kada imaju osjećaj da nemaju što izgubiti. Vidjeli smo i osobe koje su mučene u sabirnim centrima u kolovozu 2020. Ti mučitelji nikada neće biti optuženi. To je jedan nepošteni, nasilni i anti-ljudski režim“, izjavila je. 

U ovom trenutku, dodaje, tridesetak novinara je u zatvoru. Od početka kampanje za predsjedničke izbore 2020. bilo je više od 500 uhićenja.

“Bjelorusko društvo novinara je zatvoreno prošlog tjedna od strane države. Niti jedne neovisne novine ne mogu nastaviti izlaziti u tiskanom izdanju. Takve se zatvaraju ili djeluju samo kroz online izdanje. Najveći nezavisni mediji su blokirani i mogu se čitati samo uz pomoć proxy servera ili VPN-a. Prije nekoliko mjeseci, najveći portal tut.by je kompletno blokiran, novinari uhićeni a njihov sadržaj klasificiran kao ekstremistički. Neki od njih su napustili zemlju i pokrenuli portal zerkalo.io koji je također klasificiran kao ekstremistički. Nekoliko drugih medija, kao BELSAT TV koji emitira svoj program iz Poljske proglašeni kao ekstremistički sadržaj, s kažnjavanjem osoba koji ih se usude spomenuti. Sve su ovo stvari koje ne pomažu razvoj društva. Preživljavanje je glavna stvar“, objašnjava.

Uništene su čak i nevladine organizacije. Čak njih 170 zatvorila je 'država'. Riječ je o društvenim, obrazovnim, kulturnim, ekološkim u drugim udrugama, poput Bjeloruskog PEN-a, hospicij za djecu, asocijacije pčelara i organizacije za zbrinjavanje napuštenih životinja.

image

Bjelorusi u Njemačkoj: Podrška prosvjedima u Minsku 2020.godine

FLICKR - Flickr

“Svi koji su izrazili, ili koji bi mogli izraziti protivljenje režimu gube poslove u državnim institucijama a popisi s njihovim imenima se distribuiraju kako ne bi uopće mogli pronaći neki drugi posao. Ali i uz poteškoće u vezi napuštanja zemlje, stotine tisuća ljudi uspjelo je  emigrirati, barem privremeno, u Poljsku, Ukrajinu, Litvu, Gruziju, čak i u Rusiju iako tamo nije sigurno. Ljudi bježe od mogućih optužnica, represije ili jer jednostavno ne žele živjeti pod totalitarnim režimom“, rekla je.

Pisci, nastavlja, napuštaju zemlju, a oni koji su ostali nemaju slobodu izražavanja koju su imali do prošle godine.

“Vrhovni sud je zatvorio bjeloruski PEN Centar. Savez bjeloruskih pisaca je idući. Djela bjeloruske autorice i dobitnice Nobelove nagrade, Svetlane Aleksijevič, izbačena su iz školskog programa. Teško je organizirati promociju knjige ako je njen autor 'nelojalan', ili čak organizirati koncert“, govori.

Iako su međunarodna zajednica i organizacije za ljudska prava, kako kaže, 'izrazile zabrinutost' i nametnule sankcije protiv Lukašenkovog režima, rezultati su spori.

“Izrazi 'zabrinutosti' nisu dovoljni, to je inače problem kada imate posla s režimima koji se ne pridržavaju zakona i normi. To bi moglo imati efekta unutar EU, ali takve mjere ne mogu ništa protiv onih koji vjeruju da nemaju što izgubiti“, rekla je.

Mogli bismo čak kriviti narod, dodaje, jer tolerira diktatora, ali to bi bilo proglašavanje žrtve krivom, kao u situacijama kada osobu zlostavlja član obitelji, ali ga ne želi napustiti.

