Fra Zdravko Dadić (1966., Donja Tramošnica), novi provincijal franjevačke provincije sv. Križa - Bosne Srebrene, u intervjuu za Dnevnik.ba govori o stanju u Provinciji, položaju i stanju katolika u BiH, ulozi Katoličke crkve u BiH i franjevačkog reda, te objašnjava zašto se svatko od nas ne smije predati očaju i frustracijama, nego trajno raditi na sveopćem boljitku i napretku.
Fra Zdravko, prije nekoliko dana izabrani ste za novog provincijala Bosne Srebrene i zagrebačku adresu zamijenili onom sarajevskom. Kakvo ste stanje u Provinciji 'zatekli' u kontekstu broja vjernika, župa?
Provincija Bosna Srebrena ima 2 biskupa, 268 svečano zavjetovane braće i 12 bogoslova. Jedan dio braće je u mirovini, a ostali služe u 18 samostana i 70 župa u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Kosovu, 20 braće služe po europskim državama kao misionari, 4 u Australiji, 3 u Africi, 1 u Svetoj zemlji, a 5 braće je na postdiplomskom studiju u Italiji. Imamo Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, Franjevačku teologiju u Sarajevu, Međunarodni studentski centar isto tako u Sarajevu. Sve su to naše institucije koje imaju za cilj ne samo naš opstanak nego našeg naroda na ovim područjima. Za siromašne se brinemo preko naše Humanitarno karitativne organizacije Kruh sv. Ante, a u Slavonskom Brodu se preko „Zlatnog cekina“ posvećujemo djeci s poteškoćama u razvoju. Naša djelatnost ima vrlo širok dijapazon i obuhvaća čitav niz aktivnosti u skladu s našim evanđeoskim i franjevačkim poslanjem brige za svakog čovjeka. Što se tiče zamjene adresa, prije 13 godina sam iz Sarajeva otišao u Zagreb. Kod kuće sam i u Zagrebu i u Sarajevu.
Kakvu ulogu Crkva može odigrati u ohrabrenju ljudi da ostaju i opstaju na našim prostorima?
Kao što sam i rekao u svom uvodnom govoru nakon što su me braća izabrala za Provincijala, mi smo na ovim prostorima prisutni više od sedam stoljeća. Kroz to dugo vrijeme bilo je radosti i života, boli i patnje, raznih stradanja, ali i podizanja čak i iz pepela. Ni nas ni našeg naroda ne bi bilo na ovim prostorima bez Crkve i čvrste vjere koja nas je održala kroz sva ova stoljeća. Slobodno možemo reći da smo u svemu tomu, uz sve svoje slabosti, najvažniju ulogu u opstanku našeg naroda odigrali upravo mi fratri. Naša braća su kroz više od 700 godina djelovala neumorno i u kontinuitetu na ovim prostorima, živjeli usko povezani s ovim narodom, dijeleći s njime dobro i zlo i u teškim i neizvjesnim vremenima. Poučavali su ga i pomagali na svakojake načine, hrabrili ga i bodrili na putu života. Bili su tom ispaćenom narodu praktički sve: duhovne vođe, odgajatelji, liječnici, pisci, dušobrižnici - cijelim svojim bićem nosili su zajedno s drugima sudbinu naroda ne izdvajajući se i ne postavljajući se iznad samoga naroda. Što je imao narod, imali su i franjevci, ako je trpio narod, trpjeli su i franjevci, ako je bio progonjen narod, s njime su bili progonjeni i franjevci. Ta nas slavna povijest itekako obvezuje da i dalje hrabrimo svoje vjernike govoreći im kako nije sve tako crno, kako je ovo naša domovina u kojoj vrijedi živjeti.
Može li Crkva ohrabriti ljude da budu više društveno i politički aktivni i odgovorni, pogotovo s izlaskom na izbore, kako bismo nagradili dobre, a kaznili loše i neodgovorne političare?
