Dražen Pehar: Dayton je razgrađen, Bonnske ovlasti su blef, a BiH i dalje živi pod tiranijom

Profesore Pehar, upravo ste objavili knjigu „Visoki predstavnik – pet poglavlja jednoga skandala“. Što Vas je potaknulo da nakon više od 25 godina Daytonskog sporazuma ponovno otvorite ovu temu i zašto je smatrate skandalom?

Nekoliko je ključnih faktora bilo uključeno u odluku da se posvetim pisanju ove knjige. Prvo, očevidno je da je riječ o temeljnome tijelu ili instituciji u BiH. Pa je stoga analiza osnova postojanja te institucije važna. I motivirajuća. Drugo, htio sam zaokružiti svoje bavljenje temom 'Visoki predstavnik u BiH' kroz dodatno formuliranje ideja koje jesu važne u svezi s ovom temom: primjerice, emancipatorna politika, i posebno, ono što sam razradio u poglavljima 3 i 4 – Poglavlje 4 bavi se ideološkim narativima i ideologizacijama u svezi s Visokim predstavnikom (moja je ocjena da je oko 95% tekstova uopće o VP svodivo na tekstove ideološkoga karaktera, dakle, da služe tome da ljudima nametnu pogrešnu sliku kako bi im uljepšali tu figuru, metaforički govoreći); a Poglavlje 3 samo, osim što opisuje to političko tijelo, nudi i jednu originalnu i inovativnu teoriju robovlasništva kao prije svega diskurzivnog, tj. jezičkog odnosa, i to na zasadama republikanske političke teorije. 

Zašto je Visoki predstavnik (VP) skandal? Dakle, prvo prevedimo taj termin na hrvatski; riječ je o terminu koji se prvi put (na grč. skandalon) koristi u Novome Zavjetu, a znači '(veliku) sablazan', u smislu neke opačine koja se prakticira na tako očit i javan način da je to samo po sebi enigmatično, nevjerojatno i teško shvatljivo. Dakle, to je taj pojam – 'skandal'. Što je, dakle, posebno i izrazito sablažnjivo u instituciji VP? Pa to što je riječ o 'tiranijskoj funkciji'. Te o činjenici da je nekome dopušteno, u 21. stoljeću, da obnaša takvu funkciju istovremeno tvrdeći da to počiva tobože na nekim demokratskim, ili za demokraciju promovirajućim, premisama. 

'Tiranin' je u klasičnoj političkoj teoriji relativno jasan koncept. I kao takav se vrlo jasno javlja u primjerice Deklaraciji neovisnosti SAD iz 1776. godine. Ja u knjizi zadajem kompletnu konturu koncepta tek na str. 185-6, iako koncept, dio po dio, uvodim naravno već počev od Poglavlja 1. Evo ključnih obilježja tiranina: prvo, on se ne obazire na interese drugih, on je kao autističan; drugo, njegovo je djelovanje označeno također bezobzirom prema moralnim normama; treće, riječ je o tijelu koje u sebi spaja tri grane vlasti koje se u demokracijama, i državama koje funkcioniraju sukladno načelu 'vladavine zakona', drže odvojenima: zakonodavna, pravosudna ili sudska, i egzekutivna tj. izvršna grana vlasti; četvrto, riječ je o tijelu koje je obilježeno tzv. 'tiranijskom gluhoćom', ono ne odgovara na prigovore ili protuargumente bilo kakve vrste; dakle, njegove su odluke ne samo konačne nego i neispravljive; peto, riječ je o tijelu koje na svoje 'podanike' utječe tzv. 'dvostrukim petljama' što je jedan oblik kontradiktornih poruka (npr. „vaše podređivanje mojoj volji, koja se bazira na vašem stvarnom interesu kojeg vi ne morate biti svjesni, iskaz je i potvrda najvišeg stupnja vaše slobode“ što često nalazimo u tzv. totalitarnim sustavima, npr. Nacizmu); i šesto, riječ je o tijelu koje sputava dijalog i time dediskurzira druge akteere, odn. motivira ih na prekid komunikacije u odnosu na one s kojima bi komunikacija bila korisna, dakle poželjna. 