Kao spisateljica, imam glas, moram ga koristiti zbog mojih najbližih i moje zemlje. Moj mlađi brat je u zatvoru, njegova žena je u zatvoru, moje kolege i poznanici su u zatvoru, naši najbolji ljudi su iza rešetaka. Važno je da Hrvati saznaju o diktaturi, ne nužno zbog nas Bjelorusa, nego njih kao naroda. 

“Možemo kriviti Rusiju, zbog potpore režimu kroz naftu i plin, za održavanje diktatora i korištenje njega za vlastite ciljeve. Europski političari su također odgovorni:toleriraju i surađuju s tiraninom iako smo ranijih godina imali politička ubojstva i izborne prijevare, ali tada im je to odgovaralo zbog mira u regiji i ekonomije“, objašnjava.

Danas su pak, dodaje, suočeni s dvoglavim čudovištem: Rusija i Bjelorusija na granicama Europske unije i ne postoje nikakvi mehanizmi za suzbijanje nasilnih režima u Europi.

“Vidjeli smo da 'izrazi zabrinutosti' nisu djelotvorni kad su u pitanju Bjelorusija i Rusija“, smatra.

Odgovornost za stanje u Bjelorusiji, priznaje, možda snosi i ona sama, kao i drugi pisci.

“Godinama prije izbora, odlučili smo razvijati našu kulturu i književnost, pisali smo i objavljivali knjige, osnivali časopise, otvarali knjižare, odgajali nove generacije čitatelja. Pokušali smo postupati i djelovati u svijetu koji je živio paralelno s pro-državnim institucijama. Nismo obraćali pažnju na njih sve dok se nisu počeli uplitati u 'naše stvari'“, govori.

To je tako funkcioniralo: njegovali su bjeloruski jezik i prevodili djela svjetske literature.

image

Prosvjed u Minsku, kolovoz 2020. godine

FLICKR - Flickr

“Ali, nažalost, bjeloruska kultura je sada unazađena, iako mislim da je naše djelovanje imalo utjecaj na buđenje naroda prošle godine“, ističe.

“Ljudi sada kriju ako planiraju pobjeći, a oni koji su ostali ne dižu glas“

Do prije nekoliko mjeseci, dodaje, bilo je normalno govoriti o napuštanju zemlje, o tome da planirate otići, ali sada ljudi nisu toliko otvoreni.

“Takve se informacije skrivaju. Oni koji su ostali u zemlji ne dižu glas. Slavni bjeloruski filozof, Uladzimir Mackiewicz, stalno je kritizirao diktatora zbog čega je uhićen i pritvoren prije mjesec dana. Njegov je odvjetnik napustio zemlju, pretraživali su mu stan, proganjali ga. Ostati u Bjelorusiji i kritizirati režim vrlo je opasno“, rekla je.

Ranije su, objašnjava, Bjelorusi u inozemstvu, skrivali vlastito porijeklo jer je vrlo mali broj ljudi znao o našoj zemlji.

“Ali, sada je dijaspora jaka, nikad jača, a emigranti za sebe ponosno kažu da su Bjelorusi“, govori. Ne mogu tvrditi da u svjetskim medijima nema zanimanja za Bjelorusiju, ali u kolovozu 2020. svijet je odjednom čuo za nas. Iako su na samom početku novinari morali objašnjavati zemljopisnu poziciju Bjelorusije, to više nije tako“, ističe.

Bjelorusija je, prema njenim riječima, ona vječna bijela mrlja na karti Europi, ali nakon događaja prošle godine, Europa je zemlju doživjela kroz slike masovnih demonstracija ljudi s bijelo-crvenim zastavama, žena u bijelom koje su mahale cvijećem, krvi na licima onih koje je policija prebijala.

U Hrvatskoj, kao i u BiH, ne zna se puno o Bjelorusiji, smatra, jer u tim državama postoji puno 'njihovih' problema i unutarnjih sukoba.

