Ladislav Ilčić, zastupnik Hrasta - pokreta za uspješnu Hrvatsku i europski parlamentarac, u razgovoru za Dnevnik.ba govori o politici Europske unije prema BiH, tomu kako na kompleksnost BiH gledaju zastupnici iz različitih zemalja, odnosu Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića prema bh. Hrvatima.
Gospodine Ilčić, smatrate li da je zadnja Rezolucija Europskog parlamenta o BiH relevantna u kontekstu izmjena Izbornog zakona BiH kada se u toj državi ne poštuju i ne provede presude Ustavnog suda BiH – najviše pravosudne instance?
Rezolucije Europskog parlamenta u području vanjske politike općenito nemaju preveliku težinu, ali pokazuju smjer u kojemu bi se EU politika mogla kretati, pogotovo kad se radi o zemljama koje su ili će u bliskoj budućnosti biti kandidatkinje za članstvo. U ovom konkretnom trenutku ta rezolucija zasigurno manje utječe na našu stvarnost od, primjerice odluke Visokog predstavnika da sam izmijeni proračun kako bi se odobrila sredstva za provođenje izbora. Kad si on uzima takve ingerencije, kad tako provodi silu, tada omalovažava i samu Rezoluciju. Nakon takvih poteza međunarodna zajednica bi trebala preuzeti i odgovornost, jednako kao što je trebala preuzeti odgovornost i za propale pregovore jer kao jamac i posrednik nije sankcionirala bošnjačku stranu zbog miniranja ili neispunjavanja svih odredbi tih pregovora.
Što se tiče samog teksta Rezolucije, on je užasno loš i nisam njime nikako mogao biti zadovoljan, kao ni moji kolege iz kluba Europskih konzervativaca i reformista (ECR) koje sam upoznao sa situacijom te potom organizirao posjet naše delegacije Mostaru. EU konzervativci mogu biti vrijedni saveznici Hrvata u BiH zato što žele sačuvati svoje nacionalne posebnosti i institucije u okviru EU-a jednako kao što Hrvati žele svoju političku samobitnost u BiH. Ova druga strana, federalistička, želi oslabjeti i potom zatrti sve nacionalno pa tako i u BiH ne pokazuje razumijevanje za tronacionalnu ustavnu arhitekturu. Ti ljudi imaju jasnu globalističku agendu i, kao što ih ne zanimaju poljski ustavni i vrhovni sud, ili mađarski sudovi, tako ih ne zanima ni Ustavni sud BiH. Oni se zalažu za BiH po vlastitoj mjeri, a ne po mjeri njezinih naroda i građana. Varaju se oni unutar BiH koji misle da im takva politika ide u prilog. Ona uništava sve.
Kakav je pogled na BiH iz Europskog parlamenta, pogled iznutra? Koliko zapravo eurozastupnici razumiju svu kompleksnost bh.političke stvarnosti?
Glavnina europskih zastupnika u pravilu razumije svu kompleksnost situacije u BiH vrlo slabo ili nikako. Kao hrvatski zastupnik u EP, moram reći kako sam se suočio s vrlo neugodnom činjenicom da je pozicija hrvatskog naroda u BiH najlošije iskomunicirana, u odnosu na bošnjačku, pa čak u nekim elementima i srpsku.
Mnogi europski zastupnici promatraju BiH kao zemlju neprestano sukobljenih balkanskih naroda pa se tim zastupnicima lako prodaje priča o potrebi zatomljivanja nacionalizama i važnosti jačanja građanskog pristupa. U tom smislu oni padaju u zamku bošnjačkog unitarizma koji za BiH očito postaje jednako opasan kao i srpski separatizam. Drugi pak zastupnici na BiH gledaju kao i na ostatak zemalja Zapadnog Balkana, kao dodatni trošak, tj. financijski teret za EU porezne obveznike koji trebaju financirati duge i preskupe reforme u ovim državama kako bi iste dostigle razinu prikladnu za pridruživanje.
No, na sve to treba gledati i kao na priliku - s obzirom da zastupnici dosta malo znaju o BiH, postoji veliki prostor da se, prenošenjem istine o BiH, utječe na zastupnike da zauzmu bolji stav o BiH.
Smatrate li da je Vlada Andreja Plenkovića učinila dovoljno za afirmaciju hrvatskog pitanja u BiH po svijetu i Europi?
Premijer i vladini dužnosnici na ovom su se pitanju angažirali dok su EU političari i birokrati bili voljni slušati, ali nije bilo hrabrosti gurati dalje kad su prvi put rekli 'ne'. Nije više dovoljno samo pričati jer smo tako došli do toga da se puko spominjanje konstitutivnosti kao ustavne kategorije u Strateškom kompasu EU-a počinje smatrati nekim velikim uspjehom. To je kao da ugrađivanje tvrdnje da je voda mokra proglasite diplomatskom pobjedom. Ne optužujem, samo konstatiram činjenice. Poštujem rad i zalaganje kolega iz HDZ-a, tj. EPP-a glede afirmiranja hrvatskog pitanja u BiH unutar EP te Vladino aktivno lobiranje u ostalim tijelima EU, no rezultati nisu dobri. Bošnjaci su se u to vrijeme razgoropadili jer svaki unitarizam nužno želi ići prema potpunoj hegemoniji, a paralelno s tim, eskalirao je i srpski separatizam. Vlade HDZ-a, a još više SDP-a, nisu učinile što su trebale. Znam i vjerujem kako možemo učiniti više jer kao država još nismo iskoristili sve moguće mehanizme kako bismo stali na kraj derogiranju političkih prava Hrvata u BiH.
