Prvo ste osvojili Malu, a zatim i Veliku lisku na mostarskom festivalu. Kako se osjećate povodom toga, jeste li očekivali ovakva priznanja?
Nisam očekivala nagradu, baš me iznenadila ta vijest. Nije pravilo, ali čini mi se da su nekako te Velike liske obično rezervirane za noseće uloge, upravo zbog važnosti same uloge i njezinog kvantiteta. Ne znam na koji me način žiri ocijenio, ali u predstavi „Ja od jutra nisam stao“ igram četiri različite epizode. To je čak malo nezahvalno za ocijeniti. No, upravo zato što je više epizoda, trudila sam se da sve budu punokrvne, da budu likovi koji su kompletnoj transformaciji, a ne samo skice i pojave. To je zaista zahtijevalo jedan ozbiljan rad. Vjerojatno je to žiri prepoznao i iz toga me razloga i nagradio.
Koliko Vam općenito znače ove nagrade, što one predstavljaju u Vašem djelu i radu?
Osobno nagrade ne brojim, ali sigurno su važne za kuću i produkciju. Nagradu je, kao i svaki poklon uostalom, uvijek lijepo dobiti. Znači kad vas netko prepozna. No, u smislu nekog mog rada, to mi ne znači ništa. Ne bih voljela da to sad malo grubo zvuči, ali jednako ću raditi dobila ili ne dobila nagradu. Važno mi je da se bavim svojim poslom najbolje i najpoštenije što mogu, neovisno o tomu hoće li mi neka nagrada puhnuti u krila ili ne. Istina kako one otvaraju mnoga vrata, kada se radi o našoj kući, ali smatram da ne bi trebale biti motivacija za rad.
Jedna od epizoda koju igrate u predstavi „Ja od jutra nisam stao“ je uloga dominantne žene koja ima moć podrediti muškarce. Kakav je bio osjećaj igrati iz te perspektive? Je li to na neki način možda bio ispušni ventil za sve ono s čime se žene u društvu bore i dan danas?
Da, Una Vizek, spisateljica teksta, napravila je upravo tu zamjenu teza. Radi se o svijetu u kojem žene vladaju, a muškarci su podređeni. Tek kad vidite stvari iz te perspektive, zapravo vidite o kakvom se apsurdu zaista radi, o očitoj neravnopravnosti, odnosno manjku ravnoteže između muškaraca i žena. Nažalost, mi još uvijek živimo u tom nekom „muškom svijetu“ i upravo iz ove vizure možemo objektivno sagledati stvari, što je jedan od razloga i zašto smo izabrali raditi na ovom komadu.
Kada se osvrnemo na proteklu sezonu u HNK Mostar, zanimljivo je kako u nikad težim vremenima za teatar, vezano uz problem pandemije, Vaša kuća osvaja možda nikad veći broj nagrada i može se pohvaliti isto tako brojnim festivalskim i ostalim gostovanjima. Kako to komentirate?
Svakako smo imali vrlo plodnu sezonu i kad bi bilo u pitanju neko najnormalnije vrijeme, a pogotovo u ovakvim preludim vremenima, s obzirom na pandemiju. Ipak, da me nešto sad to posebno iznenađuje – nije, iz prostog razloga što mi jako puno radimo. I u tom smislu, mislim da se taj rezultat i mora negdje vidjeti. Nagrade i razna gostovanjima po festivalima i na pozive drugih kazališta, najbolji su pokazatelj koliko zapravo mi vrijedno, a nadam se i kvalitetno radimo.
Svaki put kad osvojite neku nagradu ili dajete javno izjave, spomenete i sve one djelatnike koji rade na predstavi „ali se ne vide“. Puno puta smo mogli čuti kako u HNK Mostar djelujete kao jedna složna obitelj, kako to u stvari sve izgleda?
Ovdje se baš njeguje jedna vrsta vrlo bliskih odnosa. Možda nam ide u prilog i to što smo mali kolektiv, nas zaista nema puno sve zajedno kad se zbroji. Neminovno je da su svi sa svima konstantno u kontaktu. Ravnatelj kuće Ivan Vukoja isto tako jako drži do njegovanja odnosa i trudi se da budemo kolektiv. Svi naši gosti su ovdje dobrodošli i zato uvijek imaju lijepe utiske iz naše male zajednice. Osobno ne izdvajam nikad ljude po grupacijama. U smislu: ovo su glumci, ovo je tehnika, ovo je računovodstvo… Mi smo svi, kao što sam navela na dodjeli nagrada, jedan mehanizam. Svatko radi svoj posao najbolje što može kako bi taj mehanizam funkcionirao.
S obzirom na epidemiološke mjere i preporuke, ograničen je broj publike u kazalištima. Kako ste snalazite u tim novim uvjetima? Kako se publika snašla?