Crkva nema ni poslanje ni zadatak aktivno sudjelovati u političkim procesima, no itekako ima obvezu i dužnost upozoravati na negativnosti u društvu i politici, upozoravati na zloupotrebu moći, dizati glas protiv korupcije i svih negativnih pojava u našem političkom i društvenom životu. No treba znati kako narodi u BiH, nažalost, kroz povijest nisu imali mogućnosti da izgrade politički pluralizam kao što je slučaj u zapadnim demokracijama. Skoro pedeset godina živjeli smo u komunističkoj diktaturi društvenog unitarizma i političkog totalitarizma. Kada se devedesetih godina prošlog stoljeća ukazala mogućnost prelaska iz komunističke diktature u demokraciju, sve je prekinuo rat koji je skoro uništio našu državu: posljedice rata trpimo i danas, na svim područjima, pa i na političkom planu. Ako slušate retoriku današnjih političara, ona je nažalost vrlo slična onoj pred sam rat. Oni koji to rade ne misle dobro Bosni i Hercegovini, nijednom njezinom narodu, a Hrvatima oduzimaju demokratsko pravo i mogućnost političkog pluralizma unutar njihovog nacionalnog korpusa.
Vi ste, koliko mi je poznato, u najtežim vremenima, u ratu, bili župnik u Vitezu. Kakva iskustva nosite iz tog razdoblja?
Želio bih Vas ispraviti jer nisam bio župnik nego mladomisnik i mladi kapelan koji je uz ta zaduženja imao i obvezu vođenja Kruha sv. Ante i Caritasa u župi Vitez. Kao mladog svećenika zatekao me brutalni rat, kao jedno od najgorih iskustava u životu svakog čovjeka što je svakako ostavilo posljedice na svakoga od nas, pa i na mene, a bio sam i teško ranjen. Rat je veliko zlo u kojem neki ljudi pokažu najgori dio sebe i učine najgroznije moguće stvari, dok drugi, upravo u kriznim situacijama pokažu svu svoju veličinu, ljudskost, požrtvovnost i ljubav. Smatram kako sam u tom vremenu velikih patnji na svim stranama uspio položiti ispit ljudskosti i nastojao sam skupa sa svojom subraćom u Vitezu pomoći svakome čovjeku kojemu je pomoć bila potrebna.
Franjevci su na našim prostorima stoljećima očuvali identitet Hrvata – katolika, i ne samo kroz vjeru, nego i brojne druge djelatnosti, od umjetnosti, medicine, povijesti, književnosti. Kakvu danas ulogu imaju u ovim specifičnim vremenima i pred specifičnim izazovima suvremenog društva kada je Boga među nama sve manje i nas sve manje u Bogu?
I danas franjevci imaju ulogu kakvu su imali i kroz čitavu povijest: ostati vjerni evanđelju, karizmi sv. Franje, svom narodu, ali i svakom drugom čovjeku bez obzira na njegovu vjersku, nacionalnu i svjetonazorsku opredijeljenost. Ako danas pogledamo u čemu smo kao sinovi sv. Franje bili posebni, odgovor se nalazi u činjenici da nam je narod dao familijaran naziv „ujaci“, jedinstven u cijelome svijetu. A to su učinili sigurno zbog toga što smo usvojili metodu kojom se i Bog poslužio kako bi spasio ljude. Bog nije dekretom izvan ove zemlje spašavao ljude, nego je došao među nas, u naše živote i iznutra nam pomagao noseći na svojim plećima našu ljudsku sudbinu. Bog nas je u Isusu spašavao iz naše konkretne situacije, iz naše ljudske stvarnosti. Isto tako i mi fratri nismo pomagali narod zato što smo bili izvan ili iznad, odozgor, nego zapravo zato što smo bili s njim, srasli s njime i činili egzistencijalno jedinstvo. Fratri su dijelili bijedu, nevolju, muku, suze, progonstva, čak i smrt sa svojim pukom zato što su bili dio njega, i to tako potreban dio njegova bića. Žarko bih želio da to i nastavimo biti.
Bh. i hrvatski pisac Josip Mlakić kaže da je iseljavanje Hrvata posljednja velika tema, da je iseljavanje gotovo pa biblijskih razmjera. Može li Provincija preživjeti bez vjernika, može li BiH preživjeti bez Hrvata?