Za sva ova svojstva VP kao tiranijske funkcije navedene su mnogobrojne ilustracije u knjizi, posebno u poglavljima 2 i 3.     

U knjizi Visokog predstavnika nazivate „velikim dediskurzatorom“. Što točno znači taj pojam i kako on utječe na politički i javni život u Bosni i Hercegovini danas?

Znači, u Poglavlju 1 knjige objašnjavam da su tzv. 'Bonnske ovlasti' misnomer (engl); dakle, pogrešan naziv. VP u Bonnu nije obdaren nekim posebnim ovlastima od strane nekog tijela, npr. PIC. PIC (koji po Daytonskom sporazumu svakako nema nikakvu ključnu ulogu u odnosu na tijela definirana tim sporazumom) naprosto je 'pozdravio' odluku VP da koristi nešto što je VP sam odredio kao svoje ovlasti na temelju nečega što je samo VP vidio kao 'moć da interpretira svoje moći/ovlasti'. I zanimljivo je da je mandat VP, kako ga on sam vidi, ostavljen namjerno neodređenim – on uvijek može koristiti 'neke dodatne, ili druge, mjere prema vlastitoj diskrecionoj procjeni'. Dakle, riječ je o uzurpaciji apsolutnih prava, prije svega prava apsolutne interpretacijske supremacije, uzurpaciji koja je učinjena na prijevaru. Ne postoji 'moć da se interpretiraju svoje ovlasti' kao posebna moć VP, prema tekstu Daytonskog sporazuma. Ona je izmišljena. Zanimljivo je to da ja nisam prvi koji o ovome govori na ovaj način. Jedna od važnijih figura jest bivši Veleposlanik UK u BIH, Charles Crawford koji u jednome tekstu iz 2009. izravno govori o 'blefu' koji je proizveden od strane upravo britanske diplomacije, i njega osobno, a onda ponuđen američkome timu i State Department-u, konkretno Madeleine Albright, da se koristi kao sredstvo utjecaja u BiH. Dakle, 'blef' je prošao i evo nastavlja prolaziti već skoro 30 godina u BiH. Što možda govori najviše o 'nama samima', a ne o onima koji su odglumili 'blef.' 

Dakle, zašto 'veliki dediskurzator'? Pa recimo, prvi VP koji koristi apsolutne tiranijske moći u BiH, Carlos Westendorp kaže ovako: političari (tj. zastupnici), ne brinite, ja ću odlučivati u vaše ime, ili za vas. Ako se ne možete dogovoriti, to je uredu, nemojte brinuti. Ja ću odluku nametnuti umjesto vas. Što to neposredno implicira? Pa činjenicu da su strane, posebno bošnjačka, demotivirane na diskurzivnu suradnju u pregovorima usmjerenima na pronalaženje kompromisnih, za sve prihvatljivih rješenja. To je jedan aspekt VP kao dediskurzatora. Drugi je još važniji: VP sam, kao tiranijska funkcija, počiva na kršenju tri temeljna postulata Daytnskog sporazuma, izvedena kroz nekoliko ključnih odredbi: prvo, izravna primjena Europske konvencije o ljudskim pravima; drugo, postulat tzv. 'judicial review', tj. revizije zakona, što je posao uglavnom ustavnih sudova u svim stvarno suverenim državama; i treće, kršenje derivirane prirode samoga VP kao političkoga tijela: on počiva na volji nekoliko političkih aktera: dva entiteta, BiH kao države (prema Daytonu), dviju susjednih država, kao potpisnica aneksa 10, te samoga Vijeća Sigurnosti UN koje je u odnosu na VP 'poslodavac' koji u istome aneksu opisuje i zadaje 'mandat' VP. Tamo jasno piše što VP može raditi, uključujući naglašenu odredbu da mora poštovati autonomiju domaćih civilnih tijela i institucija. Onaj koji krši jedan sporazum, a važan je akter u procesu, dediskurzator je jer time sam budući proces sporazumijevanja čini ili teškim ili nemogućim, odn. vjerojatno bezuspješnim.