Ispočetka je sve to bilo otužno. Tako nam je barem djelovalo. Publika se osjećala ogoljena, kao da su i oni sami pod svjetlima reflektora jer oko njih nema nikoga. Nisu bili slobodni reagirati, smijati se, opustiti se… Teško smo dobivali povratne informacije i ne možemo stoga znati prima li to publika dobro ili ne prima. Kao da igrate pred praznom salom. Međutim, sad već vidimo kako se i publika navikla na to da je ogoljenija. Postali su slobodniji u svojim reakcijama, a i mi smo se već navikli na manji broj ljudi. Ne pravi to zaista više neki velik problem, jednostavno se ljudi naviknu na neke nove okolnosti i pokušavamo raditi najbolje što možemo. No, nadam se, naravno, da će što prije završiti cijela ova situacija i da ćemo se vratiti mi publici i publika nama u normalnim okolnostima.
Da se primijetiti i kako publika postaje sve mlađa. Utječu li na zainteresiranost mladih ljudi za kulturu besplatni vaučeri koje mogu koristiti u HNK Mostar?
Besplatni vaučeri su sjajan projekt koji je opet pokrenuo ravnatelj Ivan Vukoja u suradnji sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Publika se odgaja dok je još mlada. Prije svega, roditelji bi trebali voditi svoju djecu već na lutkarske predstave koje su im primjerene. Naravno, mladi ljudi, tinejdžeri, studenti, oni su publika koja se odgaja na kazalištu, ali i u drugim sferama umjetnosti. Nadam se da ti mladi ljudi posjećuju i razne izložbe, odlaze na koncerte…
Kako je Vama osobno raditi u kazalištu?
Jedino što mogu zamisliti je da radim u kazalištu. Sad se uopće ne mogu ni zamisliti u nekom drugom poslu. To je ono što i svom djetetu pokušavam objasniti, da, što god u životu radio, čime se god bavio, svaki posao je pošten. Važno je samo da to voli i radi srcem jer jedino tako će se ujutro probuditi i jedva dočekati ići na posao. I na taj način će biti sretan i zdrav u životu.
Možete li se sjetiti zašto ste na početku izabrali baš glumu i kazalište?
Sad bih se trebala vratiti puno godina unazad da se i sama sjetim kako je točno došlo do toga da se krenem baviti glumom. Mislim da neke stvari u životu vode po inerciji. I to je jednostavno tako. Ne znam da sam išla s nekom punom sviješću o tome hoću li se baviti glumom nekad u životu. Završila sam srednju medicinsku školu i mislila sam da ću valjda raditi kao medicinska sestra. A i taj izbor škole su opet bile prilike, odnosno neprilike rata i situacije u kojoj su moji roditelji razmišljali da što prije završim školu i imam kruh u ruci, kao što bi se reklo. No, eto, negdje me neki moj senzibilitet vodio k tomu da bavim umjetnošću. Glazba mi je, prije svega, bila iznad svih umjetnosti. Kad sam došla u Mostar igrom slučaja sam upoznala lutkare. Moje prvo glumačko iskustvo je i bilo s lutkarima, koje sam upoznala preko Marija Drmaća. Kasnije mi se otvorila prilika da se okušam i na Akademiji. Otišla sam, probala i kasnije se put sam od sebe otvarao.
Kako izgleda Vaš kreativni proces stvaranja uloge?
To ovisi uvijek o projektu. Ovisi, prije svega, o materijalu na kojem radimo; ovisi o redatelju ili redateljici i njihovom konceptu, ideji i zamisli; ovisi o samoj ulozi, vremenu i prostoru kojeg imamo. Puno je čimbenika u igri, vrlo je različit pristup od procesa do procesa.
Imate li neke omiljene uloge, neke koje su Vam posebne u odnosu na ostale?
Imam puno uloga koje su mi posebne u sjećanju. Ne bih sad izdvajala nijednu, ali moram reći da su to uloge koje su mi važne, one koje su mi dale nešto pozitivno za svaku sljedeću ulogu koju ću igrati. Uloge su to s kojima sam se kroz proces razvila i naučila nešto o svojoj profesiji, o životu i o svijetu u jednom univerzalnom smislu. Takve su mi uloge iznimno bitne i važne.
Na daskama zračite nekom jednostavnošću i opuštenošću. Kako postižete tu prirodnost pod blještavim svjetlima reflektora i pred publikom?
Ja sam onaj tip glumice koji zaista voli publiku. Postoje glumci koji na probama ne vole da ljudi dolaze i gledaju dok nije sve završeno i usavršeno. No, osobno uvijek volim imati publiku. Ne smeta mi čak ni kada je sve u fazi tek nekog traženja i procesa. Volim osjetiti povratne informacije, kako netko reagira na to što mogu ponuditi. Samim time, kad je varijanta javnog nastupa, osjećam da sam u svojim cipelama. Naravno, uvijek je potrebna i dobra priprema kako biste bili opušteni, slobodni i kreativni.
U kakvom su položaju kulturni procesi danas? Hoće li se kulturnjaci uspjeti izboriti s modernim izazovima?