Nije samo iseljavanje Hrvata posljednja velika tema. Nažalost ljudi masovno iseljavaju iz svih naših krajeva, kako Hrvati tako i Bošnjaci i Srbi: većina ih odlazi u zapadne zemlje trbuhom za kruhom. Da se tim ljudima omogućio dostojan život i zaposlenje s pravednom plaćom sigurno bi ostali na svome ognjištu jer nitko ne voli ostaviti svoj rodni kraj, svoje roditelje i prijatelje osim ako nije na to prisiljen. Mislim kako je na političkim elitama kod svih naroda najveća odgovornost zbog toga što se iz naše domovine odlijeva toliko mladih ljudi i to im ne služi nimalo na čast. Naša Provincija i vjernici su preživjeli i mnogo teža razdoblja kada je njihov broj u jednom trenutku bio spao na manje od 25.000 duša. Situacija je i danas teška, no mi se uzdamo u Božju pomoć, potencijale naše braće franjevaca kao i u ljubav i požrtvovnost naših vjernika. A glede zadnjeg pitanja, Provincija ne može preživjeti bez vjernika, a BiH kao država ne može preživjeti bez Hrvata, jednako kao što ne može preživjeti niti bez Bošnjaka niti bez Srba kao ni drugih naroda i manjina koji u njoj već stoljećima žive.
Katolici, a posljedično tome i Hrvati, nalaze se u nezavidnom položaju unutar BiH, njihov politički položaj je narušen u odnosu na dva druga naroda, a Vaši su prethodnici, kao i sam kardinal Puljić, nebrojeno puta ukazivali na to. Vi ste bili dugo vremena u Zagrebu, kakav je vaš stav naspram toga?
Dijelim ne samo njihova razmišljanja već i razmišljanja svih onih koji žele dobro našoj zajedničkoj domovini BiH, a koji tvrde da Hrvati moraju biti jednakopravni s druga dva naroda. Ova država, nažalost, nije uređena na pravednim principima, jer nema nikakvog zaštitnog mehanizma koji bi uzeo u obzir prava manjinskog naroda na teritoriju kojim upravlja većinski narod, bez obzira o kojem se narodu radilo. Svaki narod mora dobiti mehanizam zaštite svojih prava, ali isto tako sva ta prava pružiti i onim narodima koji su u manjini na njegovom području, naravno i svim ljudima koji se drugačije izjašnjavaju.
U ovim vremenima neizvjesnosti, prije svega one egzistencijalne, u vremenima sveopće tjeskobe i frustracije koja je prisutna među ljudima, kako da se nadamo, kako da uopće ne izgubimo nadu u bolje sutra, barem mi koji na ovim prostorima ostajemo?
Ako ćemo biti iskreni, svako je vrijeme više ili manje teško. Ovo je jedino vrijeme koje nam je Gospodin darovao i moramo, svatko na svoj način, dati najbolje od sebe kako bi se promijenila ova situacija koja nas je sve umorila jer već predugo stojimo na mjestu. Nitko od nas ne treba sebi umišljati da može promijeniti svijet, no možemo u našim malim zajednicama i sredinama učiniti puno toga dobroga, ako to želimo. Na svakome od nas je izbor što će učiniti da se ova situacija promijeni nabolje. Nikad se ne smijemo predati očaju, jer nas iznutra slabi i samo rađa nove frustracije.
Koji su konkretni problemi s kojima se Provincija suočava u smislu vraćanja imovine?
Komunističke vlasti su nakon Drugog svjetskog rata oduzele dosta imovine i od naše zajednice. To se teško vraća, no na svu sreću ima nekih pozitivnih pomaka i nadamo se da će ih s vremenom biti sve više. Tu su imovinu stjecali naši predšasnici skupa sa svojim vjernim narodom i zato je velika nepravda kada bilo koji društveni i politički sistem kao što je komunistički otima i oteto legalizira. Zato je potrebno tu nepravdu što prije ispraviti i to svima onima kojima je ona učinjena.
Dnevnik.ba