Na kraju, u smislu 'dediskurziranja', tj. oduzimanja volje za pregovaranjem, VP djeluje na još jedan način: kao tijelo koje prirodno pravi produljenje stanja rata u BiH, slavna strategija 'divide et impera' ili 'divide ut imperes', podijeli kako bi vladao. Za svakog VP postoji u BiH jedan nepoćudan, iredentistički element, to je uglavnom srpska strana (paradigmatski 'agresori'); postoji jedan element-žrtva, a koji je također shvaćen kao saveznik VP, to je bošnjačko-bosanska strana, i postoji jedan 'srednji element', a to je hrvatska strana. VP između tih strana prirodno, posve spontano pravi i produljuje stanje konflikta kako bi i sebi osigurao posao 'vršenja tiranijskog nadzora', a i kako bi kroz taj konflikt utjecao na druge, uvjetno rečeno ne-bosansko-hercegovačke strane, npr. neke aktere u EU ili Ruse. Svako izvješće VP Vijeću sigurnosti ponavlja istu mantru o istim odnosima u BiH i o tipičnim, zadanim formama ponašanja ključnih predstavnika ključnih konstitutivnih naroda, i to neovisno o realnome ponašanju realnih aktera u državi.   

Također, možda čak važnije, a kako su naglasili već neki autori kao Knaus i Cox ranih 2000-ih, VP je izrazito štetan i za sektor 'vladavine zakona' u BiH. Naime, vladavina zakona počiva na premisi supremacije ne pojedinaca, nego zakona u jednoj političkoj zajednici, a spram zakona svi pojedinci trebali bi imati simetričan odnos. Kada imate tiranijsku funkciju u društvu, ta je premisa blokirana. Tiranin, naravno, ne mora objašnjavati na koje se zakone njegove odluke oslanjaju, a to onda predstavlja izrazito lošu paradigmu za sve ostale članove društva odn. kolektivnog pravnog tijela. Zbog primarno te činjenice u BiH jesu u lošemu stanju i pravosuđe i policijska tijela za sprovedbu zakona. Ljudi su zbog tiranijske funkcije prirodno kondicionirani da čekaju na odobrenje ili naredbu neke više, snažnije društvene instance. 

BiH je u izbornoj 2026. godini. Kako Vi vidite ulogu OHR-a u ovoj predizbornoj atmosferi – pomaže li stabilizaciji ili dodatno produbljuje podjele i nepovjerenje?

Kako može pomagati tijelo, odn. institucija koja nije potvrđena u Vijeću Sigurnosti UN; a prema izričitom tekstu aneksa 10, morala je biti tamo potvrđena, odn. imenovana? Dakle, normalno je da se taj konflikt izvana onda prenese i unutra. Za Ruse i Kineze Christian Schmidt nije VP. Za Bošnjake i Ameriku, i veći dio EU, pa čak i za Hrvate, koliko vidim, uglavnom jest. Za Republiku Srpsku vjerojatno nije, ali ga je i Dodik u jednome trenutku prešutno priznao. Tu su stvari, dakle, nešto složenije. No, evo, već ovim postaje dovoljno jasno da 'postojeći VP' koji nije VP mora djelovati u BiH kao destabilizirajući faktor. On je to naravno bio i kroz politički progon Milorada Dodika. U knjizi detaljno objašnjavam kako dio Krivičnog zakona, koji je nametnut od Schmidta 2023., nema apsolutno nikakve veze niti s pravom niti s realnim pravnim pojmovima. Zanimljivo je da i taj nametnuti član toliko je neodređen da ga samo VP može ispravno tumačiti i odrediti, dakle, u nijednoj zemlji on ne bi mogao imati tu ulogu koju igra u ovoj kvazi-državi koju kvazi-državom upravo i čine odredbe kakve nameću visoki predstavnici evo već skoro 30 godina. I normalno je da onda imate i nepovjerenje između trenutnih tobožnjih koalicionih partnera u BIH. Ova država očevidno ne funkcionira primarno zbog toga što joj osnove tijekom skoro 30 godina RAZGRAĐUJU visoki predstavnici, a narod i političke elite uglavnom se ne bune protiv toga, ili bune ali na vrlo neučinkovit način upravo zbog manjka elementarnih građanskih vrlina, npr. solidarnosti i građanske hrabrosti.  

