Gospodine Pranjiću, što vas je motiviralo da prihvatite kandidaturu za dopredsjednika RS-a?
Aktualno stanje u državi BiH, pa tako i u entitetu Republici Srpskoj, položaj hrvatskoga naroda i želja svih nas okupljenih oko ideje hrvatskoga zajedništva ponukala me je da prihvatim ponudu čelništva Hrvatskoga narodnog sabora BiH kojom sam kandidiran za dopredsjednika Republike Srpske. Ako ćemo samo gledati na aktualno stanje, pritom ništa ne činiti, biti pasivni promatrači a vrijeme odmiče, onda nitko od nas i nije zaslužio bolji život u vlastitoj zemlji.
Želja da pomognem vlastitom narodu u dijelu u kojem, sa svojim suradnicima mogu, kao i cjelokupnu društvu, osnovni je motiv koji me je vodio do prihvaćanja kandidature za dopredsjednika RS-a. Jednostavno rečeno, to je obveza prema našim precima, kao i prema našim potomcima koji će sutra baštiniti ono što mi danas osiguramo.
Kakav je danas stvarni položaj Hrvata u RS-u i koji su njihovi najveći problemi?
Hrvati u Republici Srpskoj, to često ponavljam, danas dijele svakodnevnu sudbinu drugih svojih sugrađana, neovisno o nacionalnoj ili drugoj pripadnosti. Da problema itekako ima, to svi znamo. Međutim, najveći problem svakako su radna mjesta, jer ako ljudi nemaju kakav-takav posao, teško je osigurati egzistenciju obitelji i daljnji opstanak na vlastitom imanju. Jasno je da se mnogi bave i poljoprivredom i uzgojem stoke, ali samo to nije dovoljno za konkretan i dugoročan opstanak. Donekle u ruralnim sredinama i jest, ali i ondje treba omogućiti plasman njihovih proizvoda na tržište. Ili, barem ih ne kočiti u razvoju većih obiteljskih gospodarstava i plasiranju proizvoda.
To su sve pitanja i problemi s kojima ćemo se nakon izbora morati iznova suočiti i početi ih rješavati. Kada se govori o Hrvatima u RS-u, svi naglasak stavljaju na povratak i obnovu domova nakon pogroma, međutim, iz cijele BiH ljudi danas masovno iseljavaju. Kada je riječ o povratku, tu sam potpuno jasan i to sam više puta tijekom predizborne kampanje ponavljao. Živimo u vremenu kada je prošlo više od 25 godina od potpisivanja Mirovnoga sporazuma u Daytonu. I danas govoriti o povratku i početku obnove, uistinu nema smisla. Svi znamo da je bilo itekakvog osporavanja procesa povratka, na razne načine. Ali tko se vratio, vratio se. Stoga stanimo čvrsto na zemlju i urazumimo se: je li normalno očekivati da netko tko je 1992. godine s 20 godina morao napustiti svoj dom, već odavno se snašao u drugom kraju ili zemlji, zasnovao obitelj i radno mjesto, da danas – kada je već navršio 50 godina, ostavi sve ondje stečeno i vrati se na ruševine starog doma?
Naravno da nije! S druge strane, kada je riječ o Hrvatima u RS-u često se, naravno uvijek u najboljoj namjeri, fokusiramo na povratak i povratnike, što je također pohvalno i povratak – ako je moguć – jest poželjan, ali pritom zaboravljamo sve one tisuće Hrvata koji su i tijekom ratnih zbivanja, svatko na svoj način, ostali i opstali u svojim gradovima i općinama.
Međutim, ono što očekujem, jest da se naši poduzetnici, koji su ove krajeve morali napustiti i bolji život drugdje našli, okrenu u investiranje i u Bosansku krajinu, Bosansku Posavinu, istočnu Hercegovinu i gdje god za to ima prilike. Dobra i plodna zemlja, toliki izvori pitke vode, bogatstvo šuma - idealna su prilika za gospodarska ulaganja koja će za sobom povesti i radnu snagu, a mnoge – danas već umirovljenike – vratiti starom zavičaju.
Koliko je danas Hrvata u RS-u i u kojim općinama i gradovima najviše žive?
Prema posljednjem provedenom popisu stanovništva iz 2013. godine, istina nikad verificiranom od mjerodavnih institucija, na području Republike Srpske, za razliku od predratnih gotovo 145 tisuća, živjelo je oko 30 tisuća građana hrvatske nacionalnosti, odnosno Hrvati su činili oko 2,5 posto ukupnog stanovništva RS-a. Tako je danas najviše Hrvata u Banjoj Luci, i to nešto više od 5 tisuća, potom u Prijedoru do 2 tisuće, Tesliću 1500, Kotor Varošu oko 1200, skoro 3000 u Brodu, više od 2500 u Derventi, jednako kao i u Šamcu, tek nešto manje od 2000 u Modriči, jednako kao i u Doboju i u Pelagićevu. Istodobno, više je općina i gradova s po nekoliko stotina Hrvata, među kojima su Gradiška, Novi Grad, Srbac, Mrkonjić-Grad, kao i Bijeljina koja ima više od 500 građana hrvatske nacionalnosti. U Srednjem Podrinju živi oko 300 Hrvata, u Gornjem Podrinju oko 200, na području istočnosarajevsko-romanijske regije oko 3500 Hrvata, dok je u istočnoj Hercegovini oko 500 Hrvata, od čega samo u gradu Trebinju nešto manje od 300. Podsjećam da nema općine u Republici Srpskoj u kojoj danas nema Hrvata, pa iako ih bilo tek nekolicina. Svi su oni za mene jednako vrijedni i svi će biti prioritet u mojemu budućem radu.