“U Bjelorusiji postoji nekoliko knjiga autora s Balkana koja su prevedena na naš jezik, ali to je uglavnom zbog entuzijazma prevoditelja, a ne izdavačkih kuća ili institucija. Moj muž i ja smo upoznali Miljenka Jergovića u Minsku na prezentaciji jedne od njegovih knjiga. A osoba koja je zaslužna za njegov posjet je prevoditelj i urednik Siarhiej Šupa“, rekla je.

Cimafiejeva smatra kako Zapad ne bi trebao zaboraviti na Afganistan, ali ni na Bjelorusiju.

“U Afganistanu sigurno postoji veliki broj ljudi koji vjeruju u zapadne vrijednosti, zapadni način života, miran način vođenja države. Nisu oni krivi jer su naoružani ljudi preuzeli vlast dok su oni svirali u orkestru ili organizirali škole za djevojčice. Htjeli su razvijati svoju zemlju mirnim putem. Nije život afganistanskih djevojaka manje vrijedan od života djevojaka u Bjelorusiji ili Austriji“, izjavila je.

Jasno je, dodaje, kako želi da Bjelorusije ostane u fokusu djelovanja političara iz Europske unije.

“Europljani ne shvaćaju dovoljno ozbiljno procese koji se tamo trenutnu događaju. Rusija postaje vrlo autoritarni režim, s uhićenjima Navalnya i njegove družbe, medijima koji su proglašeni 'stranum agenturama' i zatvoreni, suzbijanjem slobode govora, porastom rasizma i homofobije. Nekad mislim da ni ruski intelektualci ne shvaćaju taj režim dovoljno ozbiljno“, smatra.

Moglo bi biti, dodaje, prekrasno, za zaustavljanje režima, ruskog, koji je progutao Bjelorusiju i postao okrutno carstvo na granicama Europe, a to neće riješiti izrazi duboke zabrinutosti.

image

Prosvjed u Minsku, kolovoz 2020. godine

FLICKR - Flickr

Demokraciju ne bismo trebali uzimati zdravo za gotovo, uvijek je možemo izgubiti

Internet je u Bjelorusiji još uvijek dostupan svima, a najpopularnije mreže su Facebook i Telegram. Koriste ih obični ljudi, intelektualci, ali i mediji kako bi proslijedili informacije.

“Alhierd i ja tako pratimo što se događa i možemo podijeliti naša razmišljanja i tekstove online. Lako nam je ostati u kontaktu s našim čitateljima. Nekoliko mojih pjesama o prosvjedila koje sam objavila na Facebooku imale su ogroman doseg“, rekla je.

Njen suprug je objavio dvije knjige koje je napisao u Grazu kroz online izdavačku platformu.

“Zbog političke tematike, knjige nisu mogle biti tiskane, čak ni od strane nezavisnih izdavačkih kuća. Tako da je to bila jedina opcija. S obzirom na situaciju, oni koji su egzilu, oni koji se osjećaju sigurno bi trebali preuzeti ulogu glasnogovornika i informirati cijeli svijet o događajima u Bjelorusiji. Sve reakcije na Facebooku su vrlo pozitivne, svi kažu 'Ti si naš glas'“, objašnjava.

Ima priliku, dodaje, obratiti se publici kroz poeziju, prozu, postove na Facebooku jer zna da nitko neće pretresti stan u kojem je živjela, kao što se dogodilo njenom bratu i njegovoj supruzi.

“Kao spisateljica, imam glas, moram ga koristiti zbog mojih najbližih i moje zemlje. Moj mlađi brat je u zatvoru, njegova žena je u zatvoru, moje kolege i poznanici su u zatvoru, naši najbolji ljudi su iza rešetaka. Važno je da Hrvati saznaju o diktaturi, ne nužno zbog nas Bjelorusa, nego njih kao naroda“, ističe.

Demokraciju nikada ne bismo, poručuje, uzimati zdravo za gotovo.

“Uvijek je možemo izgubiti, moramo biti oprezni, jer oni koji žele apsolutnu vlast uvijek vrebaju“, zaključila je Julija Cimafiejeva u razgovoru za Dnevnik.ba.

27. rujan 2021 11:56