Posljednjih dana svjedočimo novim političkim tenzijama, incidentima u Stocu i Mostaru te bošnjačkoj izjavi protiv islamofobije. Kako te aktualne događaje čitate kroz prizmu teza iz Vaše knjige?

Takve tenzije za mene su očekivane. Kažem, rat je nastavljen drugim sredstvima, i ključnu ulogu u omogućavanju, čak poticanju, tog ratnog stanja 'verbalnim sredstvima' ili 'sredstvima riječi i interpretacija' igra VP kao ključna figura daytonske BiH. 

Jedan od ključnih problema BiH je, po Vašem mišljenju, nedostatak domaćeg vlasništva nad procesima. Što bi konkretno trebali učiniti politički predstavnici Hrvata, ali i druge dvije strane, da se to promijeni?

Pa prvo, možda bi trebali pročitati moju knjigu, koliko god to zvučalo tašto i nadmeno. Drugo, možda bi trebali početi razmišljati o svom realnom interesu. Npr. predstavnici Bošnjaka možda bi se trebali zapitati kakvo im je dobro donijelo interveniranje visokih predstavnika, jesu li dobili ono za što su se navodno borili u razdoblju 1992-1995; predstavnici Hrvata trebali bi prestati s trenutno shizofrenom politikom koja jedan dan govori o VP kao 'partneru i prijatelju', te o sudskim odlukama donesenim u njegovo ime kao nečemu što se 'mora poštovati'; a onda drugi dan govoriti o potrebi da domaće snage preuzmu odgovornost, odn. da se oslobode stranih utjecaja kako bi se zbilja počeli ponašati kao odgovorni, suvereni, zreli predstavnici naroda. Konačno, ja mislim da bi zapravo svaki narodni predstavnik, posebno oni ključni, trebao početi se ponašati kao dostojanstvena, ali i iznutra dobro integrirana osoba kojoj nitko i ništa ne smije i ne može nametati stavove bez vrlo jasnoga obrazloženja, odn. kao ona osoba koja odgovara samo i isključivo onima koji su predstavnika i izabrali (i dali mu relativno jasan mandat), a ne bilo kojoj stranoj sili (ovo je nekada bilo i krivično dijelo, i to vrlo ozbiljno, a danas, čini mi se, predstavlja preporuku – dakle, jasno nam je da živimo u jednom suludom, kafkijansko-montipajtonovskome svijetu u kojem su vrijednosti postale totalno izokrenute i izobličene.).

U poglavljima 3 i 4 knjige govorim o dva-tri ključna činitelja koji održavaju tiranijsku funkciju Visokog predstavnika. Ona naravno biva stvorena kroz interpretativnu manipulaciju koju za  VP osigurava prije svega SAD, ali i UK, na međunarodno-diplomatskome planu. No, potrebni su još neki faktori kako bi se funkcija održala, odn. ostala na snazi. Da bi blef funkcionirao, morate imati i žrtvu blefa i ona mora posjedovati određena obilježja. Ja u poglavlju 4 govorim o tzv. mehanizmu ideologizacije – riječ je o predstavljanju VP, od strane raznih intelektualnih djelatnika uključujući medije, analitičare, i sveučilišne profesore, kao nečega što on nije, slikanje, dakle, tiranijske funkcije 'roza bojama'. U poglavlju 3 fokusiran sam više na sama obilježja tzv. 'sluganjske populacije', onih koji prihvaćaju svoju podređenu ulogu u jednome sustavu koji je čak sam 'tiranin', dakle VP, sklon označiti kao 'demokratski' iako on to nije. Dakle, ključni faktor potreban za učinkovito igranje uloge tiranina jest servilnost populacije, uključujući i servilnost elita. Dodatno, očevidno je da, kao i u svim robovlasničkim sustavima, podijeljena ropska populacija lakše biva potčinjena i kontrolirana od strane tiranina kao političkih robovlasnika: stoga je u svakoj tiraniji bitna osnovna podjela unutar ropske populacije, kao i skoro prirodno se javljajuća podjela između tzv. 'nemirnih' robova sklonih pobuni i docilnih, prirodno submisivnih robova koji svoje služenje gospodarima smatraju 'prirodnim darom'. Dakle, i faktor etničkoga razdora i faktor specifične političke kulture servilnosti važni su kao dio mehanizma o kojem govorim u knjizi (poglavlje 3 nosi ironičan naslov „I poslije Tita Tito“ – prirodni robovi?). Takva kultura ima vrlo dug vijek trajanja u BiH pa i u susjednim državama: iskazana je idiomima poput 'veži konja gdje ti aga kaže!', i sl. 