Što će biti prioriteti u radu ako postanete dopredsjednik RS-a?
Kao budući dopredsjednik RS-a i legitiman predstavnik hrvatskoga naroda jasno ću zahtijevati osiguranje svih prava građana hrvatske nacionalnosti, dakako u svim oblastima. Istodobno, ono što ću nastaviti raditi, poput mojih prethodnika, gospode Jerkovića, Čordaša i dr., biti aktivna spona između svakog Hrvata u bilo kojoj općini RS-a s izvršnom i zakonodavnom vlasti ovoga entiteta, biti njihov odvjetnik i onaj na koga se u svakom pogledu mogu osloniti u osiguranju boljeg života, koji nam svima entitetska vlast treba osigurati. Naše ljude, svejedno u urbanim ili ruralnim sredinama, treba upoznati s njihovim pravima. Ne smiju biti pasivni promatrači zbivanja, nego aktivno sudjelovati u izgradnji svoje zajednice i cjelokupna društva. To je njihovo ustavno pravo.
Naravno, sve uz našu pomoć. Vjerujem da je ta pasivnost posljedica ratnih zbivanja i trauma, ali će moj zadatak, s mojim timom, biti to posve promijeniti. Ne očekujemo da će se bilo što promijeniti tek preko noći, ali upornim i zajedničkim radom uistinu vjerujem da ćemo zacrtani plan i ispuniti, na dobrobit svoga naroda i svih drugih naroda i građana u RS-u.
Koliko je važno, zapravo, da se obraćate i rješavate u svojoj domeni probleme onih Hrvata koji žive u RS-u, a ne da se samo bavite onima čiji povratak tek treba uslijediti?
Moramo govoriti o stvarnom stanju na terenu, brinuti se ponajprije o onim Hrvatima koji ovdje žive, a svaki naš čovjek koji bi se želio vratiti, pojedinac ili više obitelji, bit će netko kome ćemo pružiti svu pomoć za dolazak i opstanak. No, govoriti samo o mogućem povratku, pogotovo masovnijem, a pritom zanemariti sve one koji ovdje žive, bila bi još jedna povijesna pogreška koju ne smijemo učiniti. Naši ljudi na terenu su prioritet. Hrvata ima koliko ima, želimo biti zdrav sudionik društva u zemlji i entitetu u kojem živimo.
Koliko je RS danas, nakon rata, uopće 'sigurno' mjesto za hrvatski puk i jesu li Hrvati tamo diskriminirani?
Koliko je RS sigurno mjesto, o tome za to mjerodavne institucije više mogu govoriti. Ja više mogu reći kao građanin Banje Luke i RS-a. Međunacionalnih trzavica, barem onakvih kakvih je bilo u poslijeratnom vremenu, slobodno mogu reći, danas nema. Odnosno, nema već odavno. Kao i svugdje u BiH, i ovdje se može naići na poneku opstrukciju i provokaciju kad su u pitanju, primjerice,
Hrvati, međutim, to je ipak rijetkost i nešto na što entitetske vlasti dosta brzo reagiraju. Kada je riječ o diskriminaciji, zna se dogoditi na lokalnoj razini da pojedine osobe, bez ikakve osnove, budu diskriminirane. Međutim, to je stav pojedinih općinskih i drugih službenika, na što, kad smo upozoreni, odmah reagiramo i republičke institucije odmah poduzimaju potrebne mjere kako do toga ne bi dolazilo.
Kako zapravo hrvatski narod svih ovih godina opstaje u RS-u? Koje su ga to institucije i pojedinci sačuvali, u smislu identiteta, kulture, bogate povijesti?
Hrvatski je narod, unatoč svim nevoljama koje su ga pratile, opstao u cijeloj BiH, pa tako i u RS-u. Ono što se mora jasno naglasiti, jest da je najveću i presudnu ulogu u opstanku našeg naroda na području RS-a imala Katolička crkva i njezine institucije, od četiriju biskupija koje pokrivaju teritorij ovog entiteta, župnici, časne sestre, Caritas…
No, uz Katoličku crkvu u poslijeratnom vremenu osobito je važnu ulogu na očuvanju nacionalne i kulturalne svijesti imalo i nekoliko kulturnih i gospodarskih institucija, ponajprije Hrvatsko kulturno društvo Napredak diljem Posavine i Bosanske krajine, potom Udruga Prsten na gospodarskom planu, kao i više manjih lokalnih udruga od Banje Luke, Prijedora, Bosanskog Broda, Dervente, Doboja, Modriče, Teslića, čak do Srebrenice gdje već odavno djeluje Udruga Hrvata Klisa.
Više je institucija poput Hrvatskog doma i Hrvatskog kulturnog centra koji su žarišta i okupljanja, i to ne samo Hrvata, ali s ciljem čuvanja i zaštite kulture, baštine, jezika i tradicije našeg naroda. I tu je osobito važnu ulogu, jednako kao i kroz našu tešku, ali bogatu povijest na ovim prostorima, imala Katolička crkva, ponajprije župnici na terenu, jednako franjevci i biskupijski svećenici.
Dnevnik.ba