Čini li vam se da je naša diplomacija već odavno u tom kontekstu zakazala? Primjerice diplomat Joško Paro se svojedobno hvalio da je 'ugasio Herceg-Bosnu'?
Nikako se ne bih htio pretvoriti u političara koji svoje djelovanje iscrpljuje u optuživanju ljudi, no moram ponoviti da činjenice pokazuju da je naša diplomacija zakazala. Kad spominjete gašenje Herceg-Bosne, moram reći da je potreba za trećim entitetom jedan od zaključaka Hrvatskog narodnog sabora, a premijer Plenković je to nazvao desničarskim pričama koje štete interesima hrvatskog naroda u BiH. Koliko ja znam, HNS predstavlja interese Hrvata u BiH, a premijer Plenković se protivi zaključcima HNS-a - znači premijer Plenković govori protiv interesa Hrvata u BiH. Vjerojatno je sve to posljedica premijerovog prepucavanja s predsjednikom Milanovićem. Umjesto da njih dvojica, kao kreatori hrvatske vanjske politike, zajedno zastupaju interese Hrvata u BiH, oni se međusobno prepucavaju tjerajući jedan drugoga u greške. Za konkretan zaokret nam je potreban jedinstveni stav te cilj, kao i jasno definirane metode kako do toga cilja doći.
Što Hrvatima u BiH preostaje ako ih i na ovim Općim izborima 2022. godine Bošnjaci preglasaju, a najavili su to već nekoliko puta najviši dužnosnici SDA.
SDA, kao najveća bošnjačka stranka je najavila preglasavanje i izbacivanje legitimnih hrvatskih predstavnika iz predstavničkih tijela vlasti. Još žalosnije, gotovo sve ostale bošnjačke stranke, neovisno o tome dolazile s ljevice, centra ili desnice, podržale su ovaj plan. U slučaju realizacije ovog scenarija, Hrvatima u BiH preostaje dvije opcije. Prva je da se povinuju ovom ishodu višedesetljetnog političkog nasilja nad njima i tako de facto i de iure prihvate svođenje na status nacionalne manjine i gubitak statusa ravnopravnog konstitutivnog naroda. BiH tako postaje država dva naroda koji samostalno upravljaju s dva entiteta, a Hrvati postaju podstanari u vlastitoj kući. Druga opcija je da krenu u implementaciju svih zaključaka sa zadnjeg zasjedanja HNS-a, od kojih je najvažnija ona koja se odnosi na administrativni preustroj koji će im osigurati političku ravnopravnost s ostala dva naroda. Ova opcija predstavlja teži put koji će na ispit staviti ne samo Hrvate u BiH, već i Republiku Hrvatsku. No, naš je narod prošao i kroz teža iskušenja u povijesti. Moramo izbjeći malodušje i paniku. Zajedništvom možemo izboriti zacrtane ciljeve, a u ispunjenju ovoga cilja, kao hrvatski zastupnik u EP, pružit ću svoju maksimalnu potporu.
Iz koje je razloga stranim političarima, pa i zastupnicima u EP, lakše BiH promatrati kao zemlju 'Bosanca i Hercegovaca' nego Bošnjaka, Srba i Hrvata?
Trenutačno političku većinu u EP čine stranke koje se zalažu za pretvorbu EU u nadnacionalnu super-državu, prema uzoru na SAD, gdje bi centar moći odlučivanja bio u Bruxellesu, a države članice pretvorene u provincije koje slijede direktive političkog centra. Glavnu prepreku u realizaciji ovog cilja vide u identitetu europskih naroda i posebnostima svakoga od njih. Stoga, slamanje nacionalnih država i njihovih identiteta je njihov glavni cilj. Bilo bi lakše sprovesti ovaj plan kada bismo svi bili amorfna masa, bez identitetskih specifičnosti, koju možemo svesti pod termin „europski građani“. Sličnom analogijom, neki europski dužnosnici i parlamentarci drže kako bi i BiH lakše oblikovali sukladno svojim idejama kada se ne bi morali truditi oko tri naroda i njihovih specifičnosti, već nasuprot sebe imali poslušnike u vidu predstavnika Bosanaca i Hercegovaca. No, nakon godina agitiranja i milijardi potrošenih eura s ciljem stvaranja jedinstvene nacije građanskog tipa, na popisu stanovništva samo se 1,5% građana izjasnilo Bosancima i Hercegovcima, a 96,8% pripadnicima konstitutivnih naroda. Zato sam već više puta u Europskom parlamentu rekao da je europska politika u BiH 1,5% realna, a 98,5% nerealna.