Da li bi npr. hrvatski predstavnici mogli nešto učiniti glede ovih faktora? Naravno. Npr. za početak mogli bi naprosto početi pokazivati malo više odlučnosti u rješavanju nekih ključnih problema, npr. izbornoga zakona u BiH. Ili mogli bi početi javno, glasno i izravno govoriti o nekim alternativnim politikama u BiH, npr. mogućnosti da se unutarnji odnosi toliko zakompliciraju da neki oblik mirnoga razvoda postane razuman i poželjan. Hoće li, ili žele li, oni to i učiniti? Ne vjerujem. Možda je čak totalna populacija BiH, neovisno o etničkome predznaku, toliko otupjela pod utjecajem faktora 'servilnoga ponašanja' da političke elite zbilja imaju šansu na dulji rok nastaviti zastupati tzv. cinične, izrazito maglovite i višeznačne, i uvijek privremene političke perspektive. U tome svjetlu sporno je i ponašanje susjednih država odn. njihovih predstavnika. Npr. Vučić je bio prvi predsjednik koji je prihvatio da održi sastanak s Christianom Schmidtom, čime je izravno išao protiv pozicije i Ruske Federacije i Kine u Vijeću sigurnosti. A Republika Hrvatska već skoro 30 godina na međunarodnome planu uglavnom ne problematizira svoje stanje 'interpretacijske inferiornosti' (kao države) u odnosu na VP iako je Hrvatska jedna od tri ključne države-potpisnice Daytonskog sporazuma pa bi stoga trebala biti odgovorna i za njegove sprovedbu.   

Ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku donose nove energetske izazove, a SAD snažno guraju Južnu plinsku interkonekciju. Koliko je u takvim okolnostima OHR relevantan ili, obrnuto, kontraproduktivan?

SAD su ona sila koja je, u vanjsko-političkom smislu, ključni pokretač Visokog predstavnika kao intervenirajuće varijable u BiH-politici. Ustvari VP u odnosu na SAD igra ulogu 'sluge'. Iza svih ključnih odluka svih visokih predstavnika stoji volja SAD. O tome postoje neposredna svjedočanstva, npr. Christiana Schwarz-Schillinga, koja navodim u knjizi. Također apsolutno je razumljivo zašto su npr. dva visoka predstavnika dolazila iz Austrije. Ovo je važno i za razumijevanje konteksta za tzv. pregovore o Južnoj plinskoj interkonekciji, pregovore koji to ustvari nisu. 

Domaćim je akterima to naprosto stavljeno na stol, i rečeno im je da to potpišu. I oni to uglavnom bezpogovorno čine. Inače, sama interkonekcija, u smislu energetske tehnologije, nema ni ekonomsku ni tehnološku logiku. Npr. škriljac je izrazito skup, svakako je skuplji od ruskoga prirodnog plina, a također je izrazito ekološki štetan odn. prljav izvor energije. Svejedno, domaći tzv. političari i predstavnici u Federaciji, vjerojatno i u RS, u odnosu na ovaj proces pokazuju isti stupanj servilnosti i submisivnosti kakav vidimo u odnosu između domaćih 'lidera' i VP. Izgleda da je jedan oblik političke servilnosti, kakav je postao uvriježen u odnosu na VP, naprosto prenesen u ekonomsko područje. Tako bih ja otprilike preveo ovaj posljednji proces s Južnom interkonekcijom u terminologiju moga mišljenja o i analize VP.