Odgovor na to pitanje nemam, ali da me je strah, jeste. Opet to gledam kroz svoje dijete. Gledam kroz društvo u kojem on živi, vrijeme u kojem je on rođen. Koje su to stvari koje njega okupiraju, a što bih ja voljela da ga okupira. Nekako se trudim da to sve izbalansiram jer ne možete izolirati dijete u smislu ukidanja mobitela i sl. S druge strane, trudim se da mu njegujem one stvari za koje ja mislim da su prave vrijednosti i prosto nekako da se sam usmjeri i procijeni koje su stvari kvalitetne, a koje su samo pitanje nekog trenda i prolaznosti nekog vremena. To i jeste pozicija nas kulturnjaka, da moramo biti ustrajni i odgovorni u tomu i publici nuditi kvalitetne sadržaje.
U BiH se minimalno ulaže u kulturu. Medijski je također malo praćena, sve se vrti oko politike, a stvari se teško mijenjaju. Što mislite, je li moguće nešto promijeniti po tom pitanju?
Mi živimo u mraku, u jednom političkom mraku. Ne znam hoće li mlađe generacije nešto u tom smislu promijeniti, ali mislim da moja generacija to neće dočekati. Možda ovo sve zvuči pesimistično. Također, neke stvari se ni ne smiju zaboraviti upravo kako se ne bi ponovile više nikad.. No, treba pustiti stvari u prošlosti i okrenuti se budućnosti. Živimo u državi gdje jednostavno moramo imati jedan normalan, zdrav, zajednički suživot ukoliko mislimo ostati ovdje.
Upravo su u tom smislu kazališta pozitivan primjer suradnje i suživota. HNK Mostar ima brojne koprodukcije s Narodnim pozorištem Mostar, ali i ostalim teatarskim kućama u BiH. Mogu li se umjetnici, za razliku od političara, dogovoriti?
Koprodukcije su sve češće i češće i to opet dolazi iz materijalnog neulaganja u kulturu. Teatri se moraju jednostavno udružiti da bi mogli iznijeti neke velike projekte. Ono što je još važno: Umjetnost nema granice. Za razliku od politike, umjetnost samo gleda ono što je plemenito, kvalitetno i vrijedno u nekom ljudskom smislu. Sve ono što politika jeste, umjetnost nije i sve ono što umjetnost jeste, politika nije.
Što je Vas umjetnost?
Sve. Sve je umjetnost. Ovo što se nas dvije trenutno gledamo, to je meni umjetnost. Kemija između dvoje ljudi u trenutku. Priroda je umjetnost. Životinje su tek umjetnost. Sve što je plemenito na ovom svijetu, to je za mene umjetnost.
A što Vam predstavlja kazalište?
Kazalište bih definirala kao jednu platformu koja omogućuje ljudima da podignu razinu svijesti.
Što mislite, je li za uspjeh u kazalištu, odnosno za uspjeh u bilo kojoj profesiji, potreban samo talent?
Ne bih sad opet voljela da me se pogrešno shvati, ali talent je zadnja stavka na putu za uspjeh. Mnogo važnija je ljubav prema poslu, volja, trud, posvećenost, razumijevanje zašto smo tu gdje jesmo. Talent je nešto što može možda samo omogućiti da malo brže dođete do nekog rezultata. No, sa svime ovime prethodno nabrojanim jednako ćete doći do rezultata. Najvažnije je da ste posvećeni i da volite i razumijete to što radite.
Okušali ste se i u ulozi profesorice, predajete mladim glumcima na Dramskom studiju mladih. Koliko ste zadovoljni ovim projektom i polaznicima?
Jako sam zadovoljna s polaznicima. Oni su prekrasni mladi ljudi. Tek hodu sam shvatila koliko su ti mladi ljudi koji su se javili ovdje da bi bili u Dramskom studiju, aktivni i angažirani u svim drugim poljima. Manje-više svi su oni izvrsni, nagrađivani studenti s najboljim ocjenama, a i dalje im ostaje dovoljno slobodnog vremena da se bave i glumom. I to se uklapa u ono što sam maloprije govorila: Kad nešto volite, pronaći ćete vrijeme da se bavite tim nekim lijepim i plemenitim stvarima. Stoga je divno da postoji Dramski studio koji je takvim ljudima omogućio prostor u kojem oni mogu funkcionirati i dati najbolje od sebe.
Možete li nam otkriti na kojim projektima trenutno radite?
Trenutno radimo na autorskom projektu redateljice Marine Petković Liker „Kroz proces 10 – 6 – 93“. Započeli smo taj projekt u prošloj sezoni, izveli smo četiri pretpremijere, a uskoro bi trebala biti i premijera.
Osim kazališta, ljetos sam sudjelovala u snimanju filma „Najsretniji čovjek na svijetu“ u režiji Teone Strugar Mitevske. Ne mogu previše otkrivati, ali kao i sve velike priče, tako je i ova inspirirana jednim stvarnim događajem. Bit će vrlo zanimljiva.
Dnevnik.ba