Smatrate li da neke države, poput SAD-a, Nizozemske, Njemačke podupiru bošnjački nacionalizam u BiH?
Poučen dosadašnjim iskustvima, rekao bih da podržavaju, ali svaka iz svojih pragmatičnih razloga. Motivi SAD-a proizlaze iz činjenice kako žele suzbiti ruski utjecaj u BiH, a gdje u srpsko-bošnjačkom konfliktu srpsku stranu raspoznaju kao eksponente ruske politike. Hrvati su tu kolateralna žrtva poradi svoje malobrojnosti, ali i maćehinskog odnosa Republike Hrvatske prema njima. U slučaju Nizozemske, trenutačna vlada se nalazi na liniji eurocentralizma i stoga promoviraju tzv. „građanski koncept“, a ne treba zaboraviti niti hipoteku Srebrenice koju su bošnjački lobisti iskoristili u slučaju ove zemlje. Glede Njemačke, vladajuća lijevo-zelena koalicija se također nalazi na liniji promoviranja građanskog na štetu nacionalnog, što se vidi ne samo u njihovom pristupu BiH, već i u nekim unutarnjim pitanjima. Ne treba zanemariti niti činjenicu kako se na čelu Odbora Bundestaga za odnose sa zemljama Zapadnog Balkana nalazi Bošnjak.
Hrvatska kao zemlja članica EU-a i NATO-a čini se nema ni u blizu jake vanjske strateške partnere na način na koji to imaju Srbi u BiH kroz RS i Srbiju, te Bošnjaci kroz neke europske zemlje, ali i zemlje islamskog svijeta?
Činjenica kako su Bošnjaci te Srbi bolje iskomunicirali svoje pozicije glede BiH ne znači nužno da Hrvatska nema jake vanjske strateške partnere. Problem je što naše vlasti nikada nisu zatražile ispunjavanje nekih obveza međunarodnih partnera prema Hrvatskoj, gdje se moralo smjestiti i pitanje neravnopravnosti Hrvata u BiH, već smo uglavnom bili fokusirani na odgovornosti koje smo preuzeli kao članica euroatlantskih asocijacija. Naime, do ulaska u NATO savez 2009. te EU 2013., uvjeravali su nas kako ćemo po ulasku u ove asocijacije ojačati svoju diplomatsku važnost do mjere kojima ćemo nadoknaditi izgubljeno u prethodnom razdoblju u kojemu se nismo smjeli nikome zamjeriti. No, po ulasku u NATO i EU, ništa se nije promijenilo. Nastavilo se s pasivnim i servilnim stavom dok nismo stigli na rub ponora, na kome trenutno stoje Hrvati u BiH. Premda je vrijeme za zauzimanje čvršćeg, proaktivnog stava odavno nastupilo, držim da je sada krajnji čas da pokažemo dosljednu odlučnost i tako ostvarimo prava koja su Hrvatima u BiH zajamčena Washingtonskim i Daytonskim mirovnim ugovorom.
Kakvim ocjenjujete rad hrvatskog predsjednika prema BiH?
Premda se nikako ne mogu poistovjetiti s njegovim svjetonazorskim načelima te retoričkim izričajem, držim kako predsjednik Milanović glede nekih pitanja, kao što je i hrvatsko pitanje u BiH, nastupa kao korektor naspram Vlade. Ponavljam kako ne mogu dijeliti stil i način komunikacije, ali mislim da glede pitanja Hrvata u BiH nastupa državnički. Sama činjenica da su ga prizemno i uličarski napali glavni eksponenti velikobošnjačke unitarističke politike poput Komšića i Džaferovića dovoljno govori kako je pogodio u srž problema. No, zamjeram mu svađalački način kojim to čini naspram ostalih instanci hrvatske politike. Nije dobro spaljivati mostove prema onima koju su potrebni kako bi se neko pitanje zajednički riješilo. Treba nam sinergija glede nastupa, napose na vanjskopolitičkom planu, u vezi pitanja obespravljenosti Hrvata u BiH.
Smatrate li da službeni Zagreb ponovo, kao u doba Mesića i Račana, planira Hrvate 'isporučiti' bošnjačkoj politici zbog svojih 'viših' ciljeva?
Nisam u poziciji znati sve namjere službenog Zagreba, ali ne vjerujem u ovakav scenarij. U ovom trenutku, na hrvatskoj političkoj sceni, i na desnici i na ljevici (izuzev platforme „Možemo“) postoji dovoljno senzibiliteta i razumijevanja prema suštini hrvatskog pitanja u BiH. U takvom slučaju u kojem bi hrvatska vlada odlučila isporučiti Hrvate u BiH bošnjačkoj politici, ne bi naišli samo na otpor u opoziciji u hrvatskom Saboru, već i u samom HDZ-u jer bi se radilo o veleizdajničkom potezu bez presedana u novijoj hrvatskoj povijesti.
Dnevnik.ba