I kao što smo već primijetili, rat na Bliskom Istoku donio je jedan neočekivani rezultat: EU počinje shvaćati da je ipak ovisna o ruskom plinu, odn. da joj je barem isplativija ovisnost o ruskom plinu nego o nekim drugim izvorima energije u svijetu. Uglavnom, privede li se oružani sukob u Ukrajini uskoro kraju, percepcije će se o škriljcu te o sankcijama koje je EU uvela u odnosu na Rusiju također uskoro bitno promijeniti. 

Na kraju knjige pišete o dostojanstvu pobune i pozivate se na Antigonu. Je li za građane i političare u BiH došlo vrijeme za legitimnu, konstruktivnu pobunu protiv postojećeg stanja? Koliko je "pobuna" u BiH opasna, s obzirom na našu nedavnu prošlost?

Figura Antigone jedna je od najzanimljivijih figura političke prakse uopće. I zbog toga služi kao inspiracija već preko 2400 godina. Naravno, ona je i predmet mnogih učenih komentara kao i filozofskih i politoloških, i pravnih, rasprava posebice u 20. stoljeću. Obrazovaniji pojedinci sigurno su primijetili da su o Antigoni neke tekstove proizveli i neki od utjecajnijih mislilaca u novije vrijeme, npr. Lacan, Butlerica i Žižek (iako ja izričito odbacujem njihove pristupe). 

No, ključno za Antigonu jest sljedeće: ona se suočava sa dekretom jednog tiranina u gradu Tebi, njegovo je ime Kreont, i odlučuje djelovati protiv tog dekreta. Dekret (da tijelo Antigonina brata Polinika mora ostati neukopano jer je napao grad Tebu) dokazivo je nespojiv s općim dobrom grada Tebe, no Kreont ga svejedno nameće, a većina, koja je uplašena zbog Kreontove moći, dekretu se ne suprotstavlja, odn. posljedično javno ne oponira odluci Kreonta da Antigonu kazni drakonskom kaznom. Tu imamo, dakle, jednu paradigmu odnosa spram tiranina, a ne zaboravimo (to se čak rijetko naglašava) da je Antigona djevojčica od 13-14 godina (ona je i vjerenica Kreontova sina Hemona, što ona neće naglasiti niti jednom rečenicom u drami). Kako se ona postavlja prema tiraninu? 

Tako što ga proglašava ludim, što on i jeste. Dakle, ključno, netko tko vjeruje da je obdaren apsolutnom, bogolikom moći, ustvari je žrtva ogromne iluzije, i stoga se prema njegovom glumljenju tiranske uloge moramo odnositi kao prema fikciji, deluziji, njegovoj utvari koja indicira neki oblik psihopatskog poremećaja. Antigona Kreontu otvoreno kaže: ja ne slušam tebe nego vječne, nepisane zakone za koje nitko ne zna odakle dolaze – npr. zakon (naložen od Zeusa ili Hada) da se ljudi moraju propisno pokopati (ili spaliti) i upokojiti kroz društveno prihvatljiv oblik rituala kao oprosta, kao posljednjeg pozdrava, koji prema preminulome označava jedan oblik priznavanja njegove osobnosti i time pomirbe s njim, što važi čak i za one, poput Antigonina brata Polinika, koji je u posljednjim danima života nasrnuo na brata Eteokla i sam grad Tebu zbog nekih legitimnih razloga. 

To je Antigona. Koja bira smrt, ali nikada poniženje. Koja se suočava, bez straha, sa opasnošću sadržanom u 'bijesu ili gluhoći tiranina', tj. onoga koji pati od ogromne i za sve opasne deluzije. O tome je riječ. Dakle, to je 'građanska hrabrost' i ona podrazumijeva da se suočavamo s opasnom situacijom (ovim nadam se odgovaram i na dio pitanja koji govori o 'opasnosti' sadržanoj u činu pobune). Pitanje je samo želimo li svoje dostojanstvo zaštititi u takvoj situaciji. I pobuniti se. Odn. ne dopustiti tiraninu da nam odredi život svojim ludilom. U kakvom konkretnom obliku će se to dogoditi – to je, po meni, jedno sporedno pitanje. Možda ćemo se zauzeti za treći entitet, ili za totalnu samostalnost, ili za suradnju i koegzistenciju na osnovi stvarne jednakopravnosti. Štogod odlučili – ne smijemo sebi dopustiti upliv 'tiranijske funkcije.' A žrtva se podrazumijeva. To je po meni paradigma poželjnoga odnosa prema i VP i također onoj kvazi-tvorevini za koju se VP navodno zalaže (što znamo da jest neistina prema svim argumentima navedenima u mojoj knjizi). 

Još je ovdje važno naglasiti da u knjizi upućujem na očevidne paralele između diskursa o tiraniji kakvog nalazimo u Sofoklovoj Antigoni, s jedne, i ključnih dijelova argumenta protiv tiranije George III koje nalazimo u američkoj Deklaraciji neovisnosti iz 1776., s druge strane. To je važno jer nam pokazuje da su sami temelji američke federacije, odn. politička teorija koja toj federaciji stoji u osnovi, neuskladivi s američkom podrškom Visokom predstavniku u BiH u verziji tiranijskog političkog tijela obdarenoga tzv. 'Bonnskim ovlastima.' Dakle, tu svjedočimo izravnoj hipokriziji i uporabi dvostrukih standarda od strane američkih diplomata kao 'nadzornika Daytonskog mirovnog okvira.'        

Kako komentirate današnje političke i međunacionalne odnose i koliko su oni upravo definirani aktivnostima OHR-a i VP? I za kraj, profesore Pehar – kakvu budućnost BiH vidite u sljedećih pet do deset godina? Je li moguća funkcionalna, suverena država bez radikalne promjene uloge međunarodne uprave, prije svega OHR-a?

Nedvojbeno je da su današnji odnosi u BiH definirani djelovanjem i mnogobrojnim intervencijama VP. Oni to moraju biti. VP onaj je ključni faktor kroz koji su SAD u BiH devijaciju učinili normom, odn. jedan ustavni krajolik, kakav je bio normiran osnovnim tekstom Daytonskog Ustava, zamjenili su jednim drugim ustavnim krajolikom kakvome su sklone same SAD i donekle i bošnjačka politička elita u BiH. To se dogodilo kroz ustavne amandmane i posebno kroz postupni prijenos većega broja ustavnih nadležnosti s entitetske na tzv. središnju, državnu razinu. To je na dugi rok pokrenulo proces destabiliziranja. 

Što je vjerojatnije? Odn. tko, prema postojećim odnosima i snagama, dobiva, zastupnici izvornog Daytona ili oni deriviranog? Pa SAD dobivaju, naravno. 

No, to onda također znači ne-suverenu državu u smislu države vječito nadzirane od strane jednog izvanjskog aktera. Naravno, to je moguće, ali ne predstavlja stabilnu konstelaciju nego stalni izvor trvenja i obnavljanja sukoba. Dakle, ili VP i nadzirana država ili stvarno suverena država – to je tzv. isključujuća alternativa, nemoguće je i jedno i drugo. Pri tome, to ne znači samo suverenost na središnjoj razini, nego na svim razinama, i entitetskoj pa čak i kantonalnoj i općinskoj.

Najiskrenije, uvijek sam bio pesimista. Imam dva temeljna razloga za takav stav: jedan je taj da me je tako kondicionirala prošlost. Vidio sam kako odnosi lako i brzo degeneriraju u početak realnog rata, a onda sam vidio kako se ratno stanje nastavlja jako dugo neoružanim sredstvima. I vidio sam ljude koji se ne mogu oduprijeti tim tendencijama, ne samo u BiH nego i regionalno. Drugi je temeljni razlog sljedeći: za svakoga pesimistu promjena nabolje bila bi uzrok pozitivnoga iznenađenja. No, eto, nažalost, već 35 godina takva se promjena ne događa. Možda bi se ona mogla početi događati onda kada bi domaći akteri, npr. narodi, stvarno počeli prihvaćati, bez međusobnoga optuživanja, svoju stvarnu odgovornost kako za dokazivo loše stanje u kojem se nalaze, tako i za početak pripreme za izlazak iz takvoga stanja; i naravno, kada bi počeli koristiti svoju vlastitu, a ne tuđu ili uvezenu, pamet.  

Dnevnik.ba